Ivo Goldstein: Miroslav Krleža o hrvatskoj historiografiji i hrvatskoj povijesti

1. a.mk.

Izniman opus Miroslava Krleže svjedoči na vrlo osebujan način kako je u prvoj polovini 20. stoljeća, osobito u dvadesetim i tridesetim godinama, dio hrvatske kulturne javnosti shvaćao i doživljavao nacionalnu povijest. Krležini eseji i drugi tekstovi koji se bave ili dotiču hrvatsku povijest imali su na dobar dio intelektualne publike dublji i širi utjecaj negoli čitava historiografska produkcija. Krležino »cjelokupno djelo prožeto je historijom, uraslo svojim najpresudnijim potvrdama u povijesnost vremena kojem pripada, prostora na kojem je poniklo«. Krležini tekstovi koji se bave hrvatskom poviješću posve su originalni – među hrvatskim esejistima i književnicima praktički nema ni pravog prethodnika ni pravog sljedbenika, a po mnogo čemu razlikuje se i od profesionalne historiografije.

Krležina literarna pretjerivanja i političke simpatije prema marksizmu i komunizmu često su umanjivali uvjerljivost njegovih teza, ali su pojedina intuitivna zapažanja o ličnostima i događajima ipak zadržala trajnu vrijednost. Poslije 1945. godine njegova je kritička oštrica gotovo potpuno nestala i tek se vrlo rijetko javljala, znatno ublaženo. No, to ne umanjuje dubinu, pa ni važnost Krležinih teza o hrvatskoj povijesti i historiografiji, iako su one u krugovima profesionalnih historičara naišle na vrlo slabu recepciju.

Piše: Ivo Goldstein

Hrvatska historiografija, pa s njome i hrvatska povijest,1 bili su u 20. stoljeću u specifičnom položaju, pod posebnom paskom politike. Razloge tome treba tražiti u činjenici da je svih pet režima (Austro-Ugarska, monarhistička Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska, socijalistička Jugoslavija, vlasti devedesetih) koji su vladali u Hrvatskoj tijekom 20. stoljeća svaki na svoj način historijsku znanost i povijest smatralo poželjnim poljem političke manipulacije, odnosno nisu ih doživljavali kao kulturnu vrijednost i polje znanstvenih promišljanja.

Kako se u prvoj polovini 20. stoljeća snalazila historiografija, i kako je hrvatska kulturna javnost shvaćala nacionalnu povijest, bogato može svjedočiti opus Miroslava Krleže. Predrag Matvejević s pravom tvrdi da je Krležino »cjelokupno djelo prožeto historijom, uraslo svojim najpresudnijim potvrdama u povijesnost vremena kojem pripada, prostora na kojem je poniklo«.2 Krležini tekstovi koji se bave hrvatskom poviješću posve su originalni – među hrvatskim esejistima i književnicima praktički nema ni pravog prethodnika ni pravog sljedbenika, a po mnogo čemu razlikuje se i od profesionalne historiografije. Gotovo je banalna konstatacija, ali je valja ispisati, da je Miroslav Krleža bio iznimna ličnost i da su iz njegova pera potekla i osebujna i samosvojna razmišljanja o hrvatskoj historiografiji i povijesti.

U ovom bih tekstu pokušao dati kratak pregled Krležinih stavova o hrvatskoj povijesti i historiografiji. Pokušat ću svoju analizu većim dijelom ograničiti samo na ono što je i Krleži, za njegova vijeka, bila povijest. Dakle, ne bavim se njegovim odnosima prema događajima koje je proživio, s jednim izuzetkom – morao sam ipak nešto reći o njegovu stavu prema osnivanju Jugoslavije 1918. jer Krležino shvaćanje toga događaja jest ključ za razumijevanje njegova cjelokupnog odnosa prema povijesti i historiji.

Drago Roksandić se u opsežnoj natuknici Historija u Krležijani većim dijelom bavi piščevim odnosom prema povijesti i historiografiji općenito, tek manjim dijelom odnosom prema hrvatskoj povijesti i historiografiji. Roksandić je potpuno u pravu kada zaključuje da je »ocjenjivati Krležu kao historika neovisno o njegovu književnom djelu i političkom angažmanu potpuno uzaludan napor«, jer »njegova shvaćanja estetike i politike isključuju mogućnost takva odnosa spram povijesti u kakvu se utemeljuje historijska znanost u modernoj tradiciji«.3 Međutim, teško se složiti s Roksandićem da je stoga »suvišno raspravljati da li je pri tome Krleža u pravu«. Naime, ako se ne može raspravljati da li je Krleža u pravu, onda ni Krleža nije imao pravo iznositi vrlo oštre ocjene o nekim povijesnim ličnostima ili o većini hrvatskih historičara.

Krleža nije ni pretendirao da bude historičar. Pristup mu nije bio znanstvenohistoriografski već literarnoesejistički – dakle, može se reći da on nije sakupljao činjenice da bi objasnio određenu pojavu, već mu objašnjavanje neke pojave ili ličnosti služi kao simbol nekog događanja. Osim toga, bio je borac, smatrao je da se valja suprotstavljati i u konačnici dokinuti mitomanski način razmišljanja (pri tome valja znati da je i sam, svjesno ili nesvjesno, svojim pisanjem o povijesti želio stvoriti nove mitove).

Do sada je Krležine tekstove kao historiografsko štivo predstavljao i analizirao tek poneki profesionalni historičar (osim Roksandića i Ivo Banac i Mario Strecha).4 Više su se time bavili historičari književnosti i književni kritičari. S obzirom da je Krleža i o hrvatskoj povijesti i o hrvatskoj historiografiji napisao iznimno mnogo, da su njegovi nazori o tim problemima višeslojni, ovaj tekst valja shvatiti tek kao prvi pokušaj analize u kojem se mogu iznijeti tek osnovne činjenice.

Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, ponajmanje u dnevnopolitičkom smislu – bio je to više bio strastveni interes. Ideje koje je pritom Krleža promovirao utemeljene su na njegovu cjelokupnom društvenom i političkom svjetonazoru i angažmanu. Tako se sam po sebi nameće zaključak da Krležin odnos prema povijesti proizlazi iz njegove jugoslavenske i socijalističko/komunističke orijentacije. No, ako je, pišući o povijesti, i promovirao te ideje, radio je to na neusporedivo višoj razini, s mnogo više znanja i spisateljske vještine, od one puke dogmatske ili prizemne političke poruke.

Iako se ovaj tekst ne bavi Krležinim odnosom prema povijesti i historiji općenito, odnosno onim čime bi se zvalo filozofijom ili teorijom historije i povijesti, valja i o tome reći nekoliko riječi, kako bi se razumio i Krležin odnos prema hrvatskoj povijesti i historiografiji. Za Krležu »historija je … više nesvodljivi slijed negoli razložna suvislost, rijetko kad posve smislena čak i kada je potpuno pojmljiva, a suviše često obilježena ›protuslovnim i nerazumnim ljudskim naporima‹«. Kada opisuje povijesne situacije, Krleža često upotrebljava riječi poput »metež«, »gungula« i druge.5 Tvrdi da su sve historiografske škole i vrste »još uvijek samo svjedočanstvo kako čovjek nije našao sebe i kako su mu najplemenitija nadahnuća, na žalost, još uvijek samo maštanje o neostvarenim iluzijama… snaći se u historijskom krvavom metežu, otkriti pravilnu ocjenu, duh i smisao bezbrojnog niza tragičnih i slijepih vremena, objasniti glavne crte neke dramatske situacije ili nekog naročito uzbudljivog perioda, bila bi zapravo glavna tema istinske historije, ali ovom zadatku, po daru i uobrazilji, doraslo je tek nekoliko imena, dostojnih da im se prizna da su bili doista historici svoga vremena«.6Historija je »pratilica ljudskih slabosti, već po zakonu podmitljivosti spremna je da laže kad god joj se ukaže prilika: a prilike nisu rijetke«, a na retoričko pitanje »da li je onamagistra vitae?« odgovara: »tko bi to znao? Bludnica u svakom slučaju više nego učiteljica«.7 Na drugom joj mjestu ne odriče epitet »prave učiteljice«, ali odmah niže »dokaze da od povijesti mi Hrvati za život ništa naučili nismo«.8

Krleža tvrdi da »pokušaj da se historija shvati u svojoj kvintesenciji ili ›bîti‹ … što se tiče razvoja, smisla i svrhe, i značenja njene simbolične ili ›životne‹ vrijednosti… svršava jalovo kroz vjekove«.9 Za njega se tajna historije »krije u tome što nije ni jedna ni jedina« (dakle, da ima više povijesnih istina), ali smatra da se historija »odvojila od svega što je ljudsko… ona je rabota slabo plaćenih pera. Klasičan primjer alijenacije«.10

Potkraj šezdesetih godina izjavio je da je »potreba za angažiranom historijom danas veća no ikad«,11 ali ne objašnjava što misli pod terminom »angažirana historija«. No, što to znači razjašnjavaju neki drugi njegovi tekstovi. Na drugom mjestu pokazuje da ne drži ni do »angažiranosti« u historiografiji, jer »historija, s lijeva ili s desna, ne će biti ipak da je drugo nego kalendarska kronika ljudskog iskustva, ljetopis gluposti i podlosti i genijalne borbe za pobjedu morala i pameti…«12 Čini se da joj u nekim trenucima i odriče i mogućnost spoznaje, odnosno smatra da bi književni diskurs u objašnjavanju strahota i tragedija tijekom povijesti bio mnogo uspješniji: naime, smatra da opisivanje svih strahota koje je prouzročio nacizam »jest tema koja očekuje svog Shakespearea«.13

Krleža je dobro uočio neke probleme »građanske« historiografije, napadajući istovremeno i one koji su iz političkih razloga negirali samosvojnost hrvatske povijesti, kao i one koji su je nekritički veličali: »Reakcionarna generalna linija naše ›objektivne‹ nauke, koja se rađala u drugoj polovini 19. st. … može se objasniti samo društveno strukturalno. Malograđansko društvo u nastajanju, slabo samo po sebi, u okviru jednog reakcionarnog carstva, kada sanja o svojoj narodnoj ›slobodi‹, sanja o slobodi svojih tržišta u budućnosti i prodire mislima na istok… Kod te romantične, malograđanske, reakcionarne ›žetve‹, kritička, bogumilska, šizmatička, protestantska, protupapinska naša prošlost predstavljala je samo tehničku smetnju… pak su je izbrisali u svojim glavama, a potom i u knjigama«,14 odnosno, u drugoj prilici ovako: »Čitava naša malograđanska historija o idealističkoj konstanti jednog te istog hrvatstva, kao o vrhunaravnoj pojavi, jeste krivotvorina! Ili je pisana tako kao da su već naše princeze Tuga i Buga bile organizirane u Društvu Hrvatica grofice Katarine Zrinske, a svi Hrvati bili najmanje Leonide ili barem članovi Čiste stranke Prava, ili opet tako, kao da su već glagoljaši bili Pribićevićevi Samostalni Demokrati, a Hrvati na Duvanjskom Polju orjunaši…«15 Govoreći o »plagijatima« u hrvatskoj i srpskoj historiografiji nastavlja ironizirati takvo proučavanje prošlosti: »u toj bijednoj, zaostaloj, šovenskoj historiji mrtvi sredovječni kraljevi su starčevićanci ili radikali… kraljevi i baruni naše feudalne historije glavne su figure ove intelektualno doiste bijedne komedije dell’arte, gdje pojedine političke programe propovijedaju gospoda za račun pojedinih režima na harlekinski način«.16

Tvrdeći kako historijska znanost, utemeljena na takvoj svijesti, ne odgovara na bitna društvena pitanja, Krleža zahtijeva »naučnu reviziju mnogobrojnih mutnih pojmova i krivih vrijednosti«. »Naša latinska historiografija od Farlatija do fra Maruna ne radi drugo nego prepisujući notarske knjige lokalizira krunidbene bazilike 9. i 10. stoljeća, što samo po sebi nije nekoristan posao, ali ne može da bude glavnom i jedinom svrhom stvari«. Krleža niže mnoge događaje iz hrvatske povijesti, tvrdi kako su oni »još uvijek historiografski terra incognita«, jer se njima nije »do danas pozabavio nitko kritički tako, da bi se uzvisio iznad zaostale, palanačke gužve«.17 Ironično piše da su stavovi, npr., o Domagoju, »slobodne fantazije tipa Klaić, Smičiklas i Šiško (dakle, iz prezimena Ferde Šišića stvara hipokoristik!), a kasnije popova Lukasa i Barade«.18Posve opravdano kritizira Vjekoslava Klaića koji je uveo (»udomaćio«) metodu da se »Slaveni« arhivskih dokumenata od 8. do 11. stoljeća »trajno navode kao ›Hrvati‹, u smislu klaićevske rodoljubive formule, kao da se radi o ›Hrvatima‹, formiranima po modelu nacionalne svijesti iz druge polovine 19. stoljeća, to jest na način kako je Klaić zamišljao da treba tjerati hrvatsku nacionalnu propagandu, budeći viteški junački duh u pospanoj khuenovskoj Banovini filistarskim romantiziranjem. Ta klaićevska metoda dakako da je naivna, a što se naučne akribije tiče, sa činjenicama nepodudarna…«19

Kritizirajući ovakve historiografske stavove, zalaže se za prikazivanje prošlosti »kakva je ona doista i bila«,20 iako iz mnogih tekstova proizlazi kako mu je posve jasno da se ta prošlost ne može tumačiti ni jednoznačno ni jednodimenzionalno.

Nije štedio ni inozemnu historiografiju: piše o tome kako su Zadrani 1077. godine dočekali papu Aleksandra III. u svom gradu hrvatskom pjesmom. Kako su neki talijanski historičari poricali vjerodostojnost te činjenice, želeći odreći postojanje snažnog hrvatskog elementa u Zadru, Krleža s pravom napada »gospodu« historičare »s druge strane Jadrana«.21

Nije mazio ni svoje suvremenike – za dugogodišnjeg suradnika u Enciklopediji Jaroslava Šidaka izjavio je da »ne voli toga čovjeka. S nekim svojim tezama javlja se kao pop Lukas. Njemu smrde albigenzi, odnosno bogumili, a netko kome albigenzi smrde nije pozvan danas da o Križaniću piše.« Šidak je za Krležu čovjek tipa »›dobar dan, kako ste‹. Prema tome, što mogu, žalim, ali nisam poklonik Šidakova genija«.22 Usprkos zajedljivim opaskama, Šidak je bio taj koji je napisao članak o Križaniću za Enciklopediju Jugoslavije,23 a sam Krleža mu je potkraj šezdesetih ili u sedamdesetima ponudio članstvo u JAZU, što je Šidak odbio.24

Kritizira i raspravu Pacta conventa bana i historičara Nikole Tomašića: ne odričući Tomašiću »zamjernu erudiciju«, tvrdi da mu »elementi ugarskog i hrvatskog državnog prava vrijede kao vječni i neoborivi, dvije-tri godine prije sloma čitave feudalne bečko-budimske apstrakcije.«25 Ispravno je ocijenio Pacta conventa: smatrao je kako »vidjeti u tom paktiranju neke hrvatske državnopravne garancije, prosto je naivno«, jer bi, po njegovu mišljenju, Arpadovići uspjeli nametnuti vlast na istočnoj jadranskoj obali tek kao pouzdani saveznici dalmatinskih gradova«. No, Krleža nije otišao tako daleko da Pacta conventa proglasi falsifikatom, što taj dokument, u neku ruku, i jest.26

Dva Krležina teksta koja se većim dijelom i cjelovitije bave hrvatskom poviješću suHrvatska književna laž, objavljen 1919. godine te Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije, objavljena 1952/3. godine.27 Oba su teksta pisana u prvim mjesecima ili godinama po stvaranju novih država i donekle odražavaju negativan piščev odnos prema nestalim tvorevinama. Hrvatska književna laž prvenstveno se bavi hrvatskom književnošću (»vreme je da se spali i uništi i razbije najveća laž sviju naših sakrosanktnih laži, legendarna laž nad lažima, laž hrvatske književnosti«)28 i tek se na ponekom mjestu bavi poviješću. Iako ju je tek periferno dotaknuo, Krleža u povijesti nastoji uspostaviti svojevrsnu povijesnu vertikalu zbivanja i ličnosti koji su svaki na svoj način predskazivali jugoslavensku ideju – »veliki preteče naši u tri razne historijske epohe: u tmini apsolutnog srednjeg veka: Bogumili. U predvečerje velike revolucije: Križanić. U osvit naših crvenih dana: Kranjčević.«29 Za drugi tekst, Prolegomena,možda je malo pregrubo reći da je »podređen cilju revolucionarno instrumentalizirane reinterpretacije baštine«,30 ali nema sumnje da je u njemu snažno prisutna socijalna nota. No, nema bitnih razlika u odnosu prema konkretnim događajima i činjenicama između ta dva teksta koje, inače, dijeli više od 30 godina. Čini mi se da je jedina iznimka Krležin dugogodišnji favorit Starčević koji se u »projektu reinterpretacije« jedva spominje – kao jedan »od najraznovrsnijih tipova… naše građanske inteligencije«, naime, »Starčević i Garašanin… predstavljaju uzajamnu negaciju«.31

Krleža je intelektualno izrastao na kritici Austro-Ugarske Monarhije. Mnogo toga što je ona u društvenom i kulturnom smislu donosila on je u mnogim tekstovima na razne načine analizirao, pa i na sebi svojstven način razobličavao: razobličavao je »habsburgovštinu«, osobito njezin negativan utjecaj na hrvatsku povijest – primjerice, Austro-ugarsku nagodbu iz 1867. smatrao je »ponižavanjem« drugih naroda u Monarhiji »na nivo kolonijalne, bespravne raje«, a Ugarsko-hrvatsku nagodbu sljedeće godine »sramotnom kompromisnom formulom«, odnosno »klasičnim primjerom političkog terora«.32 Kako se ponajviše bavio »habsburgovštinom« u 19. stoljeću, logično je zaključivao kako je »bilansa 19. stoljeća (hrvatske povijesti – op. I. G.) negativna. Više od toga: porazna!«. Revolucija 1848. »zatekla« je Hrvate i Srbe, jer »Zagreb nema više od 12.000 stanovnika, od toga više od 7.000 plemića i svećenika«, a »Beograd je balkanska palanka«. Po pobjedi kontrarevolucije »nekoliko osamljenih intelektualaca na visini civilizacije predstavljaju izoliran detalj«.33 Ilirizam je, uza sve pozitivne karakteristike, »istovremeno i svijest vlastite numeričke manjevrijednosti«,34 a hrvatski preporod »uopće nije bio preporod i nije ništa preporodio«, već su ga na krivi način »interpretirali kraljevski zemaljski nastavnici u raznim historijama hrvatske književnosti u smislu i u skladu nagodbe s Mađarima od godine 1867. (očigledna greška, misli se na 1868 – op. I. G.) te tako infiltrirali čitavu inteligenciju jednom ogavnom laži«.35 Zbog toga što se razvijao pod austro-ugarskim pritiskom, intelektualni život 19. stoljeća na hrvatskom prostoru Krleža smatra prilično nezanimljivim; neusporedivo mu je zanimljiviji »Globus intellectualis« s hrvatskog prostora od 15. do 18. stoljeća.36 »›Tri Atine‹: Dubrovnik, Zagreb i Novi Sad u 19. stoljeću tri su provincijalna zakutka, i sve što se tu rađa žigosano je nužno provincijalizmima«.37 U tom razdoblju »naša se inteligencija nije snašla«.38 Krleža Ljudevita Gaja smatra lošim piscem, proglašava ga, kao i Jelačića, »dvorskim agentom«, ali ga na drugom mjestu žali jer je umro »ostavljen i prezren od sviju«.39

U takva nesmiljena kritičara još je gore prošao Josip Juraj Strossmayer: Krleža mu prvenstveno zamjera da je bio čovjek režima (»apologet najokrutnije habzburške reakcije«),40 a njegova kritika ide sve do ironiziranja i podsmjeha u Baladama – vjerojatno imajući pred očima Strossmayerov kip u sjedećem položaju (smješten na istoimenom zagrebačkom trgu), piše: »biskupa Štrocu sam videl v megli/, kak babu na loncu, gde sedi na cegli«.41

Strossmayera, pa i Račkoga, kritizira zbog »toskanskog« jugoslavenstva (»Strossmayer sanja o Toskani, o Jedinstvu Crkava«) koje se pokazalo neuspješno, a rezultat je licemjerja ili nerealnog promišljanja narodnih mogućnosti (»Strossmayerove političke fantazmagorije«).42

Iako se divi Njegošu i njegovu pjesništvu (»pozna tajnu pjesničke riječi«), tvrdi da su se njegove »pjesničke parole mogle javiti snagom žive pjesničke riječi« u prvoj polovini 19. stoljeća, a ne u 17. stoljeću, »dokaz je onog fatalnog zakašnjenja u prostoru i u vremenu«. Na sličan način govori i o Mažuraniću i o drugim pjesnicima koji se bave sličnim temama, nazivajući ih »turskom magijom«.43

Najgore je od političara hrvatskog ottocenta prošao ban Khuen-Héderváry, Njemu je nabrojio niz teških grešaka (»metodički je zaveo režim protuzakonitog nasilja, izravnim policijskim terorom proveo je nekoliko saborskih izbora… stvorio saborski mehanizam za legalizaciju najgrublje tiranije… autonomno činovništvo pretvorio je u poslušno roblje… sveo autonomiju Sveučilišta na nivo ništavne sprdnje«).

Ako je za druge istaknute sudionike ottocentističkih događanja imao barem zrnce razumijevanja i simpatija, za Khuena baš nimalo.44

Čini se da je jedini Ante Starčević imao Krležine simpatije. Za njega u pjesmi Planetorijum kaže da je »jedini lampaš v kermežljivoj noći«,45 više puta ga je u raznim prilikama hvalio, naglašavao njegovu privrženost idealima francuske revolucije. Za njega je Starčević »donkihotovski puntar«, simbol »stopostotne negacije Habsburga, u vrijeme kada se ta negacija pričinjala svim trezvenjacima pijanom«, kao i simbol nesmiljenog kritičara hrvatskog političkog oportunizma (»najlucidnija naša glava… nekoliko je decenija pljuvao po našim pripuzima, šuftovima, i huljama, po nitkovima, koji tjeraju našu ›seljačku marvu‹ da brsti trnje pod tuđinskim, sramotnim madžarskim i bečkim zastavama«).46 Stoji da »ukoliko se može tvrditi da je Krleža bio nekritičan prema ijednoj od vodećih hrvatskih političkih ličnosti, to se zacijelo odnosi na Starčevića«.47

Krležine superlativne ocjene o Starčeviću proizlaze iz toga što se on vidi kao svojevrsni nastavljač Starčevića; Krleži je imponirala i simpatizirao je Starčevićevu beskompromisnost, a nije nikada detaljnije analizirao Starčevićevo ukupno političko djelovanje. O Starčeviću nikada nije napisao duži tekst, kako je to, primjerice, učinio u slučaju svoga drugoga favorita, Jurja Križanića. Nije želio uzeti u obzir činjenicu da za razliku od Strossmayera, Mažuranića i Račkog, Starčević nikada nije bio uključen u djelatnu politiku, u realizaciju velikih društvenih projekata, već je s pozicije visokoparnog ideologa taj rad prezirao. Osim toga, da je analizirao Starčevićev nauksine ira et studio, svakako bi uzeo u obzir da se jedan odvjetak Starčevićevih pravaša transformirao u frankovce, a u drugi u milinovce koji su, kada su kao stranka nestali, uglavnom zdušno podržavali rješenja koja su iz Beograda nametana 1918. i kasnijih godina. A ni frankovci ni milinovci nisu uživali Krležine simpatije.48

Krleža smatra da je dotadašnja historiografska produkcija uglavnom loša, pa kada kreće u rad na Enciklopediji Jugoslavije tekstovima koji će se u njoj baviti poviješću pripisuje pionirski značaj: osnovni je problem rastvoriti »aktuelne latinsko-bizantinske horizonte«, odnosno »latinsko-bizantinske izolirane malograđanske sheme narodne svijesti«. Pri tome »latinski« i »bizantinski« valja iščitavati kao malograđansku, retrogradnu svijest unutar hrvatske odnosno srpske kulture i historijske svijesti. Radi se o svojevrsnoj palanačkoj svijesti koju Krleža smatra temeljem povijesnog promišljanja. Te su sheme »malograđanske, konzervativne«, čak tvrdi da su »često puta kontrarevolucionarne«, one su »osnovane na romantičnim hipotezama«.49 Govoreći konkretno – »Katarina Zrinska ili Siget Nikole Šubića šire kod Hrvata pogubnu intelektualno-moralnu zbrku«.50

Govoreći o »latinskim« i »bizantinskim« lošim karakteristikama vidljiva je Krležina želja da izbalansirano daje i hrvatske i srpske primjere te da uvodi ravnotežu i u dobrom i u zlu između hrvatske i srpske politike i kulture. I kada govori o »palanačkoj svijesti« kao simbolu te retrogradnosti, neki puta u istome značenju spominje i »kampanilističku svijest/tradiciju«,51 kako bi i opet, čak i na toj, terminološkoj razini, uspostavio ravnotežu između srpskih i hrvatskih negativnosti.

Zahtijeva da se proučavaju i »zapadnoevropske konzervativne građanske ideologije« koje su tako »kobno djelovale na razvoj naših ›nacionalizama‹«.52 Iako je Ivana Kukuljevića-Sakcinskog ironično uvrstio u »školovanu inteligenciju« šezdesetih godina 19. stoljeća, a Račkoga jednim od najistaknutijih predstavnika »feudalnog nekritičkog historicizma«, ipak je i jednoga i drugoga cijenio: smatrao je da su »u južnoslovjenskim omjerima htjeli prevladati … marazam pamćenja«, jer su »promatrali događaje i stvari iz perspektive koja nije više bila regionalna«. »Kukuljević je čisti pionir u vakuumu… veličina njegove pojave do danas još nije dovoljno istaknuta«.53 Nije sporno da Kukuljević i Rački uistinu stoje u temeljima hrvatske znanstvene historiografije, kao niti to da su hrvatsku kulturu češće nego neki drugi suvremenici promatrali u širem kontekstu južnoslavenskog kulturnog prostora.54

Pišući 1950. godine Krleža sa zadovoljstvom, gotovo s trijumfalizmom, zaključuje kako »ovo, što nama danas izgleda kao normalna shematizirana perspektiva na tok naše historije, bilo je prije stotinu godina potpuno nepoznato«.55

Napada one koji u pitanje dovode logičnost i opravdanost 1. prosinca 1918., dakle jugoslavenskog ujedinjenja. S pravom odbacuje tvrdnje koje ti njegovi protivnici iznose da je država stvorena »na temelju međunarodnih aranžmana«. »Još uvijek jedan prilično visoki percenat naše hrvatske i srpske konzervativne inteligencije smatra ujedinjenje Srba i Hrvata u jednu državnu cjelinu događajem anorganskim do toga stepena« da katastrofu 1941. smatra »logičnom«. S indignacijom Krleža odbacuje te »retorične i ništavne sheme«, pa ih ironično otpisuje: »zbogom, lijepi dani francijskojozefinizma, obrenovićevskih zajmova ili crnorukaške radikalije od 1903. do 1914!«56 Ti »malograđanski i reakcionarni lajtmotivi« su istovremeno i »samozaglupljujuće uzajamne negacije« te se »trajno inspiriraju prije svega neznanjem, a zatim svijesnim izvrtanjem istine«.57 Jugoslavensko ujedinjenje ne smatra ni »rojalističkom« niti »romantičnom« integracijom, već »trajnim simptomom višeg stepena kulturne svijesti«. Iako je tijekom 19. stoljeća »od svih mogućih varijanata tzv. formule nacionalne kulturne svijesti« bila najsnažnija »ova nama (do danas) poznata, izvan svake sumnje da je najmanje prikladna za stvaranje moralno-intelektualne kohezije na južnoslovjenskom reljefu«.58 Usprkos tome, jugoslavensko područje, odnosno, kako ga Krleža naziva, »naš reljef« živio je i živi »po jednom principu moralno-političke kohezije«.59 Frazu »moralno-politička kohezija« valja razumijevati kao parolu »bratstvo i jedinstvo« izričenu na intelektualističkoj razini: jasno je da je »kohezija« Hrvata i Srba Krleži jedan od temelja državne stabilnosti, pa je to transponirao u povijest. Primjerice, nižući sve negativne postupke bana Khuen-Héderváryja, »najkobnija strana njegove političke uloge« jest da je »svjesno produbio raskol između grčke i latinske vjeroispovijesti«.60

Usprkos takvu pozitivnu stavu prema ujedinjenju 1918. godine, monarhističku Jugoslaviju smatra lošim ostvarenjem, čak govori o »pokolju« koji traje »od 1918. do 1945. godine.«61 Naime, tvrdi da je »moralno-političko jedinstvo … zapaljeno u obliku naivne omladinske inspiracije«, da se tada nastala država »povampirila u vidovdanskoj etici i u misterijima dinarske rase do karikature rojalističkog cinizma« odnosno da je 1918. godine nastala »kontrarevolucionarna građanska državna organizacija«.62

Događaj koji je značajno pridonio slomu mladalačkih ideala i nada bila je bitka na Bregalnici u vrijeme Drugog balkanskog rata, u ljeto 1913, kada su se u borbi za dijelove Makedonije sukobile Srbija i Bugarska: »u dimu i u požaru bregalničke bitke mi smo naučili da je cinički makijavelizam malih balkanskih dinastija stvarnost, a partitura Lisinskoga, ilirske fantazmagorije, đakovačka idila ili nostalgija za Prizrenom – da su pusta retorika«.63

Pozitivne činjenice »naše« povijesti su »Granica i graničarska pitanja« oko kojih »Enciklopedija ima da ispita čitave nizove neosvijetljenih detalja«. Naime, »graničarski se narod našeg bijednog ›Soldatenlanda‹ klasnosvijesno stoljećima bori protivu feudalizacije od Zemuna do Varaždina i Senja«.64 Vojna se krajina u Krleže redovito javlja kao simbol uzaludna žrtvovanja u hrvatskoj povijesti, ljudske bestijalnosti i vjerske isključivosti.65

Krležin općenito negativan odnos prema srednjemu vijeku proizlazi iz njegova shvaćanja da to razdoblje valja poistovjećivati s feudalizmom. Kao pristaša ideje napretka u povijesti, kao čovjek fasciniran antikom i renesansom te briljantnim umovima tih epoha, Krleža srednji vijek vidi kao doba nepravednih društvenih odnosa te misaono ukalupljeno u iracionalizam, praznovjerje i mit (»atmosfera takozvanih ›srednjovjekovnih vjekova‹ nije se razvijala pod podnebljem posve normalnih razumnih pretpostavki… jer je čitava nadgradnja vrhunaravnih ideala bila osnovana na sugeriranim halucinacijama, kao aksiomima prema kojima je svijet po višim nebeskim silama zamišljen i sazdan«).66

Krleža žali i za nestankom »bosanskog, hrvatskog i srpskog feuduma« koji u posljednjim stoljećima srednjega vijeka (zaključno s drugom polovinom 17. stoljeća) »prestaju biti nosiocima specifične političkonacionalne svijesti«.67 Radi se i ovoga puta o Krležinu prenaglašavanju nacionalnog u aktivnosti tih velikaša, jer je danas u historiografiji notorna činjenica da plemstvo nije imalo nikakvu »specifičnu političkonacionalnu svijest«. U nekoliko tekstova bavi se grofom Nikolom Zrinskim (1620-1664), spominje ga kao hrabrog ratnika i književnika, posve neshvaćenog u Beču.68

Krležinim greškama i zabludama tu nije kraj: tvrdi da se »bosanska manihejska vlastela … opiru prodoru latinske i pravoslavne Crkve«, pa te »bogumile« smatra svojevrsnim simbolom samostalnosti, »suverenima Bosne«. Uostalom, pozitivno se izražavao o bosanskim bogumilima u mnogim tekstovima objavljivanima od 1912. pa sve do 1963. godine, smatrao ih je svojevrsnom »negacijom feudalne organizacije društva«,69 te posve neutemeljeno da su nakon osmanskog osvajanja Bosne »postali Turci«.70 Bosanski bogumili, kako po Krleži ne pripadaju ni Istoku ni Zapadu, stoje na početku »linije jugoslavenske kulturne tradicije i kontinuiteta«.71

Nadalje, smatra da se »dvjesta godina Hrvati bore protiv svojih vlastitih kraljeva, a kada ih pobiju, poklone se Kolomanu«: taj se stav zasniva na točnim činjenicama – Hrvati su ubili Zdeslava, Miroslava, ali ubojstva vladara uobičajene su činjenice svake nacionalne srednjovjekovne povijesti. Uostalom, ubojstvo Dimitrija Zvonimira, na koje se Krleža vjerojatno ponajprije referira, samo je legenda nastala u kasnijim stoljećima.72 S druge strane, s pravom traži i da se slavljenje kneza Domagoja – »domagojevština« svede na pravu mjeru, jer da »Domagojeva infanterija nije bila sastavljena od tako impozantne falange strijelaca, kakvu je prikazao Ivan Meštrović, kada na svom poznatom reljefu koketira sa klerikalnim pojmom bojovne domagojevštine, to je izvan sumnje«. Posve opravdano zaključuje kako »još uvijek traju parafraze smiješnih formula pseudopatriotske ›povjesnice‹ iz prošloga stoljeća, kao da su se ovi knezovi međusobno uništavali po crti svojih duhovnih vizantijsko-rimskih simpatija i programa«.73 Slijedeći ovu misao govori i o Branimiru i Zdeslavu te negira kako su »Hrvati ubili Zdeslava zbog njegove probizantske orijentacije«, kako je tvrdila historiografija, i vrlo opravdano postavlja posve drugačije kriterije vrednovanja.74 Buni se protiv onih koji pronose mitove o »famoznoj Tomislavovoj floti od sto velikih i ne znam koliko malih lađa!«75

Krleža nije bio naklonjen ni prema Anžuvincima: smatra da se radi o vlasti tuđinca, koji je uz to još i eksponent Rima (»odakle su se doklatili k nama?«).76 Iako dobro uočava neke elemente povijesnog razvoja, teza o »nenarodnoj« anžuvinskoj dinastiji je kriva – u srednjemu vijeku dinasti su prvenstveno bili određeni pripadnošću svome staležu, a ne etnikumu.77

Pozitivne trendove na hrvatskom prostoru vidi od kraja srednjega vijeka kada »pjesnici i ideolozi (od Pribojevića i Orbinija do Križanića i Gundulića) sanjaju o Slavenstvu kao o vrhunaravnom oblaku.« U doba »neljudskih i bijednih okolnosti… pišu se knjige i slikaju slike pune iluzija i vjere u političko i kulturno oslobođenje«.78 Za mladoga Krležu Križanić je »veliki preteča«, »duhovni svjetlonoša« jugoslavenske ideje i njezina ostvarenja,79 kasnije o Križaniću govori kao o svojevrsnom »simbolu na raskrižju povijesti i suvremenosti«. Potkraj života tvrdi da je »Križanić bio lud i nije bio lud, ali je bio genijalan«.80

Za razliku od skrupuloznog historičara, Krleža se olako upušta u jeftina psihologiziranja i pronalaženje navodnih povijesnih konstanti: »purgersko hrvatstvo je u glavnome brbljavo, dobroćudno i naivno, te mnogo više voli pjesmu vinsku i mjesečinu nad vinogradom i klokot mošta nego dosljednost u akciji i tvrdu odlučnost. Naivnost purgerskog hrvatstva djetinjasta je i nepismena, kao što bijaše naivnost praslavenskih plemena… Prapanonski elemenat Slavenstvom, slavenskim ženama, lijenošću i pivom omlohavljen, Hrvati (puntari) kroz hiljadu godina traže sebi gospodare, da nad njima zavladaju.«81 No, iz tih postavki izvlači duhovite i neočekivane zaključke: »to što mi Hrvati (najtipičniji malograđanski politički kverulanti na globusu) imamo uvijek pravo, to je upravo ono naše ›Hrvatsko Pravo‹, koje je dalo purgarima Hrvatima našu pravašku svijest. Međutim, doista je glupo devet stotina godina gubiti parnice, a imati pravo!«

Krležini pokušaji stvaranja stereotipnog hrvatskog mentaliteta ili političkog ponašanja uvijek su negdje između opasnih psihologiziranja i lucidnih sintetiziranja baziranih na poznavanju činjenica: tako opisuje »negativan način mišljenja kod Hrvata« ili »psihologiju hrvatskog defetizma«.82

U maniri iskusnog sintetičara-historiografa lucidno uočava da se »hrvatstvo nije moglo razviti kao politički suverena narodnost, jer rasprostranjeno od ušća Save u Dunav do Istre i Kotora, na relativno uzanom području, hrvatstvo je trajno perforirano jačim geopolitičkim snagama«.83 Pozicionira Hrvatsku i hrvatstvo »na perifernoj udaljenosti od Istoka i od Zapada podjednako… hrvatstvo nikada u historiji Istok, a nikada potpuno Zapad…«84

U povijesti vidi fatalističke motive – »ratovi, okupacije i ustanci fatalni su motiv naše egzistencije na Dunavu i na Balkanu«.85 »Turske vojne na našem terenu predstavljaju perverzno krvničko izgaranje ljudskog mesa u tristagodišnjem požaru… uništavajući ognjenim krugovima našu civilizaciju… spram čega je čitava civilizirana Evropa bila okrutno indiferentna«.86

Često strane utjecaje definira kao a priori negativne, a ono što je izraslo domaćim snagama je a priori pozitivno – on traži »Spasonosnog« koji će »nadsvoditi antitezu Vizanta i Rima, i tako podići našega kulturnoga problema kamen temeljni«.87

U hiperboličnom prikazu zaključuje kako su »Bramante, Michelangelo, El Greco itd. učili od naših majstora«, te kako je »okrutnost« vojski koje su vodili strani generali »pala na nas kao na barbarsku soldatesku, a slavu naših pjesnika i umjetnika prisvojili su drugi«.88 Misao o indiferentnoj Evropi, o tragediji egzistencije na granici, o znanstvenicima i umjetnicima koji su stvarali značajna djela, često smionija od svojih evropskih suvremenika, Krleža ponavlja u raznim tekstovima, a to je jedna od temeljnih ideja u Illyricumu sacrumu.89

Upravo taj strani utjecaj bio je faktor nestabilnosti: »reakcionarni partikularizmi prevladavali su kroz vjekove pod utjecajem stranih političkih snaga… naš se čovjek u okviru svojih raskola izgubio i raspao, te od slavenskog poganina postao … latinski ili grčki fanatik«.90 Iz tih povijesnih analiza Krleža lako preskače u sadašnjost: radi se o »zemlji« koja »dosljedno i postojano« hoće »prevladati svoju prokletu zaostalost, u koju ju je survao vihor historije«.91

Nasuprot tim »raskolima«, tim »ratovima, okupacijama i ustancima« stoji stvaranje Jugoslavije koje, po Krleži, onemogućuje takve ratove, okupacije i ustanke. Krležin pokušaj stvaranja svojevrsne filozofije povijesti zasniva se na određenju šest ratnih ciklusa od srednjega vijeka do Drugoga svjetskoga rata koji »po zakonu kontrapunkta rađaju cikluse ustanaka«. Ti »proturatni ustanci osnovni su motiv naše povijesti«.92Krleža smatra da se na taj način u jugoslavenskoj sintezi i u socijalno pravednom društvu uobličuje svojevrsna »završnost povijesti«.

Krleža piše iz plebejske perspektive, iz perspektive klasno izrabljivanog kolektiviteta i nacionalno svjesnog Hrvata i Jugoslavena, s povijesnim iskustvom čovjeka obrazovanog i odraslog na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Njegova plebejština ponajprije se očituje u Baladama Petrice Kerempuha, ali i u drugim tekstovima, uglavnom napisanima poslije Drugoga svjetskoga rata.93

U različitim tekstovima njegova je pozicija donekle različita, pa tako u Prolegomena za Enciklopediju Jugoslavije je »više« Jugoslaven, dočim je u Malograđanskoj historijskoj shemu »više« Hrvat. Dakle, sa snažnim antiaustrougarskim nabojem te s isto tako snažnim uvjerenjem da realizacija jugoslavenske ideje u zajedničkoj državi s (navodno) izraženom socijalnom pravdom jest pozitivna činjenica, štoviše, svojevrsna logična završna faza povijesti! Do 1941-45. naše je društvo »fatalno kasnilo u prostoru i u vremenu«.94 Pišući o povijesti, on joj daje pragmatičnu ulogu: naime, »zadatak našeg pokoljenja… bio bi da progovori na temelju svog iskustva… o onome što je bilo i o onom što biti ima, da ne bude kako je bilo«.95

Sitne greške koje čini, zablude u koje upada (često zaslugom ondašnjih historiografskih uvjerenja), sve je to nebitno u odnosu na snagu njegovih riječi koje teku bujicama, na slojevitost njegovih opažanja. On u nekim povijesnim trenucima, s pravom, uočava »letargije« (nakon smrti Zrinskoga i Frankapana 1671, nakon 1848, nakon 1868, nakon »kapitulacije« Stjepana Radića 1925) ili »upropaštavanja« (»kontrarevolucionarni ispad« Jelačića »protiv vlastitih masa«, »bezglavost« Vlade Narodnog vijeća SHS 1918).96

Šteta što se Krleža u jednom trenutku svojega prebogatoga rada jednostavno zaustavio – naime, on je najlucidnije od svih suvremenika uočio slabosti historiografije građanskog razdoblja,97 ali socijalizam je sam živio, pa ga nije kritizirao. Da je pisao od druge polovine šezdesetih i kasnije, kada je socijalizam/komunizam već bio u krizi, ili čak potkraj socijalističkog/komunističkog razdoblja bilo bi to dragocjeno. Krleža nije ni mogao ni znao pisati po diktatu, pa bi i tada pisao »drugačiju« povijest od vladajuće dogme. Bilo bi to dragocjeno, jer bi vjerojatno ostavio izuzetne kritičke ocjene o zastranjivanju komunističkog pokreta i socijalističke države. No, to su sve hipoteze i razmišljanja o tome »što bi bilo kad bi bilo«. Krležu od šezdesetih te teme više nisu zanimale, kako je stario tako je njegova kritička oštrica znatno otupila.

Naime, njegove opaske o recentnim političkim zbivanjima i ličnostima jedva da su nešto trajnije vrijednosti od pukog političkog slogana: »Tito znači, s jedne strane, borbu za socijalizam u ratu ratnim sredstvima, a, s druge strane, on se javlja kao parafraza svih naših historijskih varijanata u borbi za vlastitu slobodnu, politički nezavisnu bazu«, ili: Titov dolazak na čelo KPJ označava početak »najznačajnijeg perioda u historiji revolucionarnog radničkog pokreta u Jugoslaviji«.98 Pri tome, naravno, valja uzeti u obzir da je povijest odnosa Tita i Krleže vrlo složena i slojevita.99

Iz ovih tvrdnji netko bi mogao zaključiti da je socijalistički/komunistički režim manipulirao Krležom i njegovim djelom, a da je Krleža bez imalo protivljenja tu manipulaciju samim sobom i prihvatio. Bilo bi to nedopustivo pojednostavljivanje vrlo kompleksnog problema na samo jedan njegov aspekt: neprijeporna je činjenica da su komunistički intelektualci i velik dio komunističke vlasti duboko poštovali Krležu. Oni koji su odrastali i sazrijevali u međuratnom razdoblju na Krležinim su se tekstovima obrazovali. Bez obzira na eventualna neslaganja, osobito u vrijeme sukoba na književnoj ljevici u tridesetim godinama, Krleža je ostao jedna od temeljnih činjenica njihova intelektualnog sazrijevanja i oni ga se nisu ni mogli, a ni htjeli odreći.

Bez obzira na sve te okolnosti, Krleža je o hrvatskoj povijesti izrekao mnoga lucidna zapažanja i umjesne kritičke sudove. U tome mu u hrvatskoj kulturi nema ravna. Njegova literarna pretjerivanja i političke simpatije prema marksizmu i komunizmu često su umanjivali uvjerljivost njegovih teza, ali su pojedina intuitivna zapažanja o ličnostima i događajima ipak zadržala trajnu vrijednost. Njegovi eseji i drugi tekstovi koji se bave ili dotiču hrvatsku povijest imali su dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća na dobar dio intelektualne publike dublji i širi utjecaj negoli čitava historiografska produkcija. Poslije 1945. godine njegova je kritička oštrica gotovo potpuno nestala i tek se vrlo rijetko javljala, znatno ublaženo, pa je Krležin opus, koliko ga je god nepravedno ocjenjivati kao marksistički, ipak, ako ništa drugo, barem indirektno išao u prilog vladajućim komunističkim krugovima kao zgodna legitimacija njihove demokratičnosti. No, to ne umanjuje dubinu, pa i važnost Krležinih teza o hrvatskoj povijesti i historiografiji, iako su one u krugovima profesionalnih historičara naišle na vrlo slabu recepciju.

Tekst je prvi put tiskan u: Spomenica Filipa Potrebice, Zagreb 2004, str. 419-434., Izvo: http://www.hrvatskiplus.org/
Oglasi