Goran Simić o Abdulahu Sidranu ili uz žabca ide i žablja perspektiva

1, a, st

Pisac Goran Simić odgovara Abdulahu Sidranu na njegove rasističke i druge ispada u sarajevskom ”Oslobođenju”

U vašem izvještaju sa književne tribine posvećene prošlosti i budućnosti naše književne organizacije Abdulah Sidran me opet proziva, a vaš drevni dnevni list ”Oslobodjenje” kao da je pretplaćen za konstantno blaćenje mene, prenosi ponovni napad na moju kniževno-svjedočansku malenkost.

Napunila se već godina dana kako sam se iz Toronta vratio da živim u Sarajevu ali čini se da to niko nije primijetio osim pisca Abdulaha Sidrana koji već 20 godina ne prestaje da obavlja ulogu moga dželata. Nisam ni mislo da se vraćam u ulozi svjedoka sve dok se Abdulah Sidran nije prisjetio da sam mu postao knjiiževno-moralna opasnost jer, kako znamo, istina ponekad vrijeđa. Ne bih ulazio u mentalnu patologiju Abdulaha Sidrana u zadnjih 20 godina čime bi se ne bih sukobljavao sa psihijatrim, vračarama i vidovnjacima a čime će se pozabaviti zvanični sud u BiH nakon moje tužbe koja je na putu ka tome piscu, koji je sebe proglasio najznačajnijim bošnjačkim piscem u fazi dugog odlaska.

Pisac Sidran očito ima silnih problema ili sa amnezijom ili sa kreativnom potencijom ili je možda u pitanju projekat prekrajanja istine o samom sebi za potebe Istorije. Iz Sidranove mantre “Simić-četnik”, koja traje već 20 godina, vidim da mu zaista ne prija činjenica da postoje živi svjedoci iz vremena rata i opsade Sarajeva, vremena u kojem sam i ja bio živi svjedok . Bilo bi prilično jeftino sukob Sidran-Simić predstaviti medijima kao ” dva karaktera kao dvije sudbine “jer ja Sidrana smatram moralnim pobačajem i huljom koja je bosanskohercegovačkoj književnosti nanijela više štete nego svi oni projektili sa pozicije Pala zbog čega njegov prijatelj pjesnik-zločinac Radovan Karadžić sada nastupa na književnim čitanjima isključivo u Haškoj ćeliji. Kako stvari stoje, Sidran kao pisac najradije bi amnestirao i lobotomizirao parče istorije od odgovornosti za sve ono što jeste radio ili nije radio u drami agresije na BiH. Govorim o huškanju, lažnom predstavljanju, minimaliziranju svega što nije on sam, i hajci na mene kao manjnskog Bosanca i još manjinskijeg Kanadskog pisca na čemu Sidran insitira već dvadeset godina.

Ni sam ne znam na koji način je Sidran uspio da utetovira svoje kniževničko ime u u redove Bošnjaka sa nižom stručnom spremom i to me se dijelom ne bi ticalo da mi prije neki dan nije neki nepoznati lik , na pješačkom prelazu, nije opsovao ”srpsku majku”., jer ”zajebajem Sidrana” . Ja se zaista nisam vrato u Sarajevo da budem Srbin nego pisac i gradjanin. Ne manjka mi internacionalna pomoć i zloćudno razmišljam da ipak prihvatim dva britanska advokata koji će oguliti škrtog i samoljubivog Sidrana za troškove boravka i prevodilaca nakon što se završi cijeli proces. Ja mogu lako biti zao kao Sidran..ali to nije dio moje prirode. Vratio sam se prošle godine u svoj rodni grad iako sam znao da nosim na leđima teret od pola tone imajući na umu da je moj brat Novica Simić (časni general Vojske Repubike Srpske, onaj kojem su u Hagu čak i Generali skinuli kapu) bio na strani agresora. Moj povratak u Sarajevo nakon 15 godina znači mi kao piscu, ono što je Orwell definisao kao ”Svi smo jednaki, ali su neki jednakiji”. Nakon što sam godinama smatrao da je ignorisanje najbolji lijek za uzurpaciju medijskog prostora Abulaha Sidrana, kojeg naš nekada časni dnevni list ”Oslobodjenje” slavi kao najvećeg ikada bošnjačkog pisca , povratkom u Sarajevo sam shvatio da je nakon 20 godina dotični pisac u medijima samo redefinisao svoj stav o meni u smislu da više nisam “četnik” nego sam “brat četničkog generala Novice Simića” što bi zamalo trebalo umanjiti krivicu mene i moje djece sa kojom sam kojomsvojom voljom ostao u opsjednutom Sarajevu. Da su moja pokojna braća živi , kao moj pokojni brat Stojan koji je bio na liniji odbrane BiH, ili da je moj brat Novica Simić živ, vjerovatno bi u prolazu na ulici u mimohodu raspalili multikulturnu šamarčinu Abdulahu Sidranu. Ako ne zbog mene, onda zbog istog načina na koji su nacisti imenovali žrtve po krvnom i prodičnom srodstvu. Sidran nigdje nije pomenuo da je moj brat Stojan bio na prvoj liniji odbrane BiH u Blekinom potoku, da mu je snajperski metak prosvirao kroz grudi i da je kasnije umro od poslijedica.

Ne mislim se u ovome pismu baviti zbirom gubitaka niti pominjati ratno profiterstvo u kojem je Sidran stekao priličnu imovinu a ja stekao status podstanara Da se vratim na temu : Čista je laž da je novo Udruženje Pisaca počelo djelovati 1993. godine. Sa početkom rata, 1992. godine profesor Zdenko Lešić i ja smo oformili krizni štab plašeći se da će u haosu pljačkanja Doma Pisaca nestati sva vrijedna dokumentacija vezana za pisce. Osposobili smo skoro totalno uništeni restoran toliko da ga stavimo u funkciju da bi svaki pisac mogao doći i makar pojesti čorbu, a gdje su rado dolazili i Ibrišimović i Ladin. Na tome mjestu smo dijelili piscima ono što nam je stizalo od škrte humanitarne pomoći. Molim čitaoce da obrate pažnju da se radi o 1992. godini a ne o 1993. Sidran laže. Sidran se u to vrijeme nije pojavljivao niti blizu a isti se pojavio nešto kasnije na vratima da bi se obratio profesoru Lešiću biranim riječim : “Uzeću ovaj prostor a ti se seli . Nakon dva dana došli su naoružani vojnici sa nalogom i naložili nam da se iselimo u roku od 24 sata i da, što je najsmješnije,”vratimo prostor u prvobitno stanje” što znači u stanje haosa. Nakon toga Dom Pisaca je postao Sidranov privatni posjed gdje je namještao sekretare i predsjednike prema svojoj volji. Dom Pisaca je postao onakav kakav je bio i prije rata kada se Sidran lako sporazumijevao oko finansija sa onima koji će kasnije ohrabrivati ideološki one vojnike koji će na Sarajevo sručiti tone projektila. I Kusturica i Sidran, koji su taj prostor Doma Pisaca posvojili, profitirali su svako na svoj način, samo na dvije ideološke strane. Nedavno je Kusturica sponzorisao Sidrana oko operacije očiju ali mu to nije pomoglo jer Sidran i nadalje nije progledao kako valja. Očito između ostalog ima probelm sa retrovizorom.

Sve ovo što govorim samo je puka želja da upoznam moje kolege pisce iz cijele regije koja se nekada zvala srpskohrvatska kako se cijeli sukob mene i Sidrana bazira na tome da naš slavljeni kolega Abulah Sidran ima probleme sa planiranim uzimanjem harača, od Višegrada preko Tešnja pa sve do Sarajeva. Nešto je zapelo oko harača u Sarajevu. U Sarajevu stanuju pametni ljudi i tu će biti problema. Da mi je samo znati otkuda Sidranu tvrdja da sam ga optužio da je “proganjao Srbe” jer to nikada i nigdje nisam napisao. Sidran već godinama proganja svakoga bez obzira na naciju svojim Goebelsovim kredom zavijenim u celofan patriotizma. A u pitanju je jadna i po svakog pisca opasna sujeta i sumnja da bi Sidranova memorijalna soba mogla biti na lokaciji Ustiprače. Ne sumnjam da Abdulah Sidran neće odustati od pretvaranja bosanskohercegovačkog PEN-a u bošnjački sa ciljem da ono što je zakonom propisano kao gradjansko pretvori u nacionalno, čisto iz privatnog interesa.

Žao mi je zbog toga što sam njegove tekstove koji su napola fašistički već preveo na engleski i poslao nekim institucijama širom svijeta. Nikome pametnom ne treba previše vremena da uoči kako je Sidran pripadnost političkim strankama u vlasti mijenjao brzinom kojom se mijenjaju čarape nakon fudbalske utakmice. Jednostavan razlog je to što pjesnik vjeruje da bi se mogao domoći neke velike nagrade nako što je Nobel. Pristojnost mi ne dozvoljava da se izrazim kad će dotični Sidran dobiti tu nagradu. Moralno i mentalno Sidran nije u redu sam sa sobom aplicirajući za ponovni prijem u PEN BiH nakon što je samu organizaciju nazvao leglom zla. Zašto li Sidran vapi da uđe u PEN BiH nakon što je iz PEN-a samovoljno izašao? Vjerovatno da uništi nešto što je internacionalno a ne služi njemu. U toj borbi je izabrao najlakšu kariku. Mene.

Zajebao si se Sidrane. Čini mi se da prilično dugo i nedostojno umireš. Uradi to književničko-muški da te pamtimo po stihovima a ne po zlu koje širiš svakog dana. Ti si jedini kojem to zlo ne smeta. Ionako si već pokojnik među onima koji vole čitati nekadašnjeg tebe. Medju kojima sam i ja. Ja sam pisac sa malom zastavom u ruci. Ti si pisac sa velikom zastavom u ruci. Ne dozvoljavam da me prekriješ i zasjeniš tom zastavom toliko da se ne vidim.

Goran Simić, književnik

Oglasi