Šimun Cimerman: Mediji s posebnim potrebama

 

1376597_564144496973872_722624830_nPiše: Šimun Cimerman

Denis Kuljiš napisao je sjajan članak pod nazivom ”Staljinizacija hrvatskih medija” na što sam obratio danas više pažnju u “realnom sektoru”.

Naime, ako otvorite stranicu današnjeg izdanja “Večernjeg lista” (o2.05.2014.), lista koji ima najdužu tradiciju u Hrvata i koji je vjerojatno daleko najčitanije i najraspostranjenije štivo, i ukoliko okrenete stranicu br. 49, uvidjet ćete da nije samo “staljinizacija” medija po srijedi, veći i “dvadesetičetirisatizacija” medija, a što zajedno tvori “amargedonizaciju” medija.

Osim što mi inteligenciju vrijeđaju kolumne Raspudića i Ivkošića (posebice današnja kolumna od Rapudića, koji trkelja nešto o “neradnim nedjeljama” i u Prvi maj opet stavlja neke “Biblijske vrijednosti”, te miješa sve živo i neživo  da bi zadovoljio čisto količinski prostor kolumne tako da mu članak izgleda kao i jelo na kojem je odrastao tj. bosanski lonac), inteligenciju mi je posebice povrijedila strana 49. u Večernjem. Zar je Večernji u takvoj banani? Zar je spao na to?

Je li moguće da Večernji ima takav kriterij da u njega, a ako platiš, možeš staviti što god želiš? Porazno!

Nameće mi se sljedeće pitanje: da li mediji pišu i objavljuju članke i oglase s posebnim potrebama iz razloga jer je sve više čitatelja s posebnim potrebama pa se “prilagođavaju tržištu i željama čitatelja”, ili je obrnuto? Da mediji stvaraju od čitatelja osobe s posebnim potrebama iz razloga što sami nisu da dovoljno visokoj intelektualnoj ljestvici, pa jednostavno idu putem “linije manjeg otpora”. Jasno, puno je lakše objaviti neku pizdariju do li napisati nešto suvislo?

I sam sam jednom bio “žrtva” te “dvadesetičetirsatizacije” medija, i to televizijskih medija. Davne 2004. imao sam proizvod, naime dokumentarni film od pustolovnoj utrci Terra Incognita. To je bila vjerojatno najbolja televizijska reklama za Hrvatsku ikada: zanimljiva priča o utrci koja je prolazila kroz najljepše krajeve Lijepe naše na uistinu nevjerojatan način. Serijal je sadržavao četir epizode po 26 minuta.

S tim materijalom bio sam na 4 televizije: HTV, NOVA, RTL i OTV. Na sve četri televizije, a bez da su i pogledali materijal rekli su: “To ljudima neće biti zanimljivo!”

Ni godinu dana poslije, počele su se emitirati bljuvotine poput “Big Brothera”, “Života na selu”, “Lijepom našom”, različitih turskih, meksičkih i brazilskih sapunjara i ostalog smeća za koje su glavni urednici zaključili da ih (po nekom istraživanju javnog mijenja možda!?), „narod želi“. Time su se ujedno opako narugali inteligenciji širokih masa.

Još se sjećam sastanka s tada glavnim urednikom sportskog programa HTV-a Brunom Kovačevićem koji me dočekao u svom uredu kao pravi kauboj. Izvalio se u svoju uredničku stolicu, noge na stol, ja preko puta njega. Niti pozdrava niti ruke, već samo rečenica: “Ajde, pucaj, što imaš za mene!”. Tada sam bio mlađi, pa se nisam snašao, no sada bi mu bez pardona zalijepio jednu ”vaspitnu” preko ušiju.

Nakon neuspjelih pokušaja na spomenutim televizijama zaista sam propucao, i to po inozemnim postajama. “Uvalili” smo taj materijal na čak 18 televizija u svijetu od kojih je gotovo svaka veća od HTV-a, a među ostalima i na Europsort! Hrvatskoj smo napravili reklamu koja se medijski može mjeriti u milionima eura! Isto tako, od Hrvatske turističke zajednice koju smo tražili neku sitnu potporu od par desetaka tisućica, nismo dobili čak niti mogućnost da im prezentiramo materijal. Bilo je to u  “zlatno doba” šerifa i belosvetskog lepotana Nike Bulića koji je tada još nosio one brčine inspiriran meksičkim sapunicama s RTL-a iz popodnevnih termina poslije ručka, a koje i danas nastavljaju vrijeđati inteligenciju domaćicama.

Eto, to je ukratko bila moja ”tužna priča”, nešto poput masaže sa sretnim završetkom. Uglavnom, dragi moji, ne dajte da vam naši mediji vrijeđaju inteligenciju i da od vas čine čitatelje, slušatelje i gledatelje sa posebnim potrebama.