Ivo Goldstein: Katolička crkva u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

pavelic

Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini samo je dio Katoličke crkve u svijetu. Opću politiku koju smišlja i provodi papa u Rimu nužno provode i vjerski poglavari, nadbiskupi, biskupi i diljem svijeta.

Piše: Ivo Goldstein

Kada je papa Pio XI. sklopio 1929. konkordat s talijanskom državom, u provali oduševljenja Mussolinija je javno nazvao “čovjekom kojeg nam je Providnost poslala”. Pa ipak i Piju XI. i Piju XII. bilo je posve jasno da s totalitarnim režimima “nema šale”. Od 1929. mnogi su njemački biskupi glasno optuživali rasističko i vjersko učenje nacizma te su ustrajali u tome da nijedan katolik ne može biti nacist. Međutim Rimu se nacizam činio najsnažnijim branikom pred komunizmom. Pio XI. u ožujku 1937. objavio je Nijemcima namijenjenu encikliku Mit brennender Sorge (S gorljivom zabrinutošću), u kojoj je osudio rasizam i optužio nacističku vlast da sije “obilje nepovjerenja, nesloge, mržnje, objede”. Zaključio je da “na njemačkom obzorju vidi prijeteće olujne oblake razornog rata”.1 Međutim nekoliko dana kasnije objavio je drugu encikliku Divini Redemptoris, u kojoj još oštrije i direktnije osuđuje komunizam čija načela proglašava “u biti neprijateljskima vjeri u bilo kojem obliku” te poziva na uvođenje crkvenog socijalnog učenja kao protutežu i komunizmu i “nemoralnom liberalizmu”.2 Time je već Pio XI. zacrtao načelo vatikanske međunarodne politike za naredno razdoblje: nacizam i fašistički totalitarizam jesu zablude, pogreške i opasnosti, ali neznabožački je totalitarizam ipak glavni, smrtni neprijatelj vjere i Crkve.

U ime Katoličke crkve nadbiskup je Stepinac već 12. travnja javno izrazio zadovoljstvo i podršku uspostavi NDH.

Crkva u cjelini tradicionalno je smatrala da su hrvatska nacionalna ideja i katolička vjerska ideja u čvrstoj vezi, da se njihovi ciljevi uzajamno dopunjuju i isprepliću. Iz toga proizlazi i stav da su tijesno i neraskidivo povezani i hrvatski narod i Katolička crkva kao organizacija. Kad je uspostavljena NDH kao nacionalna država hrvatskoga naroda, Crkva je ocjenjivala da je time ispunjen jedan od bitnih nacionalnih ciljeva pa da su samim time ispunjene i neke od želja Crkve. Osim toga ustaške su vlasti objavile da je NDH katolička država, a križ (ili raspelo) istaknut je kao jedan od „ustaških znamena“ – „Raspelo ustašu hrabri da drži časnu riječ, koju je zadao Poglavniku i ustaškom pokretu. Na raspelu je visio Bog-čovjek, koji je sebe žrtvovao za druge. I ustaši je dužnost, da radi i spasava druge, da ih oslobodi, prosvijetli.“3 Činilo se mnogima da Katolička crkva mora biti jako zadovoljna. Uostalom, vlasti su na mnoge načine nastojale ugađati Crkvi: naprimjer, po uspostavi NDH osim stranaka bile su zabranjene i omladinske organizacije poput „Hrvatskog junaka” i „Hrvatskog skauta”, ali su katoličke omladinske organizacije „Križari” i „Domagoj” nastavile djelovati.4

Neki su svećenici odranije bili, a dio je 1941. postao aktivnim pristašama ustaškog pokreta. Radi se primjerice o franjevcu Justinu Mediću iz Širokog Brijega koji je polovinom srpnja 1941. zaposlen u Državnom ravnateljstvu za ponovu (dakle onom koje se bavi iseljavanjem Srba). Zagrebački franjevac Dionizije Juričev postavljen je u Ravnateljstvo „sa zadaćom prekrštavanja pravoslavnih“.5 Obojica su dobila posao po izričitoj odredbi poglavnika Pavelića, a Juričev je dotad bio poglavnikov kapelan. Miroslav Filipović-Majstorović (1915-1945) bio je svećenik od 1939, a sljedeće, 1940. godine postavljen je za kapelana u Petrićevcu kraj Banjaluke. Po uspostavi NDH povezuje se s Viktorom Gutićem i pristupa ustaškom pokretu. Početkom 1942. bio je samozvani dušobrižnik Poglavnikove tjelesne bojne kada je ona masovno ubijala po srpskim selima u okolici Banjaluke. Zbog toga završava u istražnom zatvoru, otkuda ga pušta Maks Luburić osobno i postavlja za jednog od zapovjednika jasenovačkog logora. Prema raznim izvorima, a potvrdio je to i priznanjem u zatvoru 1945. godine, Filipović se smatra izravnim sudionikom i počiniteljem masovnih zločina u Jasenovcu (dobiva nadimak “Fra Sotona”). Zbog svoga ponašanja u sukob s franjevačkim vlastima došao je ubrzo po uspostavi NDH, potom je suspendiran, a u srpnju 1942. i isključen iz franjevačkog reda. U svibnju 1945. povlači se u Austriju, predaje se britanskoj vojsci. Ona ga izručuje jugoslavenskim vlastima koje ga osuđuju na smrt.6

Sam nadbiskup Stepinac najprije je u usmenim razgovorima i pismima ustaškim dužnosnicima, a zatim i u javnim propovijedima negodovao i protestirao protiv ustaške politike nasilja i rasne nesnošljivosti. Dana 14. svibnja 1941. pisao je poglavniku Paveliću pismo sljedećeg sadržaja: „Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih 20 godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju NDH, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti”.7

Mostarski biskup fra Alojzije Mišić već 30. lipnja 1941. uputio je poslanicu u kojoj je osudio pokolje, pljačku i druga nasilja ustaša u Hercegovini. Fra Dominik Mandić (1889-1973), istaknuti historičar, upozoravao je u srpnju 1941. nadbiskupa Stepinca da „učini sve da se odustane od istjerivanja Srba iz hrvatskih zemalja (…) to bi se moglo strašno osvetiti hrvatskom narodu i katoličkoj Crkvi u našim krajevima”.8 Katolička je crkva bila protiv masovnog prevođenja pravoslavaca (Srba) na katoličanstvo koje je provodio ustaški režim te je u više navrata 1941. i službeno prosvjedovala.9 Nadbiskup Stepinac je dosta često osobnim intervencijama, ponekad i uz pomoć predstavnika Sv. Stolice, uspijevao spasiti progonjene pojedince i skupine. Među ostalima spasio je od holokausta mnoge Židove koji su bili stupili u mješovite brakove i 55 štićenika židovskog staračkog doma, koje je dao skloniti na crkveno imanje u Brezovici južno od Zagreba.10 Istodobno, Stepinac ostaje dosljedan u svom radikalnom antikomunizmu i hrvatskoj nacionalnoj orijentaciji, pa se, osuđujući ustaški režim, ne distancira od NDH kao države. Partizane, predvođene komunistima, smatra “antikristima” i glavnim neprijateljem. Tako početkom 1943. upućuje okružnicu svećenstvu u kojoj zahtijeva da Crkva prednjači u borbi protiv komunizma, koji je „zaprijetio ne samo kršćanstvu već i svim pozitivnim vrednotama crkve”, a u ožujku 1945. osuđuje komunizam i njegov nauk te kaže da će „braniti slobodu Crkve i zauzimati se za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu, jer je takva država bila jamstvo za vjerničku slobodu”.11

Kroz sličnu evoluciju stavova prošla je i većina katoličkih svećenika u NDH. Samo je manjina ostala čvrsto uz ustaški pokret, a još manja manjina pridružila se od 1943. i 1944. partizanima ili surađivala s njima. Neki su predstavnici crkvene hijerarhije svećenicima koji su surađivali s partizanima slali okružnice u kojima se tvrdi da partizanski pokret „služi Komunističkoj stranci za ustanovljenje komunističkog pokreta… iz toga slijedi da nijednom katoliku i nijednom vjerniku nije dopušteno, da na bilo koji način sudjeluje ili potpomaže ove organizacije”.12

U takvim općim prilikama događalo se i da je nadbiskup Stepinac bio nedopustivo tolerantan prema očiglednim zločinima vlasti NDH. Primjerice, u pismu poglavniku Paveliću od 21. srpnja 1941. godine, nakon što je iz Zagreba deportirano u logore smrti preko 2000 Židova („nearijevaca”), protestira protiv “nečovječnog i okrutnog postupanja s nearijevcima”, ali već samom upotrebom riječi “nearijevac” zapravo prihvaća ustašku i rasističku terminologiju, pa i više od toga: “Čujem s više strana da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postupka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici.” Nadbiskup Stepinac ni ovom prilikom načelno ne dovodi u pitanje deportacije, nego se zalaže da se one izvode na “human” način: dakle, treba korigirati postupak, ali se njegova srž ne dovodi u pitanje. Stepinac predlaže Paveliću da se poduzmu “neke pojedinačne stvari u smjeru ublaženja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi; b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta; c) da se interniranima daje dovoljna hrana; d) da se bolesnima omogući liječnička njega; e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji”.13

Nadbiskup Stepinac pokušavao je i ponekad uspijevao tijekom rata zaštititi i pojedine Srbe i druge progonjene. Crkvin Caritas angažirao se u zbrinjavanju više tisuća srpske djece koja su u proljeće 1942. godine ostala bez roditelja prilikom ustaško-njemačkih “akcija čišćenja” u Bosni. No nadbiskup se predugo zavaravao da su zločini ustaškog režima samo ekscesi neodgovornih ljudi na terenu i nekih smutljivih pojedinaca u vlasti, a ne plod totalitarne ideologije i dio smišljene državne politike. Stoga nadbiskup Stepinac nikada nije u potpunosti osudio ustašku ideologiju ni režim, niti se distancirao od NDH. Razlozi su višestruki: nije se radilo o kukavičluku, jer je nadbiskup Stepinac bio hrabar čovjek. Ustaše su se cijelo vrijeme deklarirali kao gorljivi katolici i nadbiskup Stepinac ih je, usprkos svim “pogrješkama i grijehovima”, smatrao dijelom svoje pastve, katolicima i Hrvatima, koje je kao takve možda ipak moguće uvjeriti u to da prestanu činiti zlo. Dugo im je tražio barem nekakve dobre strane, pa ih je našao u činjenici da su zabranili “pornografiju” i psovanje, da su pod prijetnjom smrtne kazne zabranili abortus. Nije im prestao pripisivati u dobro ni uspostavu NDH, koju je nadbiskup kao ideju do kraja zagovarao. Kada su se pojavili i ojačali partizani koje su predvodili komunisti, nadbiskup Stepinac ih je beskompromisno ocjenjivao kao glavne neprijatelje. U osudama komunizma i komunističkih nedjela bio je uvijek daleko otvoreniji i energičniji negoli u osudi ustaških nedjela i ustaštva. Između antipatije prema komunizmu i antipatije prema zlodjelima ustaške NDH antipatija prema komunizmu uvijek je imala prevagu, jer ustašku NDH bilo je, po nadbiskupovu mišljenju, moguće popraviti, a komunizam ne.14

Nadbiskup Stepinac je 1946. izveden pred sud s iskonstruiranim optužbama da je bio ratni zločinac, duhovni poticatelj genocidnih progona srpskog stanovništva u NDH. U publicističkim radovima u Jugoslaviji kasnijih desetljeća te su optužbe čak i proširivane, pa je nadbiskup Stepinac stigmatiziran kao glavni ideolog ustaštva i genocida nad Srbima, što je naravno propagandistička laž.

Alojzije Stepinac bio je čovjek s mnogo dilema u jednom mučnom vremenu, u kojem nije bilo lako naći jasne odgovore, pa ih ni on često nije nalazio.15

_________________________

1Shirer, Rise and Fall, 235.

2Duffy, Sveci i grešnici, 261; vidi i I. Goldstein – S. Goldstein, Holokaust u Zagrebu, Zagreb 2001, 559. i d.
3Ustaša 24/1942; Ustaša, dokumenti, 265.
4J. Jareb, Hrvatski narod u Drugom svjetskom ratu, 410.
5HDA, fond Ponova, br. 1076, Srpski odsjek, Opći spisi, kut. 443, 867/1941.
6Tko je tko u NDH, 114-115.
7Krišto, Katolička crkva, II, 39-40.
8Krišto, Katolička crkva, II, 79.
9Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, 459. i d.
10Goldstein, Holokaust u Zagrebu, 552 i d.
11Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim, 8; Batelja, Živjeti iz vjere, 243.
12Radi se, u konkretnom slučaju, o okružnici krčkog biskupa Josipa Srebrnića, v. Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim, 8-9.
13Krišto, Katolička crkva, II, 77-78; Benigar, Stepinac, 406-407; detaljnija analiza u: Goldstein, Holokaust u Zagrebu, 569.
14Goldstein, Beatifikacija.
15Goldstein, Beatifikacija.

(Autor: Ivo Goldstein. Tekst je dio članka „Rama 1942 – tragedija jednog mikrokozmosa“, objavljenog u knjizi Rama 1942-, Rama-Šćit 2014, str. 44-49. Izvor: prometej.ba)

Oglasi

There is one comment

  1. ivan

    nikad mi nije bilo jasno čemu tolika fascinacija, bilo pozitivna, bilo negativna, jednim svećenikom. mislim, ta kataklizma 2. svjetskog rata ispisala je na tisuće zanimljivih priča, iznjedrila pregršt zanimljivih likova, a kod stepinca ne vidim ništa od toga. meni je danas jasno, kao što je to još sto puta jasnije bilo stepincu i svakome tko je živio u ndh, da te je neka krivo izgovorena riječ mogla stajati glave, to su bila takva nesretna vremena. ali od ljudi koji se nabacuju velikim riječima i idejama, a takvi su kršćanski svećenici i kršćanstvo, čovjek u nekom idealnom smislu očekuje ipak nešto više od kalkulanstskog vaganja. bojim se da je stepinac činio upravo to. da skratim, po mom shvaćanju kršćanstva i nauka koji se pripisuje osobi koja se zvala isus krist, istinski kršćanin u totalitarnim režimima, kakav je bio i u ndh, mogao je i može samo bogu na istinu – metkom u potiljak, zaklana grla ili skapavajući od gladi i tifusa, već ovisno o metodi stratišta na kojem bi, da slijedi samu srž nauka na koji se tobože poziva, svakako završio. dobar primjer istinskih kršćana su oni prvi, u vrijeme rimskih careva. znamo svi gdje su i kako završili. a kad već govorimo o 2. svjetskom ratu, svakako su časni primjeri i oni kat. svećenici koji su pobijeni u logorima nacista i njihovih saveznika.

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s