Jasna Tkalec: Imperijalizam kao uzrok svakog zla (Kroz povijest do danas)

1535646_10152062740211738_254321915_n

Piše: Jasna Tkalec

Kad bi vam netko u jeku ukrajinske krize, Obaminih govorancija u Bruxellesu, koje nadilaze bilo kakvu mogućnost kvalifikacije te prijetnji silom i tenkovima iz Kijeva istoku zemlje, kazao da je uzrok svega Njemačka i njezin imperijalizam, vjerojatno biste s negodovanjem podigli obrve. Nema tako davno kako je jedan ovdašnji novinar ustvrdio kako Sjedinjene Države zahtijevaju od Europe da sama sebi puca u noge, kako bi to zaboljelo Moskvu. A prvu bi zaboljelo današnju Njemačku čiji porast izvoza u Rusiju i rad njenih poduzeća u toj zemlji peterostruko premašuje izvoz u sve ostale zemlje, pa zatim Italiju, čijih 400 poduzeća posluje s Rusijom, zatim sve one uključene u izgradnju “južnog toka” plinovoda pod Crnim morem itd.itd.

Imperijalizam nekad i sad

To je sve točno, ali političke i ratne krize imaju dugu historiju i prethistoriju. A počelo je sve koje stoljeće ranije, kad su europske zemlje vodile intenzivne kolonijalne politike osvajanja i pomoću njih uspijevale ne samo postizati socijalni mir u vlastitoj domovini, već moć i bogatstvo za vlastite vladajuće klase. Nešto je mrvica dopalo i ugnjetenim klasama i vojnicima, koji su sudjelovali u kolonijalnim ratovima i tako imali ne samo osiguran posao – makar i masakriranja urođenika – već i nadu da će se u kolonijama obogatiti ili da će oni najsiromašniji iseliti na prekomorski teritorij i tamo imati perspektivu za sebe i za svoju djecu.

To je radila Francuska od Alžira do i Indokine, Engleska po cijelom svijetu, od Bliskog istoka do Kine i Australije, čak i bijedna i kasno ujedinjena Italija sa svojim imperijalizmom odrpanaca u Libiji i Abisiniji. Zlodjela imperijalista zapamtili su ugnjeteni narodi, ali oni su bili i ostali udaljeni od Europe, pripadali drugoj kulturi i religiji, slabo im se vjerovalo, a u ta vremena vijesti o stradanjima putovale su sporije, među kasapljenima nije bilo mnogo obrazovanih i pismenih, pa su saznanja o nečuvenim pokoljima, zvjerstvima i pomorima stizala u Europu sa znatnim zakašnjenjem i kad je čin ugušenja pobune bio već fait accompli – svršena činjenica.

Jedine zemlje koje su ostale u jurišu na osvajanje kolonija kratkih rukava bile su Njemačka i Austrougarska. No one su se sjetile da postoje primitivni seljački slavenski narodi, koje treba “naučiti raditi” ili izgurati još više na istok, pa je tako Austrougarska, nakon manje više burnih natezanja i potiskivanja otomanske imperije, anektirala Bosnu i Hercegovinu 1908, što je neizravno dovelo do Prvog svjetskog rata. U tom ratu propalo je pet imperija: austougarska, njemačka, ruska, turska i kineska, ali halapljivo grabljenje teritorija nije time okončano.

Prvi svjetski rat završava Versailleskim mirom, a osvetnički je mir bremenit drugim, još mnogo užasnijim ratom, što će buknuti kroz dvadeset godina.

Hitler je s nacistima izmislio Drang nach Ősten –Prodor prema Istoku – kao jedan od stupova imperijalističke politike nove Njemačke, koja je imala postati novostvoreni svijet u nacističkoj viziji, brutalno osvojen vojnom čizmom, iako su takve tendencije u Njemačkoj postojale odavna.

Poljska je kroz historiju komadana nebrojeno puta, a teritoriji otimani međusobno između germanskog i slavenskog življa na Baltiku i u istočnoj Europi. Tako se rodni grad Kanta, Königsberg, sada Kalinjingrad, danas nalazi u ruskoj enklavi između Poljske i Litve.

Odgovor na njemački nacistički imperijalizam sovjeta i prije svega Staljina na Jalti bilo je pomicanje prema zapadu kako vlastitih granica tako i granca Poljske. Pomicanje na zapad granica Sovjetskog Saveza značilo je pomjeranje u istom pravcu granica Ukrajine. Tako se Könisberg, nekad glavni grad istočne Pruske, danas obreo kao Kalinjingrad u Rusiji, a sličnu povijest doživjelo je niz poljskih i ukrajinskih gradova, od kojih je vjerojatno najčuveniji i najbogatiji kulturnim spomenicima Lavov, koji je bio dio Ukrajine do XIV stoljeća, potom bio u poljsko-litvanskoj državi, da bi se našao kao galicijski grad unutar austrougarskog imperija u doba Prvog svjetskog rata, potom ponovo u Poljskoj, potom, nakon II svjetskog rata, ponovo bio u Ukrajini.

Bilo bi netočno tvrditi da Nijemci nisu uopće znali što je kolonizacija i kolonijalna opresija, jer su na primjer 1885 više dobili no osvojili koloniju Togo u kojoj su napravili prve koncentracijske logore za buntovne urođenike kao i radne logore za eksploataciju kave, kakaovca i pamuka. Od tog germanskog tretiranja domorodaca broj stanovnika je desetkovan, a velika većina ih je pomrla od napora i gladi. Nakon završetka I svjetskog rata prostor Togolanda podijeljen je između Francuza i Engleza. No Nijemci su se već bili “izvježbali” u postupanju prema “divljacima” i njihovom natjeravanju na pokornost najokrutnijim postupcima, u čemu se uostalom nisu baš mnogo razlikovali od francuskih i engleskih kolonizatora. O tome postoji obimna literatura, a francusko ubijanje dimom pobunjenika posakrivanih u planinskim pećinama Atlasa u Alžiru podrobno je opisala Asja Djebar. Marcella Emiliani, profesor historije kolonizacije na Sveučilištu u Bologni, navodi Togo kao primjer katastrofe kolonijalizma u Africi.

No Afrika, Indija ili Australija bile su daleko od očiju Europljana, a slavenski “divljaci” bili su tu, u Europi, na njenom Istoku kao Rusi, u centru kao Česi i Slovaci i konačno i na Jugu kao južnoslavenski narodi.

Germani i Slaveni

Već i sami nazivi odnosno imena naroda i toponimi kao i nazivi izvjesnih pojmova iz područja vlasti mnogo govore o toj vjekovnoj historiji susjedstva i borbi, pokorovanja i robovanja, ali i oslobađanja i revanša odnosno kažnjavanja zavojevača, u kojoj su oni primitivniji i divljiji redovito izvlačili kraći kraj. Ostavimo po strani osnovnu rječitu etimologiju imena Slavi – Slaveni, koja proizlazi od pojama esclavus – rob – te je u gotovo svim europskim jezicima javlja u sličnim varijantima istog značenja.

I sam naziv Prusija i Prusi ispuštanjem slova P dobija sasvim drugo značenje, iako su se Rusija i Prusi izgleda sukobljavali, ali i mirili i surađivali i utjecali jedni na druge kroz cijelu stariju i noviju povijest. Čak i sam naziv kralj, koji je u svim slavenskim jezicima gotovo isti, potiče od germanskog vladara Karla Velikog, koji je za Slavene postao simbol vladara odnosno kralja, a njegovo je nešto izmijenjeno ime postalo u svim slavenskim jezicima imenicom koja označava kralja.

Slavenski supstrat velikog dijela Prusije pa i drugih krajeva Njemačke vidljiv je i iz njemačkih prezimena slavenskog korijena, od kojih su mnoga autohtona, a ne samo poljskog ili češkog porijekla.

Kao odvajkada, Nijemcima je ponovo, i to hitno, prije nešto više od sedamdesetak godina bio potreban lebensraum – životni prostor – u kojem je Hitler po vlastitim napisima i kazivanju imao smjestiti svoje siromašne seljake i ljude bez sredstava za život, jednako tako kako ih je Mussolini smjestio u Libiju ili tek osvojenu Abisiniju.

Odnos prema Slavenima od strane Nijemaca nije se nikad baš odlikovao korektnošću, a nakon ustoličenja nacističke ideologije oni su se na vrijednosnoj ljestvici naroda našli sasvim nisko. Iako su Nijemci odavna prezirali Poljake, mržnja nacista prema Rusima bila je još ostrvljenija, jer su u njima vidjeli neprijatelje cijelog civiliziranog svijeta otjelovljenog u boljševicima, a nosioci boljševičke ideologije u Rusiji za naciste bili su svi listom Židovi, narod koji je trebalo izbrisati bez milosti sa lica zemlje.

U drugom svjetskom ratu zvjerstva koja su Nijemci, ali i ukrajinski fašisti, počinili nad Židovima, kojih je tamo bilo izrazito mnogo, ali i nad slavenskim – bilo ukrajinskim bilo ruskim stanovništvom – prelaze granice pojmljivog ili bilo čega što se dogodilo u ratovima ikada ranije. Poznato je da su sovjetski komesari morali svim snagama zadržavati crvenoarmejce od isuviše emotivnog odnosno ostrvljenog načina ratovanja u času kad su ovi oslobađali od Nijemaca zauzeta područja, neprekidno nailazeći na tragove nacističkih zvjerstava, do temelja spaljena sela i gradove, istrijebljeno stanovništvo i posljedice divljanja nad golorukim starcima, ženama i djecom. Partizanski rat vođen u Ukrajini bio je jedan od najokrutnijih u historiji čovječanstva.

Novije doba, literatura i kultura

Od rata je, međutim, prošlo mnogo desetina godina. Izrasle su nove generacije i na jednoj i na drugoj strani. Ukrajina se nakon Jalte proširila na Zapad kao i Poljska i dobila teritorije koji nikad nisu bili teritorij ruskog imperija, jer je Staljin s pravom ili krivom smatrao da golemu žrtvu od 20 milijuna stradalih u II svjetskom ratu ima pravo nadoknaditi na račun teritorija i stanovništva, koje nije bilo dugogodišnji dio ruskog carstva. Veza tog dijela s Europom bila je i jest mnogo tješnja od veze klasične Ukrajine, koja je pod nazivom Malorusija stoljećima bila dio ruskog imperija odnosno Rusije.

No krvave borbe između slavenskog pravoslavnog življa, poljskog katoličkog stanovništva i germanskih mahom protestantskih naroda ušle su u historiju pa i u historije literaturu i filma. Uostalom, po istini ili legendi, Kijevska Rusija samo je srce i korijen ruskog naroda, državnosti i budućeg golemog carstva. A treba se sjetiti i Ejzenštajnovog filma “Aleksandar Njevski” velikog filmskog pokušaja da se epopeja borbe slavenskih naroda za slobodu pokaže u sovjetskoj Rusiji narodnim masama. No još prije nastala su i na Zapadu poznata literalna djela koja govore o dobu velike smutnje u Rusiji, kao što je roman Prospera Meriméa “Lažni Dimitriji”, pa čuvena pripovjetka Gogolja “Taras Buljba”, što na najbolji način simbolizira patrijarhalni moral. “Ja sam te rodio, ja ću te i ubiti” veli Taras Buljba svom sinu i to i učini. Zašto? Jer mu je sin prebjegao neprijatelju zaljubivši se u lijepu Poljakinju, inovjerku.

Odnosi Rusa, Poljaka, Tatara i Nijemaca na tom komadu zemlje u tom istočnom dijelu Europe odvjakada su bili vrlo zapleteni i mada su se u pojedinim vremenima ne samo mrzili nego i istrijebljivali, ipak su stalno dolazili jedni u kontakt s drugima, kulture su se ispreplitale i ovako i onako vršile utjecaj jedna na drugu. Da preskočima Puškinov ep o Poltavi i o moćnom velikašu Kočubeju, nevjerojatno bogatom (stadima i posjedima) ali najviše ponosnom na kćer ljepoticu, koja jedne noći pobjegne sa starcem Ukrajincem Mazepom, u novijoj historiji pisci koje nitko, mada su Ukrajinci, nije dijelio od ruskih, savršeno su opisali zbivanja u Ukrajini u stoljeću, koje je proteklo prije četranaest godina.

I vrhovi svjetske književnosti, koji pripadju kulturnom nasljeđu svijeta, a ne samo Rusije, kao Dostojevski i Čehov, bili su porijeklom Ukrajnci.

Generacije mladih ljevičara i komunista izrastale su nekad na kultnoj knjizi Ostrovskg »Kako se kalio čelik« i zaljubljivale su u junaka knjige Pavla Korčagina. Već je Ostrovski, maloljetni ratnik čuvene Buđonijeve konjice, upečatljivo opisao zlodjela ukrajinskih nacionalista – Petljurinih sljedbenika po Ukrajini. Drugi veliki pisac, koji je preranom smrću vjerojatno izmakao gorkoj sudbini, što bi ga snašla, da je poživio, je Bulgakov. On je u nezaboravnoj, iako u Sovjetskom Savezu zamjeranoj mu knjizi, »Bijela garda« opisao upad ukrajinskih nacionalista predvođenih od Petljure u Kijev i zlodjela koja su petljurovci – kozaci tamo počinili nad židovskim stanovništvom i nad kadetima – učenicima vojne akademije. Kadeti i njihovi starješine, držeći prema vojnom obrazovanju Rusiju vlastitom domovinom, ukrajinskim nacionalistima pružali su očajnički koliko beznadežan otpor. Maloljetnini akademci i njihovi nastavnici-oficiri, što su željeli obraniti grad od primitivnog divljanja ukrajinskih “osloboditelja”, mahom su izginuli kako na prilazima tako i u samom gradu. Bulgakov je po zanimanju u to vrijeme bio vojni liječnik i njegova “Bijela garda” ima nekih biografskih prizvuka.

Opis užasa koje je pretrpio Kijev kao grad pod vlašću nacionalista dao je i Paustovski u opširnoj biografiji “Moj život”. Naročito je stravičan opis cijelih “vrištećih kuća”, velikih gradskih zgrada Kijeva u kojima su stanovali Židovi i iz kojih je noću gradom odjekivao urlik užasa za vrijeme Petljurinih pogroma ili straha od njih.

Postrevolucionarnu Ukrajinu i spašavanje djece i besprizornih, što su, ostavši bez roditelja, skitala zemljom, opisao je pedagog i pisac Makarenko u besmrtnoj “Pedagoškoj poemi”. No cijela se nabrojena literatura, uz dodatak nekih odlomka iz Šklovskog, kojem su tamo pobili roditelje i brata liječnika, odnosi na I svjetski rat i revoluciju.

O patnjama Ukrajine u II svjetskom ratu, koje su nadmašile sve dotadašnje, nema dovoljno poznate ni prevedene literature osim možda isječaka slavnih pisaca i poneke pripovjetke Šolohova kao “Sudbina čovjeka” ili opisivanja beskrajnog putovanja i boravka u tom kraju Prima Levija u knjizi “Povratak” i još ponekog ratnog izvještaja Vasilija Grosmana. Radi se mahom o djelima sovjetske literature, koja danas nezasluženo nisu cijenjena zbog toga što su ih napisali poznati sovjetski autori, a ista imaju nesumnjivu dokumentarističku vrijednost.

Današnjica

No sve je “to bilo, bilo, bilo” kako kažu stihovi Aleksandra Bloka. Ljudi žive u prezentu i malo ih se tiču nekadašnja stradanja. Naročito kad su izloženi trajnim životnim teškoćama, mučnim situacijama i stanjima koje smatraju bezizlaznim. Ekonomska situacija Ukrajine njenim je građanima bogato podarila ovakva osjećanja i tražeći izlaz iz sve težih životnih okolnosti i teškoća jedni se okreću na Istok, majčici Rusiji, a drugi na Zapad, opuletnoj Njemačkoj u bogatoj Europi i nju smatraju izvorom napretka i moderniteta, osim što oni najzapadniji vjeruju da ih je od nje otkinula staljinistička zločinačka arogancija.

Imperijalizam velikih s imperijalizmom i nacionalizmom manjih, ali divljijih, uz bogatu užasima antisemitsku i fašističku tradiciju, o kojoj EU ne vodi nimalo računa, te uz osjećaj osirotjelosti odvajanjem od rođene majčice Rusije na suprotnoj strani, gdje su u Donbasu još živa sjećanja na nekadašnje “proleterske radne podvige”, na stahanovizam te, makar i formalno, na radnika postavljenog u središte društva, danas rađa opasne ukrajinske napetosti, bremenite građanskim ratom. Sve su to sastojci ubojite mješavine, koja se u Ukrajini pretvara – po tko zna koji put u historiji – u krvavi koktel.

Politika nije stvar sentimenta. Današnja Rusija, koja ima malo veze sa sovjetskom Rusijom, poštuje ipak neke postulate, koje je izvukla kao pouku iz gorke i krvave historije I i II svjetskog rata. Ona nikada više neće dopustiti da bude opkoljena zemljama, koje će imati u nju uperene neprijateljske rakete. I bilo je pošteno, iako to nitko ne spominje, da se nakon propasti Varšavskog pakta učinilo kraj i NATO paktu-u. Umjesto toga NATO ako ne svake, ono svake druge godine bombardira zemlje i narode, koje ni po čemu ne ugrožavaju teritorij Atlantskog Saveza.

Rusija je dosad promatrala šutke širenje NATO pakta i njegovih baza po istočnoj Europi. Mada to nije mogla spriječiti u Poljskoj i baltičkim zemljama, s kojima graniči, u Ukrajini ona to širenje ne samo da neće, nego ne može sebi dozvoliti. To se protivi ne samo vojnoj doktrini razvijenoj od kraja Drugog svjetskog rata nego i njenim najsuvremenijim interesima i postulatima preživljavanja u eventualnom ratnom sukobu. Rusija je uglavnom velika ravnica, kao uostalom i Njemačka, i na toj euro-azijskoj ploči prirodnih geografskih barijera vojnom prodoru kopnene sile – nema. Zato vojni stručnjaci smatraju da treba postojati siguronosna zona koja će predstavljati zaštitni pojas oko ruske teritorijalne granice.

Umjesto zaključka

Uostalom, kako se brzo zaboravlja historija pojedinih krajeva tako se malo ili nikako ne pamti historijat političkog uspona pojedinaca, koji su dobili ulogu protagonista. Putin je bio obavještajac u Njemačkoj. On bez sumnje mnogo toga zna s čime javnost nije upoznata. Povjerenje pijandure Jeljcina nije zaslužio bez razloga. Udes ruske podmornice Kursk i smrt mornara na dnu Baltika nije navodno bio nesretni slučaj već primjerno kažnjavanje ruskih vojnih snaga od strane protivničkog bloka zato što su se usudili voditi vojne manevre zajedno s kineskim podmornicima. Navodno oko smirivanja tragične situacije i prikrivanja vojne tajne, koja se nije smjela doznati, igru je vodio vrlo vješto Putin i tako došao u prvi plan.

Ako je Putin danas zauzeo drugačiji i mnogo oštriji stav prema onima, koji mu prijete i napadaju ga za umiješanost u sukobe na teritoriju koji je historijski bio ne samo vezan za Rusiju nego smatran suštinski ruskim, a uz to se s visoka u sukob upliću oni kojih se to, osim iz navodnog čovjekoljublja i uzvišenih ideala slobode baš nimalo ne tiče, to je stoga što Putin američke baze i američke rakete u Ukrajini neće i ne može dozvoliti. U ovom slučaju su Amerikanci dotjerali cara do duvara. A cijela situacija govori ne samo ljevičarima i marksistima, već i svakom tko razumno razmišlja,da se imperijalizam, bilo čiji i bilo kada, na kraju krajeva, nikada ne isplati, jer donosi gorke i otrovne plodove. (Izvor: http://www.advance.hr)

Oglasi