Danas je u 76. godini preminuo naš poznati pisac i novinar Zvonimir Milčec, istinska zagrebačka legenda. Ovo je njegov zadnji tekst kojeg smo nedavno objavili na stranicama našeg časopisa za kojeg je ponekad pisao. Otišao je pisac koji je slovio za dobri duh našeg grada, prijatelj i kolega kojega ništa neće moći nadomjestiti, kao ni priče koje je znao pisati. Pokoj mu vječni.
Piše: (Zvonimir Milčec)
Više od pola stoljeća redovito svaki tjedan (poneki put i više puta tjedno) pisati o Zagrebu, ispada da si bolestan ili lud! Ili samo Zagrepčanin. Kad bolje razmisliš, ispada da si od svega toga pomalo. Jednoga se ipak moraš čuvati. Da baš ne popustiš, pa napišeš, ili negdje na susretu sa svojim čitateljima izrijekom ne izvališ, kako voliš Zagreb. To bi bila neka vrsta eufemizma. Kao da napišeš/kažeš da si živ. Da dišeš. Ili da voliš mamu i tatu, djecu ili unuke. E, sa ženom je već drugo! Ovisi je li te uspjela ujutro raspigati bar s jednim od nekoliko onih uobičajenih prigovora – da cmrčeš dok jedeš, da si se (opet!) zagledao u čašu (ili neku mladu prolaznicu!), da ne spominje nešto gore, poput nekontroliranog prdeža ili hrkavele po noći u bračnom krevetu! Istini za volju, i rodni grad zna biti poput vlastite žene, kad te dočeka s gužvom u tramvaju, krkljancem na ulici ili, ne daj bog, gradskim paukom na pločniku. Pa prepunom bolničkom čekaonicom ili repinom ispred poštanskog šaltera ili uličnog bankomata. Zato se veli da se rodni grad voli kao vlastita žena, dok bi ti ljubavnica mogla biti neka od drugih metropola (Beč, Prag, Pariz, Barcelona, New York i td.). Ili neko od turističkih odredišta i pitoresknih gradova uz obalu, poput Opatije ili Dubrovnika, na primjer. S vlastitim gradom kao i s vlastitom ženom živiš i dijeliš sve lijepo, ali i ono manje lijepo, dok druge gradove u životu posjetiš ili posjećuješ, i to još s vlastitom ženom! Ali, bome, i s vlastitim gradom. Teško da Seineu, Temzu, Vltavu ili Dunav ne usporediš sa Savom, a Hayde park, Central park ili Prater s Maksimirom, Notre Dame s kaptolskom katedralom, Montmartre s Gornjim gradom, pa čak Empire State Building na Petoj aveniji s iličkim neboderom! Usporedbe su to, naravno, iracionalne, na vlastitu štetu i na rubu mazohizma, ali su ipak prirodne. Kad se samo sjetiš našeg prvog nebodera, naravno, iličkog, kojim si se kao mladac kasnih pedeseti s toliko ushita penjao katovima i pritom se osjećao baš «kao na filmu»!
S vremenom se ukusi, apetiti i mjerila, naravno, mijenjaju. Kao što se mijenja i osjećaj spram rodnom gradu. Zapravo, u različitim se razdobljima mijenjalo zanimanje; privlačile su nas, strašile i čudile različite stvari I ne možeš ni slučajno reći da se i danas nakon tolikih godina (i desetljeća) intimnog i profesionalnog druženja i bavljenja Zagrebom, ponekad ne zatekneš u čudu pred nekom vizurom koja ti se učini novom, a nije nova. Novi je samo kut gledanja, drukčije osvjetljenje, intezivniji podražaj i trenutno raspoloženje. Uvijek neka nova razglednica (danas bismo vjerojatno rekli: novi zaslon ili postav). Rodni grad je mnoštvo šarenih razglednica i mi koji smo živjeli u doba razglednica, svojim smo se prijateljima razglednicama javljali, marljivo ih slali drugima, ali i sami sebi. I cijele smo knjige ispisivali i ilustrirali s razglednicima grada iz najrazličitijih razdoblja, od ranih devedesetih devetnaestog stoljeća, otkako razglednica kao medij kod nas povezuje ljude, naslovivši je onom najčešćom frazom kojom se razglednica ispisuje: «Pozdrav iz Zagreba». U ovom današnjem internetskom Zagrebu, šaljimo pozdrav gradu od najstarijih razglednica do najnovijih e-mailova…
radio gornji grad 
