Povodom bizarnih naslova kako je Ivica Todorić kupnjom Mercatora dosegao ne samo prihod kojeg ostvaruje čitav domaći turizam već postao i novim jugoslavenskim kraljem (formalno još bez krune), donosimo legendaran tekst koji je o tom primjerku tajkunskog velemože svojdeobno napisao Denis Kuljiš opisujući svakojake mutikaše, majmnue i luđake stasale devedesetih.
Piše: Denis Kuljiš
Da sastavljam grb Ivice Todorića, hrvatskog veletajkuna gargantuanskih poslovnih apetita i levijatanskih korporativnih proporcija, stavio bih na plavu i zlatnu podlogu orhideju, zmiju, neki heraldički ekvivalent kokoši nesilice i, na bočno polje, crveno-bijeli pepita-uzorak koji distingvira jeftine talijanske restorane i hrvatsku državu.
Kao deviza pristajalo bi, mislim, Lupus asinum devorat – Izjede vuk magare, što je skriveni podtekst Zakona o reviziji pretvorbe, donesenog poslije prijelomnih izbora 3. siječnja, na početku milenija, ali bez milenarističke katarze, koja se najavljivala biračima u eshatološkim raspravama što su se vodile u funkciji predizborne promidžbe. Tada se sugeriralo da će Post Obitum Tiberii, odmah poslije uklanjanja HDZ-a s vlasti, doći do “eksproprijacije eksproprijatora”, a u političkoj demagogiji institut “revizije pretvorbe” imao je tada jasan smisao: dokinut će se umjetni bogataši stvoreni djelovanjem Tuđmanova ekonomsko-političkog ustroja. Ta oni su se obogatili u sklopu sustava koji je tendencioznom legislacijom pogodovao posjednicima realne političke moći, sloju ljudi koji su kontrolirali banke, vladu, MORH, tijela lokalne samouprave … Ta je predatorska elita stvorena u hadezeovskom “jurišu na institucije”, a zatim se upustila u socijalni inženjering, od preseljenja stanovništva, do proizvodnje “podobnih” poduzetnika, koji su jedini smjeli postati subjektima u procesu “restrukturiranja i pretvorbe” – pljačke i otimačine narodnog bogatstva.Prelijevanje novca iz budžeta i javnih financija provodilo se s tisuću prozirnih trikova. Dionice poduzeća transferirale su se u privatne portfelje nekolicine ljudi koje je sistem favorizirao. Pritom su se formirala tri glavna konglomerata, a na prvom mjestu, Todorićev divovski koncern Agrokor. S osamnaest tisuća zaposlenih, Agrokor je najveće privatno poduzeće u zemlji, iza INA-e, Elektroprivrede i Hrvatskog Telekoma, dakle tri infrastrukturne tvrtke u javnom vlasništvu, koje predstavljaju čisti državni monopol. Na tržištu, osim Plive, nacionalnog farmaceutskog kombinata, kojega je pedeset godina dizala cijela Jugoslavija, najjači je Agrokor, sa 3,2 milijarde kuna ukupnog prihoda. Kako je to uspio postići Ivica Todorić, pedesetogodišnji ekonomist, koji je studirao s Brankom Mikšom i Antom Glibotom, nije se iskazao kao lumen, a srednju ekonomsku završio je, štoviše, kao trojkaš, ispodprosječan đak?
Što je Ivica Todorić, njemački uredno podšišan prosijedi biznismen, porijeklom iz Zmijavaca u kršnoj Imotskoj krajini, učinio toliko bolje i pametnije, od dva svoja bivša suparnika, Miroslava Kutle, strahovito inteligentnog pravnika iz Širokog Brijega, te Josipa Gucića, grdnog Janjevca sraštenih obrva, koji je u Zagreb stigao iz frankfurtskog podzemlja? Od Kutline Globus grupe ostala je u Chromosovom tornju samo pusta kancelarija, gdje jedna tajnica diže telefon, a otkako je vlasnik u zatvoru, punomoć za upravljanje svim firmama – bilo ih je najmanje sto i osamdeset! – drži jedan gospodin s na oči duboko natučenim trilbi-šeširom, za kojega se smatra da je provaljivao u ured bilježnice Ankice Hukelj, da odanle odnese famozne “ortačke ugovore”. Gucić je pak bježao u inozemstvo i jedino je činjenica da je njemački državljanin, odgodila za nekoliko ekstradiciju u istražni zatvor Remetinec, dok se u njegovu nekadašnjem utočištu na Radničkoj cesti broj 22, gdje su tvrtke bile registrirane, ne žele ni prisjetiti da je tu nekoć bio avetinjski prisutan.Dotle velebni Todorićev Agrokor preskače vrhunce na grafičkom prikazu financijskog poslovanja što nalikuje obrisima Karakoruma. U golemu vreću u kojoj su otprije Jamnica, stotinu i osamnaest godina stara punionica mineralne vode; Tvornica ulja Zagreb, bivša Zvijezda; zatim Ledo, industrija sladoleda; paška solana; splitsko pekarstvo Bobis, prigorska vinarija Mladina, Silos-mlinovi iz Vinkovaca, Agroprerada iz Ivanićgrada i Sojara iz Zadra, te najvažn ije, vlastito općetrgovačko poduzeće i divovski lanac Konzum i još i nekoliko manjih posjeda i nepovezanih biznisa, kao lovstvo, šumsko gospodarstvo i hotel Intercontinental, uz tri-četiri firme u bliskom inozemstvu, kao i jednu, povijesnu (Agrokor AG) u švicarskom Zugu, prapostojbini ili konačnoj destinaciji mnogih hrvatskih poslovnih pothvata…Todorićeva korporacija naoko izgleda prilično bezazleno – proizvodi ulje i sladoled, mineralnu vodu, kruh i sol, malo lošeg vina, i još sadrtži stvari koje, valjda, zanimaju vlasnika – lovačko dobro, dobar hotel… Nema tu nekih visokotehnoloških pogona, ali, zato je Agrokor strahovito konzistentna firma, korporacijska vertikala velikog lanca dućana s mješovitom robom.
Konzum je nastao tako da je grad Zagreb Ivici Todoriću, vlasniku propale zadarske sojare, prepustio tada najbolje trgovačko poduzeće Unikonzum, a on ga je redizajnirao i police počeo fanatično puniti proizvodima svoje prehrambene “strategijske grupe”, koju je proširivao i konsolidirao kupujući nimalo glamurozne tvornice u zagrebačkoj okolici i po hrvatskoj provinciji, pa unapređujući njihov proizvodni program i dovodeći ga u sklad s europskom srednjom klasom svojih dućana. Ono što sam nije imao, uvozio je preko vlastite trgovačke tvrtke, pa je na skupim sokovima zaradio cijelo bogatstvo – ali ih sad i Jamnica proizvodi, kao što je Ledo, od mrtvačke zagrebačke industrije lošeg sladoleda Snjeguljica, prerastao u uzbudljivu firmu, koja kombinira domaće i uvozne proizvode u ponudu i ravnopravno se nosi s najjačim stranim markama, najviše zahvaljujući razgranatoj prodajnoj mreži, kojoj su Konzumovi dućani okosnica i opskrbna magistrala.
Čim čovjek pogleda Todorićevu korporacijsku shemu, jasno mu je kao na dlanu što se tu radi, kakva je filozofija poslovanja, kakva strategija, taktika. Taj je općerazumljiv, transparentan ustroj – kompanijska “kultura”, kojoj teže sve velike firme i institucije. Na osnovi takvog geštalta, koji egzistira u Microsoftu i Coca-Coli, poslovna carstva rastu kao polimeri. Firma u kojoj je nedohvatna mudrost sadržana samo u jednoj glavi i u genijalnoj inspiraciji, izložena je hiru sreće, dok se behemoti poput Agrokora, rašire kao lavina – ako to dopušta makroekonomski kontekst…Kralj špeceraja nije ozbiljno ušao jedino u mljekarstvo – jer su već postojala tri mliječna diva: Dukat, bivšeg milicionera i kamiondžije Luke Rajića; Vindija, koju Rajić nije uspio pomusti, jer je imala visoko političko pokroviteljstvo neke svete krave, te Kutlin mješoviti mljekarski pool, u kojemu se mlijeko brzo ukiselilo. Da je s njima počeo rat, to bi ga politički skupo koštalo i kad je, jednom, zbilja, privremeno prestao naručivati Kutlino karlovačko mlijeko, jer od njegove Dione nije mogao naplatiti svoju robu, bjesomučno ga je napao ST-Ekskluziv, jedna od raniji avatari Imperijala, i to kao Gregurićeva pajtaša sumnjive političke prošlosti, a neizvjesne budućnosti… “Da bi izbjegao optuženičku klupu, vlasnik Agrokora Ivica Todorić morat će prodavati većinu poduzeća i doživjeti totalni bankrot!”, grmio je neumorni tabloid pod egidom “Šokantno!”, najavljujući da je “predsjednik Tuđman krenuo u odlučno raščišćavanje sveg bezakonja u državi”, što se najbolje može popratiti uzrečicom komentatorice Tanje Torbarine: MO’Š MISLIT!
Osim mlijeka, na Todorićevim bi policama dobro stajali Podravkini proizvodi. To je najsolidnija prehrambena tvrtka u Hrvatskoj, koja ima i unosan farmaceutski pogon Belupo, pa je Todorić godinama priželjkuje. Više puta je počinjao manevre da je zaplijeni, posljednji put uoči Tuđmanove smrti, čini se s privolom uprave, koja je napravila gotovo smiješan godišnji izvještaj, po kojemu je izgledalo da ta divovska, solidna firma propada, kako bi pojeftinile dionice. Ipak, od svega nije bilo ništa, nisu mu dopustili da uzme Podravku i preraste Plivu. Nasuprot Agrokoru, Kutlina se Globus grupa, stvarala po principu koji podsjeća na izbirljivost ukradenog bijelog slona iz famozne novele Marka Twaina. Kakve su mu bile prehrambene preferencije, pita detektiv neutješnog vlasnika iščezloga slona, koji, jecajući, objašnjava: “Jeo je sve! Ako mu ponudite Biblije, onda Biblije, obična, broširana izdanja u osmini, ili u kvartu i u kožnatom uvezu od safijana s ilustracijama od Dorea, svejedno, a ponudite li mu ljude, ostavit će Biblije, ponudite li opeke, ostavit će ljude, a to vrijedi i za boce, mačke, oštrige, šećer, krumpir ili zob, s kojom ga, uostalom najčešće i hranimo!” Potpuno je ista situacija bila u Globus grupi, gdje bi tvornicu ribe u Rovinju zanemarili zbog pivovare u Splitu, pivovaru radi mljekare u Karlovcu, mljekaru zbog televizijske postaje u Zagrebu, postaju zbog banke u Dubrovniku, a banku, jedino ako su baš morali… Miro Kutle bio je takav tip – a steetsmart guy, koji brzo misli i još brže djeluje, ali umjesto korporacije, sa sobom je imao jednog Imoćanina s mobitelom i jednog pravnika, koji su morali povezati sve konce… Činjenica da su ga tako brzo strpali u zatvor, te podigli optužnicu, upućuje da je papirologija bila u kaosu. S druge strane, Gucić je, čini se, držao stvari pod kontrolom, ali je njegova operacija bila neusporedivo manja. Čini se, međutim, da je sve radio ugrubo, roh-bau, umjesto u petit pointu, što je ključno u tajkunskom poslovanju.Todorić tvrdi da je, kad je počeo stvarati kombinat, otputovao u London i u uglednoj konzalting-firmi dobio za jedanaest tisuća funti recept za ustroj korporacije. Ona je podijeljena na “strategijsku grupu hrana” (u kojoj su proizvođači i dobavljači robe), te “strategijsku grupu maloprodaja”, u kojoj je samo Konzum, dok su ostale firme s nepovezanom djelatnošću u “neovisnoj poslovnoj grupi”. To ne izgleda kao velika mudrost, dok ne vidiš kako se nesuvislo komponiraju poslovni resursi hrvatskih tajkuna, koji najčešće misle da su uspjeli upravo zbog svoje originalnosti i nekonvencionalnosti, pa desetak tisuća funti nije puno ni kao psihoanalitički input u korporacijski produžetak ličnosti njezina vlasnika. Kreditna banka Zagreb, koju smatraju “Todorićevom bankom”, a ima veliku, crnu staklenu poslovnu zgradu na Aveniji Vukovar, ne može se naći u godišnjem izvješću Agrokora, jer su Agrokorove kompanije u toj banci imale ukupno najviše 48,5 posto vlasništva, što znači da je on ne kontrolira, iako servisira njegova kratkoročna zaduženja. Todorićeva je banka, zapravo, Zagrebačka banka, koja mu je, dok je stvarao i gradio svoj korporativni imperij, ozbiljno zasnovan tek 1994., kad su kupljene glavne tvrtke, posudila milijardu kuna s pokrićem u hipotekarnoj vrijednosti novostečene imovine. Koliko vrijedi jedno hrvatsko poduzeće i koliko se novaca isplati dati na račun njegove materijalne vrijednosti?
Ako firmu kupuje Kutle, pa postoji ozbiljna opasnost da će se zaigrati, likvidna sredstva transferirati u akviziciju neke banke, te odlebdjeti u sve više sfere kombinatorike, znatni su izgledi da će firma, povjerena nekom direktorčiću, kojemu su rekli da ništa ne dira i da ne krade, ali ga ne stignu provjeravati, ubrzo propasti. Imovinu i poslovni prostor vjerovnik će teško izbaviti kraj očajnih radnika.No, ako tvornicu, primjerice Ledo, kupuje Todorić, dobri su izgledi da će ona prosperirati i uredno otplaćivati kredit s neviđeno skupim kamatama, koje su u tu kombinaciju ugrađen. Naravno, kad je Agrokor pokrenut novcem Zagrebačke banke, nije se još znalo kako će funkcionirati biznis hrvatskih tajkuna u nepredvidivoj okolini Tuđmanove politike, ali je gospodarska koncentracija – nastala u krugu bivšeg predsjednika Vlade dr. Gregurića, njegova nasljednika i bliskog operativca Nikice Valentića, pa zatim i trećeg premijera, Gregurićeva zeta dr. Mateše – imala skriveni viši smisao da “gradski dečki”, koji su se upoznali na faksu, na vaterpolu na Šalati gdje sad igraju tenis, u konferencijskim dvoranama velikih korporacija poput INA-e i Astre, te u JAT-ovim avionima na liniji za Moskvu, zuastave hercegovačke seljačine, koji su se upoznali na baušteli, u crkvi i na masovnim vjenčanjima što su se održavala u Kutlinu restoranu Globus na Velesajmu, u preuzimanju državnu privredu. Pritom se protagonisti te dvije politike ne razlikuju po podrijetlu, nego po tome što su jedni postali građani, a drugi htjeli grad odnijeti u svojoj prosjačkoj torbi. Njihove rodne kuće pritom se gotovo ne razlikuju. Kuća Todorićeva djeda u Zmijavcima, gdje se rodio Ivičin otac Ante, izgledala je kao potleušica Ante Kutle u Lištici, te uostalom, kao rodna kuća Ante Markovića, pokraj Konjica u bliskoj Bosni. Sve su to prizemnice s balaturom, u selenitskom kršu zametne vlaške pripizdine, i odlično mjesto za početak jugoslavenske biografije… Kako je točno izgledao wigwam Gucićevih u kosovskim Crnim planinama, nije dokumentirano popularnim sociološkim istraživanjima investigativnog novinarstva, ali nema sumnje, svi hrvatski krupni kapitalisti s evanđelistarskim imenima potječu iz krajeva biblijskog pejsaža – Mrtvo more i nekoliko tisuća godina uljudbe sve je što nedostaje da se ta slika komplementira.
Tri najveća hrvatska tajkuna, koji neodoljivo podsjećaju na čudovišta iz japanski sci-fi filmova, naime na sentimentalnu Godzilu (Kutle), bjesomučnog Megallona (Gucić) i najkrupnijeg, krilatog Rodana (Todorić), ne razlikuju se fundamentalno po poslovnom stilu, ni po podrijetlu, ni po političkoj incepciji, nego po okruženju te po vlastitom izboru vrijednosti – što je u životu i najvažnije, kako je Harryju Potteru objasnio Razredni šešir pa ga uvrstio u zmajeviti lavlji razred Gryffindor na čarobnjačkom veleučilištu, a ne među uobražene ušljivce podlačkoga Slytherina, gdje je mogao dopasti samo zato što govori zmijski jezik.
Kutle i Gucić vrtili su se u orbiti Gojka Šuška, koji je bio nosioc mračne, retrogradne, opcije, koja bi se mogla smatrati fašističkom, da je imala kakvu ozbiljniju ideološku potku ili globalni kontekst. Todorić je pak počeo svoje krupnokapitalističke pothvate pod političkim pokroviteljstvom dr Gregurića, koji je svoju poziciju povijesnog vođe hadezeovskih liberala brzo prepustio Šariniću i Graniću. Uzlet Todorićeve korporacije koja se počela stvarati s novcima Zagrebačke banke, uslijedio je u godini akvizicije Kreditne banke, u kojoj su poduzeća koja je Todorić pokupovao, imala velike udjele. U prizemlju zgrade Kreditne, Nikica Valentić otvorio je svoju firmu, kad je napustio položaj u Vladi. Drugu divovsku poslovnu zgradu, koju je sagradio za Agrokor u Aveniji Vukovar Todorić je prodao, zapavši u prolazne financijske poteškoće, Plivi, gdje je direktor postao Drago Čović, Vedrišev suradnik iz zagrebačke gradske vijećnice. Iz tih se problema izvukao prelevmanima, državnim premijama za otkup tržnih viškova poljoprivrednih proizvoda, koje mu je odobrila Valentićeva vlada, pa ga je kasnije okrznula “pšenična afera”, koju je Šeks inscenirao s nakanom da destabilizira gregurićevski lobi. No, u rastu Agrokora, presudan je bio novac iz vreća bez dna Zagrebačke banke, koja ga je unedogled kubala, povećavajući svoju izloženost daleko iznad razumne mjere – samo što, doista, osim u Todorićev kombinat, koji je mogla nadgledati, nije imala gdje disperzirati investicioni kapital, a Guciću je posudila tek kad je osobno Šušak digao slušalicu i zarežao na direktora Lukovića…To je sad sve historija. Zagrebačka banka u međuvremenu je privatizirana, pa je njezin kreditni odnos s privatnom korporacijom Agrokor, privatna, gotovo intimna stvar. Poništena je pretvorba samo onih poduzeća čiji vlasnici nisu uredno plaćali otplatu dionica, ali su dotle mogli mirno raščerupati te firme i njihovu pozitivu štetnim ugovorima prebaciti na svoje druge tvrtke. To uopće nije kažnjivo po hrvatskom zakonu, dok štetnim ugovorima treba dokazati koristoljubivu, kriminalnu nakanu. Progonu su se stoga izložili samo šlampavi hadezeovski biznismeni, koji su mislili da će režim vječno potrajati, pa su propustili malo začarobirati papire, ukloniti repove, sanitizirati papirologiju i deratizirati računovodstvo… Čini se da neće biti “revanšizma” i “ekonomske retorzije”. Tajkuni s urednim papirima, mogu mirno spavati. Kao da se iz Vatikana objavi ispravak – ne, u pakao neće ići oni koji su sagriješili, nego samo osobe koje su propuštale misu nedjeljom, a umjesto u vječnom ognju paklene kuhinje, kazna će se izdržavati u čistilišnoj ustanovi otvorenog tipa, s pogledom na Elizejske poljane. Stranke pobjednice od 3. siječnja, time su potpuno diskreditirane. Pošto nije zadržao političku distancu prema “junacima pretvorbe”, SDP je već kažnjen na lokalnim izborima, jer nigdje ne može dobiti više od petnaest posto glasova.
U Milliusovu filmu Conan, barbarski superheroj, nakon dugogodišnje potrage nalazi u pustinji toranj obilježen dvjema prepletenim zmijama, grbom razbojnika koji su poharali njegovo rodno simerijsko selo. Conan tada izgovara rečenicu koja se čovjeku nameće kad u zagrebačkom Midtownu vidi bivši Cibonin toranj obilježen Agrokorovim znakom, što izgleda kao šara na klobuku kobre-naočarke: “Look at them now – and only recently, they where just another snake cult…” Pogledaj ih samo, a još prije nekoliko godina, bili su običan zmijski kult, familija iz Zmijavaca, sitni agrobiznismeni iz zagrebačke okolice… Na cesti prema Sisku, imali su kućicu i staklenik od trideset tisuća maraka, u kojemu su uzgajali orhideje. Stoga bi u njihovom grbu uz zmiju, trebala biti orhideja, a zlato i azur obilježavali bi kapital i nebo, do kojega sežu njihove ambicije. To ne tumači sve, nego samo motive, a ne i sposobnosti, s kojima su ambicije ostvarivali…U međuvremenu, partija flipera odmakla je na višu razinu, jer je u sukobu s Gucićem i stranim hipomarketima, Todorić počeo graditi svoje logističke centre. U Rijeci i Zagrebu otvorio je prošle godine moderna skladišta na ukupno 65.000 četvornih metara, kao dva Mercatonea, odakle će opskrbljivati gradske dućane svoje nacionalne trgovačke mreže, što upravo nastaje pred našim očima.
Sva logistika bila je gotova onoga časa kad se socijaldemokratska vlada našla pred nerješivim problemom; devet robnih kuća zagrebačke Name, zatim tri u posjedu crikveničko-vinodolske trgovine, te kompletan Diokom, Kutlin splitski lanac trgovina, propali su, dućani zjape prazni kao sarajevske ruševine, a očajni radnici spremaju se na osvetnički pohod na Markov trg… Intelektualna insuficijencija politike, koja je izgubila osnovnu moralnu perspektivu, zatim je, kao voda, našla put nizbrdo, pa je, u panici sagledan jedini realni izlaz: “Utrapimo sve to Todoriću!” Nije li ga i Mateša angažirao da otkupljuje tržne viškove? Kad su seljaci po Slavoniji već stali paliti mehanizaciju da se izvezu na magistralne putove, a Pankretić javio da ih, dok im urod trune, neće moći pacificirati nikakvim haesesovskim harangima, na Vladi su povikali – “Zovite Todorića! Neka Agrokor otkupi jebenu pšenicu!” A prelevmani? Pustimo to sad, to ćemo kasnije dogovoriti, dođite s računom, ali, molim vas, na zadnji ulaz, vidjet ćemo što se da učiniti… No, s druge strane, zašto bi se Todorića relegiralo na ulaz za poslugu – iako se on, zapravo, i ne gura na velika vrata, pa se ni prošloj vlasti nije nametao u ceremonijalnim prilikama? Po čemu se ono što on radi kao poslovnjak razlikuje od, primjerice, Fižulićeva biznisa, osim što se Todorić držao Tuđmana, a Fižulić prišao Budiši? Razlikuje se, istina, po tome kako su nastale njihove firme, jer je diler igračaka radio solo, a pušer živežnih namirnica, u sklopu tehnomenadžerske frakcije vladajuće stranke koristeći državne, javne resurse, uz ostalo i milijardu kuna štednog depozita hrvatskih građana. Ali, sve je to – da upotrebimo prostu riječ uvriježenu u tranziciji – legalno, ne podliježe reviziji po Zakonu koji su donijele stranke moralne većine, pa se priziv može uložiti tek u posljednjoj instanci, kad arhanđeo Gabrijel napokon zatrubi u jerihonski trombon. Kod hrvatskog suda to je sofisticirano moralno pitanje, razriješeno pak na vrlo dojmljiv način, kad je, naime, Zdenko Vladić, vlasnik prizemlja kuće u Ilici 203, trijumfirao poslije 53 godine nad komunizmom izborivši rješenje o denacionalizaciji – samo što je u tom njegovu prostoru radio jedan Todorićev Konzum, koji je ondje uredio lijepi mali dućan, a hadezeovski zakon o denacionalizaciji, ne predviđa nikakve rokove izvršenja. Vladić se pokušao probiti do samog Todorića, ali mu to, naravno, nije uspjelo. Onda se odlučio za idejni terorizam – na svoj balkon u prvom katu, koji se nadnosi nad izloge dućana, izvjesio je solidno dizajnirane transparente: TODORIĆ, VRATI OTETO! i ZAR VAM NIJE DOSTA? Stvar je dobila publicitet u novinama, pa ga je Todorić tužio, tražeći 1,2 milijuna kuna odštete.
Kao prvo, na sudu je dokazao, da on kao predsjednik Upravnog odbora Agrokora, većinskog (81 posto) vlasnika Konzuma d.d. uopće nije pravno lice koje taj dućan može vratiti. Uostalom, tvrtka raspolaže tim poslovnim prostorijama na temelju validnog ugovora s gradom Zagrebom, koji joj je unajmio više od stotinu lokala, o čemu postoji uredna papirologija. Vladić se pokušao izvući govoreći da je to bio samo apel, a ne uvreda, pa je osigurao vještačenje redovitog profesora dr. Josipa Silića, krajnjeg autoriteta za pitanja lingvostilistike, koji je stručno razjasnio da je dućan nacionalizacijom zaista “otet”, pa ako se od Todorića naprosto traži da vrati otetu imovinu, ne znači da ju je on i otimao, dok se, naravno, retoričko pitanje – Zar vam nije dosta? – više odnosi na režim i poredak, možda na Marinu Dropulić, ali sigurno ne na samoga Todorića. Sudio je Zdravko Majerović, s kojim sam i sam, kao martir hrvatskog pravosuđa sa 106 parnica u obrani slobode govora, imao posla, pa znam – to je pravni stručnjak kod kojega se teško probiti običnim zdravorazumskim argumentima.Todorić je smanjio zahtjev na 200 tisuća kuna i Vladić je osuđen. Lupus non veretur etiam numeratas oves devorare. (Vuk se ne žaca proždrijeti i prebrojene ovce, kako je primijetio valjani Erasmo).
Grb Todorićevih sa zmijom, koja evocira postojbinu, zatim orhidejom, koje su uzgajali dok su se bavili veletrgovinom cvijeća, sadržavao bi još lik jedne mitske životinjice, naime koke koja nosi jaja, heraldički reinterpretirane prema uzusima toga drevnog znakovnog metajezika stvorenog za priopćavanje obiteljskih tradicija… Otac Ivice Todorića, Ante, bio je naime prije trideset godina direktor zagrebačkog Agrokomerca. To je bio veliki agrokombinat, poput Agrokora, samo u državnim rukama. Kao jedan od Savkinih “pozitivnih biznismena”, kojega je ona podržavala politički, Todorić je u partijskim forumima reprezentirao gospodarstvo. S političkom potporom započeo je ono što će Fikret Abdić učiniti petnaest godina kasnije – pokrenuo razvoj poduzeća uzimajući silne kredite, i to od Kreditne banke Zagreb (čiji je pravni sljednik ne današnja “Todorićeva” Kreditna banka nego sama – Zagrebačka banka). U socijalizmu je novac bio jeftin, ako si ga mogao dobiti, a dobivao se isključivo političkom odlukom, u sklopu plana o razdiobi novca za investicije između republika, pokrajina, općina i privrednih grana, sve naravno, pod nadzorom državno-partijske superstrukture. Todorić je izvršio “upad” u taj sistem, jer je posuđivao gdje je stigao, čak je svog najbližeg suradnika Rudolfa Mikulića slao u Beograd, da ondje od banaka izmami lovu, obećavajući direktorima aute, za što je Rudi poslije sloma 1971. krivično gonjen i osuđen na kaznu zatvora. sKad je Savka pukla, Todorića starijeg strpali su u ćuzu. Sa šest svojih suradnika optužen je za “pljačku, zloupotrebu službenog položaja, nesavjesno poslovanje, zaključivanje štetnih ugovora, mito, falsifikat”, ukratko, za mažnjavanje 20,5 milijuna dinara (makar koliko to onda bilo), a sam inž. Ante, još je pride dobio “krivično djelo protiv naroda i države kontrarevolucionarnim napadom na državno i društveno uređenje”. Tužiteljica je bila – Ivanka Gajer, koja će postati legendarna tužibaba, šefica Ante Nobila, strah i trepet Okružnoga suda…To je bio politički proces protiv jednoga od Savkinih ljudi, ali glavna točka bilo je suđenje za pljačku, “privredni kriminal”, u čemu je Todorić bio prvooptuženik. Samokritika u Agrokombinatu zatim je dovela do raspada “megalomanske” tvrtke na sedam poduzeća, od kojih je jedna bila i Agrokoka, koja je početkom sedamdesetih u liberalizirani eter odašiljala kontrarevolucionarnu slobodnotržišnu poruku, inače pjesničku kreaciju nacionalističkog barda Paje Kanižaja – “Svako jutro jedno jaje, organizmu snagu daje!” Stoga bi kokoš pristajala u grb kao simbol agrobiznisa, nekakav poljoprivredni grifon.
Ante Todorić je svršio u zatvoru. Sin Ivica, tada dvadesetogodišnji mulac koji se po faksu motao s Brankom Mikšom, sinom očeva prijatelja, također rukovodioca, te sa slivanjskim bel espritom Antom Glibotom, zaveden je također u udbaške evidencije, pa bi ga, navodno, pokupili prilikom svake Titove posjete Zagrebu. Zato u grb ide ono bočno crveno-bijelo pepita polje. Ivica je imao razlomljeno djetinjstvo, očito vrlo prikladno za elastično formiranje, koje ga je učinilo snalažljivim u najrazličitijim socijalnim rolama i situacijama. Kad su mu se starci oženili, smjestili su se na imanje majčina oca u Kloštar Ivanić (majka Ivana bila je nastavnica domaćinstva u osnovnoj školi). Zatim su se preselili u Božjakovinu, gdje nema škole, pa je Ivica putovao busom u Dugo Selo. Utom je tata postao fora, direktor agrokombinata, pa su se preselili na Pantovčak, u stan od 165 kvadrata. Ivica je upisao Ekonomsku školu. Bio je ružnjikav dugonja s malo upalim očima, te jakom kosom frizerskog manekena, a to su crte očuvane u njegovim dinarskim genima. Kad je tata izašao iz zatvora, sin je završio fakultet. Odmah su počeli biznis ispočetka, u Kloštaru, na maminom lendu, gdje su, kreditom Zelenog plana, koji je otac izboksao starim vezama, počeli gradnju staklenika. U švicarskom off-shoreu u Zugu otvorili su pak firmu Agrokor AG, pa stali uvoziti holandske cvjetne lukovice, te orhideje, što je bio strahovito unosan, ali intenzivan, naporan i riskantan posao… Cvijeće na veliko prodavalo se izjutra, u četiri sata, za keš, obično bez računa. Kupci su bili vlasnici kioska za cvijeće, koji na placu podmićuju upravu tržnice, i tako prilično velik obrt novca ide sve bez papira… Tu se namlatilo dosta para, pa su prevrat 1990. dočekali s kapitalom, koji je prvo uložen (4 milijuna maraka) u kupnju 52 posto zadarske Sojare od Zvijezde, odnosno Tvornice ulja Zagreb. Drugo, 1992. kupili su u susjedstvu ivanićgradsku Agropreradu, a usput i lovno gospodarstvo Turopolje. Sad su već bili na konju, povezani s tatinim političkim krugovima, s tim što oprezni Zmijavčanin nije išao na Savkinu, koalicijsku listu, niti kod Tuđmana, nego samostalno, kao nezavisni kandidat, što im je poslije politički puno koristilo, a Ivica se na to po novinama više puta pozivao. No, bit će da su od starih već bile mnogo važnije nove veze, koje će 1993. omogućiti da kupi cijelu Zvijezdu, a preko Kreditne banke Zagreb uđe u tal i zatim – Sky is the Limit, započinje masovna akvizicija firmi za stvaranje novog “megalomanskog” hrvatskog agrokombinata, ali sad privatnog.U Nadzornom odboru Agrokora danas sjede – tata, Ante Todorić (predsjednik) i njegov pajtos Rudolf Mikulić (član), a bio je tu i Željko Rohatinski, dok nije postao guverner Narodne banke. Upravnim odborom predsjedava pak Ivica Todorić, a njegov sin Ante Todorić mlađi, član je Uprave. Maja Brinar, strašno zodna mlada plavuša, koja je u Upravu došla iz Plive, otišla je Fižuliću za zamjenicu ministra gospodarstva. I vrela Piruška, s kojom se Zlatko Canjuga morao ekspres oženiti da bi ga homofobni Tuđman uzeo za predsjednika gradskog gradskog HDZ-a, postala je članica Uprave, ali to je, valjda, bio politički menage, koji se nije mogao održati… Od obitelji fali jedino Ivičina mama, mučenica, koja je umrla prošlog ljeta, u sedamdesetoj godini. Išla je uporno sama u ribolov, čamcem iz Bakarca, gdje je godinama ljetovala, na pučinu ispred Urinja i kad joj je pozlilo, shvativši da je gotovo, oprostila se od familije SMS-porukom sa svog mobitela. Možda je Ante Todorić namakao nešto para i u socijalizmu ispekao agrokombinatski zanat, ali najviše se todorićevske poduzetnosti nekako naslućuje kod te žene, učenice legendarne Mire Vučetić, u čijem je vrtu u Ivaniću iznikao urod orhideja i novi rod iz Zmijavaca…
Ante Todorić junior odlično izgleda – isto angularno lice i jaka, crna kosa, ali puno mekše crte. Fotogeničan, bogat, on, zapravo, uživa prednost koju Todorićevi imaju već generacijama: uvijek netko u familiji drži jedan divovski agrokombinat, pa se tu čovjek može, od blagajne u samoposluživanju, do menađerskog boarda, izravno podučiti vođenju agrobiznisa, doznati kako se stvara kombinat, kako upravlja korporacijom i njezinim financijama. Todorićevska akademija surova je škola života, koja, naravno ima i svoje blistave prednosti, jer Ivica Todorić nikad nije glumio skromnost. Odmah je nabavio mlazni helikopter Bell 407, najmoderniji na svijetu, sagradio omanji dvorac preko puta Tuđmana na Pantovčaku, te kupio zamak, malo manji od Miramarea, u Medveji kod Lovrana. Ima vlastito lovstvo, golemo lovačko imanje s rustičnom vilom, koje se ne bi postidjeli ni Habsburzi. U gazebu na travnjaku je ognjište, na kojem se može odjednom ispeći nekoliko veprova, a domar, kao znak službe, ima naročiti mjedni rog, u koji zapuše kad počne potjera za Bambijevim tatom. Jašta, Ivica Todorić osvojio je i najveće, najraskošnije jelensko rogovlje u regiji, nalik na venecijanski svijećnjak (ocijenjeno sa 250,36 točaka), kojim je pretekao raniji rekord pokojnog Stane Dolanca (245,84 točke, 1980. godine). Još jedno golemo lovstvo, koje zauzima znatan dio otoka Hvara, šest stotina hektara, dobio je u najmu na dvadeset godina od Matešine vlade. Tu će, navodno, pustiti muflone, a u lijepoj uvali već postoji paviljon sa šest luksuznih apartmana.
Uoči posljednjih izbora, Todorić se nadavao intervjua u kojima je isticao da se, na kraju krajeva, nije on nešto strašno obogatio, uz uobičajene jadikovke plutokrata “da to njemu sve skupa i ne treba”, “da nije on nikakav bogataš, nego žrtva posla”, te slične dikte i sentencije. U ozbiljnim, programatskim intervjuima, govori o rastu i razvoju firme, koja će, s ovom vladom, sigurno preteći INA-u. Todorić ima jednu slabu točku – taj divovski dug u skupim kreditima, koji je već dvaput pokušao supstituirati obveznicama, što nije išlo zbog slabosti domaćeg tržišta vrijednosnih papira, na kojem se dionice poduzeća prodaju pet do dvadeset puta ispod knjigovodstvene vrijednosti firme, umjesto pet puta iznad nje, kao u inozemstvu. Kod stranih brokera, Agrokor ne bi išao kao Pliva, koja ima svoje svjetske proizvode i svoj segment europskog tržišta. Fluidan biznis, puno ovisi o uspjehu rata s konkurencijom, kupovnoj moći pučanstva, odlukama zagrebačkih gradskih vlasti o najmu gradskog prostora i sličnim metafizičkim kategorijama. Na kraju, Todorić je morao ostati na kreditu, ali ga je barem supstituirao – Europska banka za prestrukturiranje i razvoj, EBRD, posudila mu je novac pod boljim uvjetima, od onih koje je imao kod Lukovićeve Zagrebačke. Tu europsku insistuciju impresioniralo je njegovo širenje u Bosnu (sladoled) i planovi da kupuje po Vojvodini (šećerane). Kad su mu dali pare, također su mu sjeli za vrat. Todorić više nije il padre padrone, koji nikoga ne pita, osim tate i Tuđamana, nego su u boardu i strani direktori, koji će obuzdavati svaku razmetljivost, ali sigurno neće prigovarati njegovom, genetski posredovanom, apetitima koji ga navodi da proguta svako prehrambeno poduzeće koje vidi.
Integrira li se država u europski ekonomski okoliš pošto vlada svlada odvratnost prema stranom kapitalu i biznismenima (kojima nisu htjeli prodati ni starog Titovoga slona, a nekmoli kakvo vrijedno poduzeće), Todorić će brzo s bilijun kuna doći na bilijun maraka, jer su to već sada gabariti njegova poduzeća. Ja u toj priči ne vidim nikakve pouke, niti poticaj za neki hrvatski budenbrukovski bildungs-roman. Listam nasumično Blago latinskoga jezika da vidim što još ima pod “lupus”, pa nalazim jedino Lupo agnum eripere, Ajde, ti iščupaj ovcu vuku iz ralja… (Izvor: deniskuljis.com)
radio gornji grad 
[…] – kao prodavač cvijeća – ni ne spominjući oca koji je još u “mraku” zamračio dvadesetak milijuna dinara kojima se izgubio trag!), uključivo one koji su već preprodali imovinu […]