Proboj na Sutjesci: Razgovor s Danilom Lekićem, komandantom Prve proleterske

1. a. danilo lekić1

Bitka na Sutjesci trajala je od 15. svibnja do 16. lipnja 1943. godine. Bio je to snažan napad fašističkih vojski koji je za cilj imao uništenje partizanskih jedinica u bilzini Sutjeske u jugoistočnoj Bosni. Odbijanje te ofenzive postala je prekretnica rata u Jugoslaviji u Drugom svjetskom ratu.

Piše: Rodoljub Čolaković

Danila Lekića sreo sam prvi put 1937. godine u dalekoj Španiji u selu Kasas Ibanjez, u kome je bio logor za obuku dobrovoljaca Internacionalnih brigada. Tada je bio mlad student, koji je došao u Španiju da ratuje protiv fašizma. Danas je on prekaljen ratnik i iskusan komandant, koji je prošao kroz najteže borbe našeg rata. O tome on priča na originalan način; čak je sklon da se malo podsmjehne na svoj račun kad neko hoće da govori o njegovoj ulozi u ovoj ili onoj bici, ali uvijek govori s ljubavlju i poštovanjem o svojim borcima koji se, veli on, „odlično biju i bez komandanta“.  Zadovoljstvo je s njime razgovarati, jer on ne samo što je interesantan i obrazovan čovjek nego i vrlo lijepo priča.

Danas mi je pričao o proboju neprijateljskog obruča na Balinovcu, dobro utvrđenom njemačkom položaju, koji je na juriš zauzela Prva proleterska brigada i tako otvorila put ostalim našim jedinicama prema drumu Foča – Kalinovik.

„Poslije borbi u dolini Sutjeske, Prva proleterska brigada je, kao prethodnica Prve divizije, nastupala preko Krekova i Hrčavke prema Lučkim i Vrbničkim Kolibama. Po izlasku na sektor Lučkih i Vrbničkih Koliba, brigada je jednim dijelom snaga zaposjela Javorak, Planik i Kapičin Do i tako zaustavila nastupanje neprijatelja od Oborenog Točila prema Ljubinom Grobu. Drugim dijelom snaga ona se postavila na Veliku i Malu Košutu sprečavajući napredovanje neprijatelja od Vrbnice prema Zamrštenu. Zauzimanjem odbrambenih položaja na tim sektorima Brigada je blagovremeno spriječila neprijatelja da zatvori novi obruč između Oborenog Točila i Vrbnice preko Planika i Lučkih Koliba. Mada je tom akcijom obezbijeđen dovoljan prostor za koncentraciju ostalih jedinica, situacija je još uvijek bila vrlo teška zbog toga što su se na pravcu daljeg nastupanja nalazile znatne neprijateljske snage i već je bio čvrsto spojen obruč preko gotovo neprolaznog terena od Vrbnice, Balinovca, Videža i Crnog Jezera do Oborenog Točila. Zbog toga je bilo neophodno da se izvrši proboj jedinstvenog neprijateljskog fronta, i to upravo u reonu Balinovca, kao ključnog položaja čitavog sektora.

Na sastanku u štabu brigade, 8. juna uveče, pošto je saslušao izvještaj o situaciji i moj predlog za dalju upotrebu brigade, Koča je izdao naređenje da Prva proleterska izvrši proboj kod Balinovca, dok će ostale snage Prve divizije preduzeti obezbjeđivanje bokova.

Da bi se moglo doći do Balinovca, bilo je potrebno da se prethodno odbaci neprijatelj koji je držao prolaz od Bijelog Jezera prema Videžu i koji je bio zauzeo odbrambene položaje na stijenama iznad Vrbničke rijeke, od Crnog Jezera do Donje Luke“.

U tom cilju Lekić je s tri bataljona svoje brigade krenuo da razbije ili potisne neprijateljske snage koje su zatvarale prilaze Balinovcu, dok je trebalo da ostala dva bataljona priđu Balinovcu niz Vrbničku rijeku.

„Borbe za obezbjeđenje prilaza Balinovcu – priča Lekić – bile su neobično žestoke. Nijemci su se uporno držali na zauzetim položajima, a mi smo morali po svaku cijenu da ih odbacimo s tih položaja ili da ih na njima uništimo. Vrlo često smo se sukobljavali prsa u prsa, i nije bio rijedak slučaj da jedan do drugoga leže mrtvi njemački i naši vojnici. Teren je bio potpuno nepristupačan i moralo se u stijenama nalaziti mogućnosti za penjanje da bi se likvidirala njemačka oruđa na grebenu. Dešavalo se da borac u penjanju bude pogođen i da se strmoglavi u provaliju. Pa ipak, uprkos svim teškoćama i nejednakim uslovima borbe, tri bataljona Brigade uspjela su da izvrše postavljeni zadatak. Neprijatelj je bio odbačen prema Videžu, tako da je put glavnim snagama prema Balinovcu bio oslobođen.

Kad se počeo spuštati mrak, ja sam sa tri bataljona pošao od Starog Katuna preko Bavana prema Balinovcu. Na tom pravcu nema nikakvog puta, čak ni kozje staze. Teren je jako ispresijecan i pošumljen, što znatno otežava pokret. Rastojanje od svega dva kilometra, tri bataljona su uspjela da savladaju tek poslije šestočasovnog marša. Noć je bila mračna, tako da se odmicalo samo stopu po stopu. Borci u se držali za ruke, ali kako bi često pri preskakanju sa jedne stijene na drugu, ili pri padu nekog od boraca u provaliju veza bila prekidana, moralo se gubiti mnogo vremena da se kolona ponovo poveže i da, pipajući, nastavi pokret. Tek u zoru stigli smo ispod Balinovca. Bataljoni su se postavili duž puta okrenuti prema neprijatelju od koga nas je razdvajalo stotinjak metara; polovina toga rastojanja bila je pokrivena šumom. Na određenom mjestu nisu se nalazili ostali bataljoni Prve proleterske, tako da je situacija izgledala bezizlazna, jer se s tri bataljona nije mogao izvršiti proboj utvrđenih položaja. Skoro neprekidne dvadesetodnevne borbe, marševi i redovno gladovanje, a naročito do krajnjih granica iscrpljujući marš od prošle noći, snažno su se odražavali na borcima, koji bi svaki i najmanji zastoj iskoristili da legnu i zaspu. Tako su na maloj udaljenosti od neprijatelja – i pored toga što u se nalazili formalno u kotlu iz koga se nije moglo nikuda izaći – ljudi spavali tako čvrstim snom da se dobijao utisak da je tu iscrpljenu masu nemoguće pokrenuti. U takvoj situaciji postavljalo se pitanje: šta dalje da se radi? Ostati u takvom položaju u toku dana bilo bi isto što i samoubistvo, a s druge strane, izgledi na uspjeh protiv mnogobrojnijeg, odmornog, sitog i utvrđenog neprijatelja praktično nisu postojali. Pa ipak, ja sam se na osnovu diskusije sa štabovima bataljona odlučio za napad koji je u svakom slučaju davao više mogućnosti za rješenje situacije, nego bilo kakva organizacija odbrane u takvoj rupčagi. Složili smo se da se postavlja pitanje: ili mi njih, ili oni nas! Kad sam definisao situaciju tim riječima, jedan kurir iz prvog bataljona koji se stalno kretao sa svojim komandantom nepozvano je izrazio mišljenje: „Zašto oni nas, kad bolje i poštenije mi njih, a jedino tako može i da bude“.

Patrole koje su bile izaslane da uspostave vezu sa ona dva bataljona brigade uskoro su se vratile i saopštile da Šesti beogradski i Treći kragujevački bataljon leže i spavaju na produžetku naše kolone. Niko nije mogao reći kad su se ti bataljoni povezali s našim jedinicama, a nije mogao reći zbog toga što su borci tih bataljona koji su išli na čeli kolone, kad su naišli na borce koji su već spavali, jednostavno takođe legli i zaspali, a za njima i ostali, tako da je brigada bila postrojena, a da o tome ni komandant ni dio štaba brigade koji se nalazio sa dva druga bataljona nisu znali. Kad je čitava brigada na okupu, onda više nije bilo sumnje da li će se zadatak izvršiti.

Kako je brigada u toku samog marša zauzela jedino pravilan borbeni poredak, to jest postavila se u liniju prema neprijatelju bez odvajanja drugog ešalona ili rezerve, i to na neposrednim položajima za napad, komandant brigade je odmah sazvao komande bataljona na ivicu šume odakle su se jasno vidjeli neprijateljski rovovi na udaljenosti 50 – 70 metara. Na tome mjestu nalazila se isturena Omladinska četa Kragujevačkog bataljona koja je u toku prethodnog dana bila upućena prema Balinovcu sa zadatkom izviđanja i ometanja eventualnog neprijateljskog pokreta od Balinovca uz Vrbničku rijeku. Četa nije bila primjećena. Na suprotnoj strani Nijemci su se slobodno kretali duž položaja i u grupama od pedeset do sto ljudi na pojedinim mjestima primali doručak. Činjenica da Nijemci nisu primijetili prisustvo brigade i da se potpuno slobodno osjećaju na svojim položajima, kao i činjenica da se cjelokupna brigada nalazi u neposrednoj blizini spremna za napad, bile su dovoljne da utiču na odluku da se proboj izvrši snažnim jurišem čitave brigade. I sam teren takođe je diktirao donošenje takve odluke. Desno se nalazila jaruga Vrbničke rijeke, a lijevo, iznad Pašine Poljane, dizale su se okomite stijene, tako da nikakav manevar radi obuhvata ne bi bilo moguće izvesti. Ostalo je jedino: svim snagama odlučno i neodoljivo naletjeti na nespremnog neprijatelja i borbom prsa u prsa riješiti postavljeni zadatak.

Dok su komande primale naređenje, dotle su ostali organi štaba i komande četa razbudili čitavo ljudstvo, postrojili jedinice frontom prema neprijatelju i uključili u sastav brigade svakog sposobnog borca, bez obzira na funkciju, tako da su i borci iz intendanture i prateće čete, kao i konjovoci, svrstani u streljački stroj.

Kada su komandanti bataljona poslije primljene zapovijesti pošli u svoje jedinice, jedan puškomitraljezac iz Omladinske čete, koji je bio isturen na obezbjeđenju, otvorio je neočekivano vatru na veću grupu Nijemaca. Nije se više smjelo oklijevati, i komandant je naredio juriš. Čitava brigada je u neodoljivom naletu pojurila preko brisanog prostora prema neprijateljskim rovovima. Nijemci su bili potpuno iznenađeni, tako da nisu uspjeli da organizuju otpor. Vatru su otvorila samo dežurna oruđa, ali ona nisu bila dovoljna da zaustave juriš čitave brigade. Poslije kratkog zastoja, izazvanog dejstvom vatre dežurnih oruđa, brigada je ponovo kao talas krenula naprijed i najbrži borci već su uskakali u neprijateljske rovove. U sukobu prsa u prsa Nijemci su primali borbu samo da dobiju onoliko vremena koliko im je bilo potrebno da bi mogli pobjeći, inače do nekog organizovanog otpora uopšte nije došlo. Zahvaćeni panikom, Nijemci su pojedinačno i u manjim grupama bježali kroza šumu ostavljajući za sobom naoružanje i ratnu spremu. Tako se bitka za Balinovac, i pored toga što se neprijatelj sa brojnim stanjem nešto većim od naših snaga nalazio u utvrđenim položajima i što je protiv njega jurišala izmučena i iscrpljena brigada, završila u roku od 5 do 6 minuta. Nepoznat mi je neki drugi slučaj da se za tako kratko vrijeme, u jednom sudaru, postigne tako značajan uspjeh – da se probije obruč i osvoje položaji s kojih je bilo daleko lakše i uspješnije manevrisanje.

A osim toga, značaj uspjeha se u izvjesnom stepenu mjeri težinom uslova pod kojima je postignut. O tome koliko su ljudi bili iscrpljeni i nervno istrzani dovoljno ubjedljivo govori slučaj istog onog puškomitraljesca, omladinca, koji je prvi, bez naređenja, otvorio vatru, jer nije mogao da odoli srcu i pričeka još koji trenutak na opštu komandu, kad se pred njim, u neposrednoj blizini, ukazala tako poželjna meta kao što je grupa od preko sto Nijemaca. Sa svojim puškomitraljezom pošao je među prvima na juriš. Međutim, u trenutku kad su neprijateljski mitraljezi otvorili vatru, pao je i ostao nepomičan na ledini. Mislili smo da je poginuo i kad smo mu, već poslije osvajanja položaja, prišli, vidjeli smo da nije ni ranjen, već – da spava čvrstim snom.

Poslije probijanja obruča na Balinovcu, jedan dio snaga postavili smo lijevo, prema Videžu, a drugi desno, prema Vrbnici, kako bismo osigurali prolaz ostalim našim jedinicama, dok smo sa glavnim snagama nastavili gonjenje razbijenih njemačkih grupa kroz Mrčin-planinu. U tom gonjenju Drugi crnogorski bataljon naišao je na bogatu njemačku komoru koju su obezbjeđivale manje snage. Poslije vrlo kratkog okršaja komora je prešla u naše ruke: preko 50 konja natovarenih hljebom, salamom, puterom i drugim namirnicama. Može se pretpostaviti s kakvim su apetitom ljudi izmučeni glađu navalili na tako bogatu trpezu. O daljem gonjenju u tom momentu nije moglo biti ni govora. Pa ipak, komanda bataljona je uspjela da za to vrlo kratko vrijeme postroji čitav bataljon i da svi ljudi, natovareni znatnim rezervama hrane, poslije govora političkog komesara, istresu hranu na šatorska krila, da bi se poslala u bolnicu“.

Lekić je završio svoju priču. Naišli su Koča i Fića, praćeni kuririma.

(Izvor: Rodoljub Čolaković, Zapisi iz oslobodilačkog rata, Zapisi – knjiga četvrta, Svjetlost – Sarajevo, Prosveta – Beograd, Kultura – Beograd, Sarajevo, 1966.  , http://www.abrasmedia.info)

Oglasi