Denis Kuljiš: Staljinizacija hrvatskih medija

1. staljin

Piše: Denis Kuljiš

Ova vlada do kraja je uništila privatni sektor i zemlju vratila u socijalizam. To se najbolje vidi u medijima. Održale su se samo dvije privatne novinske izdavačke kuće i to samo zato jer im je porez na dodanu vrijednost smanjen sa 25 na 5 posto, kako bi ih vlast mogla pritiskati. Opstaju dvije strane televizije, koje imaju gubitke. Dotle državni sektor siše goleme iznose javnog novca poreskih obveznika – osim nacionalne televizije i radija, tu je mreža malih, regionalnih, također na dotacijama, zatim filmska i glazbena industrija koju plaća Ministarstvo kulture, te mnoštvo izdavača sponzoriranih web-izdanja kojima dirigira vlada. Publika uopće ne haje za njihove produkte, ali to se objašnjava svjetskom krizom medija, društva i kapitalizma, te siromaštvom, a ne kao logična posljedica obnove socijalizma. Duh zavisnosti o vlasti i partiji, puno je gori nego osamdesetih, u doba razvijenog samupravljanja. Pod Sanaderom bilo je bolje, pod Tuđmanom neusporedivo bolje.Iz različitih izvora prikupio sam podatke koji ne moraju biti 100% točni, ali i tako neprecizni pokazuju neke političke tendencije koje valja razmotriti pa donijeti odgovarajuće zaključke, što bi rekao Šuvar na početku svakog plenuma.

Manjinska štampa u Hrvatskoj dobiva od države 34 milijuna kuna. Imamo jedan dnevni list na talijanskom, “La Voce del popolo”, popularno poznat kao “La voće i povrće”, te talijanski tjednik “Panorama”. Talijana ima u Hrvatskoj oko 12 hiljada, 8 u Istri, 3 u Rijeci i oko tisuću u Zagrebu. Kojega će im đavola manjinski dnevni list na talijanskom? Koliko uopće ima pravih Talijana, onih koji govore talijanski, a koliko ih se samo gradi da su Talijani radi penzija i drugih beneficija? Zastupnik talijanske manjine u Saboru, Furio Radin, izabran je sa 5.152 glasa, tri puta manje od “redovnog” hrvatskog zastupnika, što govori o kakvim je tu masama riječ.

Osim istrebljenih Talijana, imamo preostale Srbe, njih oko 1,7 posto u populaciji, znači, recimo, 80 tisuća. Vjerujem da ih ima puno više, ali su se asimilirali, da smanje probleme oko zapošljavanja i izbjegnu svakovrsne neprilike – dovoljno je teško biti Hrvat, nikome nije potrebno da još bude i Srbin. Čitaju li oni svoj tjednik “Novosti” u kojemu pišu uglavnom Hrvati i poneki Jugoslaven? Teško je reći. Ima tu niz članaka na ćirilici, koju su pomalo zaboravili, a novinski članci neće im pomoći da je obnove. Što im je glavna preokupacija? Dugo su vodili kampanju protiv predsjednika Ive Josipovića i njegova prijatelja koji vodi firmu za naplatu muzičkih autorskih prava. Zašto je to toliko pogodilo Srbe koji se u Hrvatskoj većinom ne bave glazbom – srpski turbofolk na domaće tržište plasiraju isključivo Glavaševi pomoćnici i najgori hrvatski desničari? Stvar je u tome što su redakciju napučili bivši feralovci, koji na gospodara Pantovčaka nasrću gotovo instiktivno, jer je to najlakši način da se privuče pažnja – pozicija dežurnog moralista ugodnija je od nezahvalnog posla reportera. Ali napad na Josipovića doveo je izdavača, Pupovčevu stranku, u otvoren sukob s predsjednikom Republike. On je tada upozorio na sve nelogičnosti hrvatskog ustavnog zakona – manjinskim strankama omogućuje neproporcionalnu reprezentaciju u parlamentu, dok uredba koju je Pupovac uspio utanačiti s Jadrankom Kosor, njegovoj stranci dopušta da monopolizira sve srpske mandate.

Ukratko, novine su izazvale sukob koji nervira normalne srpske manjince, koji kao primarni cilj vide razne državne fondove nužne za unapređenje svog socijalnog položaja, pa žele biti dobri sa svim političkim garniturama. Ali, ako se manjinski mediji ne ističu nekim takvim paradama, nego samo tiho štrikaju oko lokalnih i posebnih interesa, jesu li uopće potrebni, odnosno, treba li uopće pumpati toliko para u manjinske medije, koje povećavaju državni izdavački sektor?

Istim iznosom moglo bi se izdržavati 15 tv-kanala sa cjelodnevnim programom i večernjim astrološkim showom na rusinskom, bugarskom, romskom, albanskom, njemačkom, lužičkom, slovenskom, arumunskom, veljanskom i furlanskom, plus gledanje u grah i u kavu za bošnjačku manijnu. Ne kažem da je zaista potrebno 15 manjinskih televizija na kojima će se trkeljiti o folkloru, ruševnim stajama i disfunkcionalnom vodovodu, intervjuirati razne popove, reklamirati šerpe i rajngle, “Dormeo” madrace, a uvečer gledati u zvijezde i poslije ponoći u sise i mufove. Tek napominjem o kakvom je golemom novčanom iznosu riječ, koji  bi se mogao korisnije upotrebiti nego za futranje manjinske, odnosno političke parastrukture – razumije se da najmanji dio novca zaista završi novinarima.

Nakladništvo treba prepustiti komercijalnim interesima, a sponzorirati valja jedino poduzetništvo, kako u medijima tako i u svemu ostalome… Najuzorniji medijski tajkun u Hrvatskoj lik je koji ima neku malu radio stanicu negdje u Dalmaciji ili Hercegovini – mislim oko ušća Neretve – drži u Zagrebu restoran “Didov san” i birtiju “Pod starim krovovima”, te kolegu Marijana Grakalića podupire da iz toga birca emitira internet-radio (s vlastitom web-stranicom) “Radio Gornji grad”. Nisu im potrebne državne dotacije. Mislim da su privredni i medijski resursi skladno komponirani, što se ne bi moglo reći za većinu naših nakladničkih kuća.

Riječki “Novi list” prodaje se u 16 tisuća primjeraka. Pulski “Glas Istre” koji ima većinu istih stranica, oko 6 tisuća. U “Novom listu” zaposleno je oko 250 ljudi, u “Glasu Istre” oko 100. Po kriterijima koji vrijede kod komercijalnih izdavača, bilo bi za tu nakladu maksimalno podnošljivo ukupno 50 zaposlenih, ali ne novinara, nego radnika, od toga polovica novinara – druge bi se angažiralo honorarno. “Novi list” dužan je oko 12 milijuna eura. Budući da proizvodi masivni gubitak, a nema vrijedne imovine, to se ne može nikad vratiti reinvestiranjem i restrukturiranjem. “Glas Istre” ima, doduše, stotinjak kioska, ali samo ih je 20% profitabilnih, ostalo su sezonski i ne donose dobit, nego gubitak.

Kad je Robert Ježić kupio “Novi list”, banke su mu dale kredit. Ježić je isplatio male dioničare – zaposlene urednike i novinare, koji su se rado riješili dionica pokazavši koliko vjeruju u samoupravljanje i slične zaludice. Bili su spremni braniti socijalizam pod uvjetom da država preuzme sav rizik, a plaća stiže redovito. Spojili su najbolje od dva svijeta, komunističkog i kapitalističkog postkomunističkog – Ježić im je istovario oko 20 milijuna eura, a zatim preuzeo firmu i nije se miješao u uređivačku politiku, budući da nisu dirali predsjednika vlade, nego ga, naprotiv, hvalili kao liberala, koji je “detuđmanizirao” HDZ. U tome im je pomagao kontingent splitskih novinara koji im je poslao Ivo, budući da ih nije uspio uvaliti Paviću – Pavić je bio spreman da objavljuje panegirike našemu Ivi koje su pisali Jergović, Tomić i “zavedeni” Jurica Pavičić ali nije htio da ga zajaše ražalovani feralovci pa vode neku svoju politiku, kako se to dogodilo Pupovcu. Pristao je da ih primi u “Slobodnu Dalmaciju” kad ga je Ivo natjerao da preuzme te novine u njegovoj vlastitoj izbornoj jedinici, prepustivši mu zauzvrat nekretninski porfelj Hypo Banke nominalne vrijednosti od milijardu eura. “Slobodna” je oko godinu i pol financirala tiskanje “Ferala” i davala im novac za plaće, ali onda se cijela kombincija raspala jer je Heni Erceg navodno insistirala da prilikom dogovorene fuzije postane glavna urednica objedinjenog izdanja. Tako je barem tvrdio Pavić. Njegove izjave, doduše, uvijek valja potvrditi iz šesnaest nezavisnih izvora. Ali jedino ako je riječ o njemu samome, o svemu ostalome obično mu je ispod časti da laže kad može pokazati nadmoć, prezir prema svima koji ga mrze i ogovaraju. Može lako biti da je Heni pokazivala takve ambicije – i u samom “Feralu” ona je isprva uređivala samo dosadni, ozbiljni dodatak toga duhovitog splitskog satiričnog lista, a zatim, kad je dodatak pojeo list, a Ivančić potjerao Dežulovića, nametnula se kao glavna urednica, iako je uvijek bila osrednji novinar.

I kad ga je Ježić kupio za Sanaderov račun, “Novi list” je nesmetano  funkcionirao kao “tvorničke novine riječke frakcije SDP-a”. Ondje Sanaderova politička operativa ionako nije imala posebne interese. On je  nastojao pod kontrolu staviti sve tiskane medije u zemlji pa ih je kupovao preko EPH i Ježića koji je tada preuzeo zadarske, karlovačke i osječke novine. Započeo je pregovore sa švedskom kompanijom o preuzimanju poslovnog dnevnika “Business.hr”, koji je na kraju ipak prepušten valjanom bosanskom prehrambenom tajkunu – dali su mu ugovor s Polančecovom “Podravkom” i on je upravljanje prepustio nekim mutnim Sanaderovim štićenicima (šifra: “Otok znanja”). Sav taj štrapac Ježiću se kompenzirao iz državnog portfelja, preko plinskog biznisa, DINA-e, iz svih onih čudovišnih kombinacija koje su u to doba tako glatko prolazile… Zatim je Ježić pukao jer je Sanader propao, a HDZ izgubio vlast, a Ježića, “Novi list” i cijelu njegovu repaticu preuzima Albert Faggian, “istarski poduzetnik” koji je dobio nove kredite iste banke, a umjesto Sanadera, generalni pokrovitelj mu postaje Slavko Linić. Linić je ranije figurirao samo kao Ježićev “prijatelj” (to se u marketingu naziva rzlikom između “zlatnog” i “srebrnog” sponzora).

Sve te zaplete “Novi list” je još nekako i preživio, ali nije mogao preživjeti Zorana Milanovića. Carzy Horse, ratni poglavica SDP-a, odabrao je riječke novine kao sekundarni medij za promociji svojih nepojmljivih ideja. Onaj primarni, “Jutarnji list”, povlašteni prijenosnik izjava “visokog izvora”, gdje se tiskaju ekskluzivni intervjui s premijerom punim njegovih osebujnih đinglova, zatim redakcijski komentari koji se rađaju kod druge ili treće flaše “Santa Catarine” u podsljemenskim restoranima, te objavljuju brojne “transmisijske” tzv. klamfe što se plasiraju preko kabineta i PR-agencija, pritom je najteže postradao i spao je na dnevnu nakladu od oko 25 tisuća primjeraka radnim danom. “Novi list” razrađivao je samo idejnu platformu mladoga vođe i svršio na 16 tisuća – tvrdoglave Riječane nije tako lako obeshrabriti…

U državi u kojoj su mediji pretežno u javnom vlasništvu, vlada i njen šef za propagandu koriste isključivo privatne medije – i time ih uništavaju – budući da najbolje znaju kako oni državni nište na vrijede, jer su državni, pa im nitko ne vjeruje. Znači, namještenici državnih medija – oko devedeset posto te profesionalne skupine – plaćeni su da šute, dok ostalih deset posto tek treba korumpirati različitim dilovima i pritiscima na vlasnike. To je opći model vladanja socijaldemokratske hunte – Sitting Bull sjedne ti na porez, a Crazy Horse zastrašuje protivnike svojim nekontroliranim ispadima.

Na kraju, koliko god sve ove informacije i teme bile nepovezane, došao sam do sinteze, pa je predlažem kao zaključak.

Poduzetnici koji sad preuzimaju Faggianov propali biznis nemaju nikakva interesa da preuzmu njegov medijski portfelj – oni misle da bi te listove trebala financirati gradska uprava ili županije, odnosno, da bi novine mogli kupiti zaposlenici pa preuzeti odgovornost za rezultate svoga rada, kako se to nekad govorilo. Iz toga je očito da će cijela stvar brzo propasti i svi se novinari naći na cesti. Propast će najstariji hrvatski dnevnik koji je pokrenuo Supilo, a uređivao Veljko Vičević, legenda angažiranog novinrstva. Tu se ne može puno učiniti, ali bi trebalo sačuvati naslov, a što se tiče sadržaja, imamo “La Voce”, koji je puno bolji list od “Novog”, uređivan hladno, profesionalno i onako kulturno, talijanski. Država bi trebala naprosto ukinuti idotski “Monde diplomatique” koji se izdaje u prijevodu s francuskog – time se novcem porskih obveznika potpomaže uvoz koji konkurira domaćem proizvodu, a isti iznos mogao bi se upotrebiti za prevođenje materijala “La Voce” na hrvatski, pa ga tiskati pod imenom “Novi list”, Quotidiano per Croati del’Istria, Fiume e del Quarnaro. Tim bi se istim potezom riješilo puno problema. Zar ne bi? (Izvor: (http://www.zurnalisti.com))

There is one comment

Komentari su isključeni.