Otrovno nasljeđe: Heideggerove crne sveske

1.a hedeger

Crne sveske“ Martina Heideggera iz Trećeg Reicha sada su objavljene u javnosti. Jesu li one zaista toliko antisemitski i nacionalistički nadahnute kako se strahovalo?

Martin Heidegger je nekoć svojim prijateljima rekao u povjerenju da još nije „sve tajne odao“ i od tada filozofi pokušavaju dešifrirati tu zagonetku. Što je pod tim mislio? Je li pod tim mislio svoje dnevnike, tajnom obavijene crne sveske, koje trebaju najzad biti objavljene, te ujedno biti završni kamen u zdanju njegove filozofske katedrale?

Ako je to tako, onda je njegova tajna razotkrivena. Crne sveske, njih skoro 1300 stranica, ugledale su svjetlo svijeta, iako je nekima jasno da su sveske filozofsko ludilo, a u pojedinim odsjecima misaoni zločin. Više nema stajanja. Povjerljiva priča da se Heidegger samo na kratko, u jednom kratkom djeliću svjetske povijesti, dao zavesti fašizmom je netočna. Čak i ondje gdje se od Hitlera distancirao nije to činio iz moralnih pobuda. Činio je to samo zato jer je od režima očekivao više. „Iz cjelokupnog uvida u raniju obmanu o prirodi nacionalsocijalizma proizlazi prvenstveno potreba potvrđivanja, i to iz razumskih razloga.“

Ove riječi Heidegger je stavio na papir 1939. u vrijeme kada se već davno odrekao bajke o Hitleru i kada je pružao duhovni otpor. Doista izgleda da se Heidegger prevario, jer je nacionalsocijalizam po pitanju svoje „biti“ pobacio, točnije jer je on sam postao potomkom suvremenih „spletki“ koje je trebalo savladati – amerikanizirano, kalkulirajući i neosnovano tehnički. Smeđi bataljuni, primjećuje on, su jedni od staromodernih udara, koji šire radio i kino, mehaniziraju njemačke farme, te zatim na njima ispisuju parole „krv i zemlja“. „U osnovi“ Hitler nije ništa promijenio, još uvijek Nijemci trče prema „strancima“, umjesto da sa Hölderinom uhvate „zadnjeg boga“. On zna da Hitler omraženo „novo vrijeme“ ne može savladati, on ga može samo „dovršiti“ i stvoriti novu situaciju. „Zašto čišćenje i osiguravanje rase ne bi bilo određeno da proizvede jednu veliku mješavinu sa Slavenima?“, kaže Heidegger nakon napada na Rusiju.

Ovo piše Heidegger 14 godina nakon objavljivanja knjige Bitak i vrijeme koja mu je 1927. preko noći donijela međunarodnu slavu, te ga učinila filozofom-bogom za mnoge židovske studente. Heideggerov opis „bitka u svijetu“ bio je pionirski, te je pogodio živac vremena. Emmanuel Levinas ubraja knjigu Bitak i vrijeme u „pet, šest najljepših knjiga“ filozofske povijesti, jer je Heidegger jednu izblijedjelu filozofiju učinio egzistencijalno nužnom. Čovjek nije nikakva stvar, on je „čuvstvovanje“ i mora svoju „bačenost“ potvrditi autentičnom samopotvrdom. Tako počinje Heidegger sa „Brigom za sebe“, on počinje sa subjektom. A 1941. opija se mišlju da će „tehnika“ dići svijet u zrak, kako bi „sadašnje čovječanstvo“ nestalo kao „čišćenje biti od svojih najdubljih manifestacija“.

Što se desilo, kako je došlo do ovakve apokaliptičke radikalizacije? Iako je Heideggerov misaoni put često opisivan, Crne sveske su protokoli iz prve ruke, oni ratificiraju njegovo mišljenje bez filtriranja i sa šokirajućim jasnoćama. Sveske počinju u listopadu 1931. i pokazuju filozofa u krizi. Ton je bespomoćan, njegovo snažno samopouzdanje potreseno.

„Što da radimo?“ tako glasi prva rečenica, a Heidegger bije „usamljenu“ bitku protiv kolege Karla Jaspersa, koji je Bitak i vrijeme pogrešno protumačio kao uputu za samoprosvjetljenje. Ali se on bori i sam protiv sebe. U ljutnji Bitak i svijet naziva „škrabotinom“ koja izvorno nije dovoljno dokraja osmišljena. „Jezivi ‘uspjeh’ je samo to da se sada više bestemeljno brblja o ‘bitku’.“

Taj „histerični egzistencijalni metež“ mu se gadi, ne odgovara više novim „svjetskim neprilikama“. To se u njegovim predavanjima već da naslutiti, samo što sada dobiva oštrije konture. Heidegger je u djelu Bitak i vrijeme precijenio subjekt. Uvjerenje da se čovjek jednim autentičnim izborom može osloboditi u „autentično“ je zabluda. Jer što je početkom tridesetih godina uopće čovjek? Čovjek se „odšuljao od suštine“, on je sada „jedna mala školjka nasukana na obalu“. „Posljednji ljudi jure kroz Europu“ i zbog toga sav taj „metež oko čovjeka“ mora nestati. Heidegger je ponovno filozofski div na ramenima duhovnih patuljaka – pod njim je četa zaboravljenih masa, razmetljivaca i onih koji stvaraju buku. Šest milijuna ljudi nema posao, a Heidegger svuda vidi duhovnu „nevolju beznevoljnosti“ (Not der Notlosigkeit).

Na ovom mjestu trebamo uzeti pauzu i spomenuti jednog freiburškog studenta, koji će 1968. pobunjenim studentima davati odrednice. Herbert Marcuse je bio fasciniran Heideggerom, jer je vjerovao da mu ovaj pruža analitički pribor za razumijevanje kapitalističkog čovjeka. No sada je užasnut i priprema bijeg u Švicarsku. Marcuse je uvidio da je njegov učitelj načinio apsurdnu pogrešku: Heidegger je prekrižio subjekta te ga je predao totalitarnoj državi, piše on 1934. u Časopisu za socijalna istraživanja. „Borba protiv razuma ga slijepo vodi u ruke vladajućih viših sila.“

Upravo je to ovako bilo. Gdje Heidegger u Bitku i svijetu govori o pojedincu, tu u Crnim sveskama govori o „narodu“ i „državi“, a gdje se prije govorilo o „odluci“ sada se govori o „sudbini države“. Jer ako ljudi nisu sposobni svoj „tu-bitak“ izvesti iz nutrašnje snage onda se „bitak“ mora ljudima „gurnuti u njihovo biće“ izvana. Heidegger 1931. želi „čovjeka protisnuti kroz cijelu otuđenost bića od bitka“, no za to mu je potrebna nacionalna revolucija „koja u izopačenosti odlazećeg doba“ preokreće „sudbinu Zapada“ te se usuđuje na „novi početak“. „Kada osvit njemačkog postojanja poraste, nosit će preda se tisuće godina …“

Njemačka stoji pred zidom vremena, ali na Heideggerovo nezadovoljstvo narod o tome ne želi ništa znati. Jer Nijemcima fali „hrabrosti za sudbinu“, oni bježe u katoličanstvo ili u „kulturno iskustvo“. „Mi stojimo pred jednim ništa, ali tako da to ništa i to stajanjem ne uzimamo ozbiljno.“ Stoga treba netko doći tko će to shvatiti ozbiljno i Nijemce otuđiti od svoje otuđenosti. Konačno 1933. spasitelj dolazi.

Heidegger se oduševljava Adolfom Hitlerom, očigledno ga je samo postojanje poslalo. „Sreća“ da je „führer probudio novu stvarnost, koja našem razmišljanju daje pravi kolosijek i pogonsku snagu“. „Slavno buđenje volje naroda ulazi u mračni svijet“ i jedna „velika vjera prolazi kroz mladu državu“. „Svijet ponovno ide u susret istini“ i vraća Njemačkoj „izvornu snagu“.

Za naciste je Heidegger trofej – najpoznatiji njemački filozof koji priznaje „führera“, te režimu stvara intelektualnu reputaciju. Tako će 1933. Heidegger postati rektor freiburškog univerziteta, ali se osjeća „primoranim“, te osjeća da bi najviše mogao „tu i tamo“ nešto sačuvati. Rektorat je ubrzo doživio neuspjeh, Heidegger se osjeća izoliranim, oko njega su same „galamdžije, kolovođe, karijeristi, lakrdijaši, cjepidlake“ svi umjereni i osrednji koji su „prisni sa malim i blagim uzbuđenjem mnoštva i njihovih tankih užitaka; koji tapkaju u mutnom i glupavo bulje“.

Heidegger je zgrožen vulgarnim nacionalsocijalistima, i zbog toga svoje razmišljanje razumijeva kao „meta-politiku“, koja dalje misli da nacionalsocijalističke prazne glave na to nisu sposobne. Ne trpi nikakve sumnje u povijesnu „nužnost nacionalizma“, ali se plaši da će revolucionarno nacionalističko buđenje klonuti. „Nacionalsocijalizam je barbarski princip. To je njegova bit i njegova moguća veličina. Prijetnja nije on sam sebi nego to što ga se bagatelizira u propovijed istine, dobra i lijepoga.“ Ubrzo će se požaliti na Wagnerovu „Unterleibsmusik“ i na „amerikanizaciju poštenja“ gdje ne postoji osjećaj za najdublja pitanja „u eri u kojoj boksač vrijedi kao veliki čovjek“. A 1938. kada su koncentracioni logori već puni socijaldemokrata i komunista, bilježi: „Ne padaju više odluke koje se protive istini postojanja.“ „Bitak“ ta „tiha vatra koja gori u peći napuštene kuće“ gasne. „Vatra ustvari i žeravica ono su najtamnije.“

U ovakvim rečenicama vidi se promjena stava koju će Heidegger izvršiti pod utiskom ratnih dešavanja. Počinje dvojiti da li će nacionalsocijalizam prevazići prezreno „novo doba“ ili će ga pak samo „svršiti“. Heidegger je osjetio jedan „izostanak kod sadašnjeg čovječanstva“, izbjegavanje pred pitanjima istine, jer „nitko se ne želi žrtvovati“. „Nacionalsocijalizam nije gotova istina, mora da posjeduje neku tajnu i nešto što mora skrivati“. Kada bi „sadašnjost bila ono dostignuto i željeno, onda nam ostaje samo užas pred raspadanjem“. „Pokret“ mora ostati u borbi. No, „gdje je neprijatelj i kako se isti stvara?“

Stranicu po stranicu svodi Heidegger račun s ovisnicima o užitku, sa „očovječenim ljudima“, koji se sa svojim mrtvim kršćanskim Bogom nastanio u „nevolji beznevoljnosti“. Nikoga tko bi počeo sa „ispočetka“. Umjesto toga se pod Hitlerom „učvršćuje“ zaborav bivstvovanja. Nacionalisti stoje duboko u nasipu novoga vijeka, u eri polaganja računa za nacionalizam, biologizam i primitivni rasizam.

I onda početkom Drugog svjetskog rata više ne postoji dvojba: nacionalizam za Heideggera nije pobjednik, on je samo jedna od pukih varijanti „novoga vijeka“ koji je izvorno namjeravao pobijediti. Time se Njemačka kreće prema tonućoj drami, tako što se metafizika moderne pod različitim maskama bori sama sa sobom – onaj „bestemeljni“ dug „mahinalne ekonomije“, za kojeg su „jednostavno slobodni“ Židovi sa svojom „ustrajnom vještinom kalkuliranja, guranja i brkanjem“ suodgovorni. Nakon Hitlerovog prepada na Europu za Heideggera je jasno: Židovi su neprijateljska sila i posvuda su pronašli „utočište u ‘duhu’“. Ali za „izvorno mišljenje“ su nesposobni. „Što buduće odluke i pitanja postanu izvornije, to one postaju nepristupačniji ‘rasi’.“

Nekolicina ovih antisemitskih ispada su prošle godine postali poznati, te su smjesta izazvali alijansu apologetskih čuvara. Prigovor glasi da su protužidovski citati izvučeni iz konteksta, te da je Heideggerov antisemitizam svjetski poznat i da se on svodi na neprijateljstvo prema Židovima uobičajeno među katolicima. No, ovaj hermeneutički trik, da se Heideggerom antisemitizam prvo potvrdi da bi ga se hermetički odvojilo od njegove filozofije, više ne vrijedi. Antisemitizam u Crnim sveskama nije nešto usputno, on je temelj filozofske dijagnoze.

Diaboličkom oštroumnošću pokušava Heidegger utvrditi da sve ratne partije proističu iz jednog te istog mišljenja – upravo ovo „kalkuliranje“ Židovima u inficiranoj zapadnoj „metafizici“ koja se na europskom bojištu u „samovolji nikoga“ sama upropaštava. Drugačije rečeno: za Heideggera su svi protivnici rata isti. „Imperijalističko-ratna“ misao (Hitler) i „ljudsko-pacifistička“ misao (Zapad) „spadaju skupa kao izlika iznesenih ‘uvjerenja’“, dakle „ogranci“ iste beskorijenite misli koju stavlja na teret Židovima. „Radi toga se ‘internacionalno židovstvo’ može poslužiti obima“ – dakle ono „kalkuliranje“ koje je prema Heideggeru potaklo „derasizaciju naroda“ i čija ispražnjena racionalnost još uvijek prožima fašizam. Svjetsko židovstvo vodi rat, a drugi moraju zbog toga umirati. „Svjetsko židovstvo, nahuškano emigrantima koji su izašli iz Njemačke, je posvuda neshvaćeno i ne mora nigdje sudjelovati u ratnim dešavanjima unatoč širenju moći, nama naprotiv ostaje da žrtvujemo krv najboljih iz vlastitoga naroda.“ S obzirom na ove rečenice pita se Peter Trawyn, izdavač Crnih sveski, u svojoj knjizi Heidegger i mit o židovskoj svjetskoj zavjeri (Klostermann), tvrdi li to filozof da su nacisti „Nijemci zavedeni od Židova“. Vjerojatno da.

Često se to nalazi u Heideggerovom djelu. Sa lirskom tugom osluškuje ovaj buntovnik posljednji jad nestajućeg „bitka“, ali za patnje čovjeka ne pronalazi riječi. „Moral“ mu se gadi, jer je moral sjajni sloj koji prekriva „trgovačku kalkulantnost englesko-američkog svijeta“. Uznemirujuće je gledati kao Heidegger kvari svoju veličanstvenu misao, formuliranu u Bitku i vremenu kao kritiku modernog subjekta, koja je kroz kalkuliranje i predstavljanje uvijek štetila svijetu s kojim se izjednačavala. Heidegger, promatrač svega, je uCrnim sveskama samo ovaj jadni prolazni subjekt u ogledalu svojih predodžbi koji se fetišizira u spasonosnom „bitku“, to je njegova vlastita projekcija na koju računa umjesto na humano obećanje u svijetu: demokracija, pravo i sloboda.

Nijedne riječi poslije svjetskog rata nije izustio Heidegger o ubojstvima europskih Židova, možda zbog nesposobnosti ili možda zbog srama. Ili jednostavno zbog toga jer si je ostao vjeran. Trawny izvještava da je Heidegger još uvijek bio tog uvjerenja, da je „svjetsko židovstvo“ htjelo da Njemačka poklekne, za njega je zaista 1945. ponovno prevagnuo duh moderne, „volja za moću unutar planetarnog dešavanja povijesti. U ovoj stvarnosti danas sve stoji, zvalo se ono komunizam ili fašizam ili svjetska demokracija.“ Sve ove bestidnosti nisu spriječile da Heidegger dođe do časti, a u knjizi Lutza Hachmeistersa Heideggerova oporuka (Propyläen Verlag) može se pročitati, kako se on smiono i domišljato stavlja na scenu. Čak je i Rudolf Augustein u svom poznatom intervjuu Spiegelu 1966. „upao u zamku“ njegovoj strategiji prekrivanja. Simpatično je da ni Augustein nije podnosio „crne“ među Adenauerom, one kršćansko katoličke, koji su za Heideggera bili kao pošast, koji su konfesionalno bili neuheiden. (op.prev. oni koji nastoje oživiti predkršćanska domorodačka naturalistička vjerovanja Germana).

I što sada? Trawny smatra da je „potpuna ostavština“ Heideggera ugrožena, ali njegovo djelo se ne sastoji samo od Crnih sveski. Doduše, tiha reintegracija Heideggera u konzervativni kontinuitet njemačke povijesti je pretrpjela neuspjeh, tu više ne pomažu ni marljivi radnici nacionalnog pomirenja koji su Heideggera stavljali u izlog kao duhovni kapital za pokriće u kapitalističkoj krizi bitka. Ono nevjerojatno ostaje, čak postaje i veće. Kako se moglo desiti da se jedan njemački filozof – nakon Lessinga i Kanta, nakon Heinea i Hegela – svjesno zanio u uništenje i istrebljenje svijeta koji je lišen nenjemačkog duha.

Nakon što je Njemačka 1941. zapalila svijet, Martin Heidegger „najveći mislilac stoljeća“, „junak tajne Njemačke“, „Hölderlin u tornju filozofije“, „genijalni nastavljač helenizma“, zapisao je ovu rečenicu na papir: „Sve mora proći kroz potpuno uništenje. Jer samo se tako može uzdrmati ustroj metafizike star dvije tisuće godina.“

(Naslov originala: HEIDEGGERS SCHWARZE HEFTE Das vergiftete Erbe, izvor: Zeit.de, prometej. ba, s njemačkog jezika preveo Darko Pejanović)

1 a hedeger 3

Oglasi