ZAČUDNI SVIJET WONG KAR-WAIA

1wong

Piše: Nenad Korkut

Moj prvi kontakt s filmskim opusom Wong Kar Waia dogodio se krajem 1997. godine kada sam posjetio rodbinu u Amsterdamu. Bratić je tog proljeća na Canneskom festivalu vidio njegov film „Happy together“ i preporučio mi je da ga svakako pogledam pošto je upravo počeo igrati u nizozemskim kinima. Film je u Cannesu donio Wong Kar Waiu nagradu za najbolju režiju. U kino sam se uputio ne razmišljajući previše kako ću odgledati film na kineskom s nizozemskim titlovima. Sestrična koja mi je pravila društvo imala je nezahvalan i naporan zadatak da mi prevede barem osnovne dramske zaplete. No nakon nekog vremena, začaran vizualnom ljepotom na filmskom platnu potpuno sam zaboravio da mi niti kineski niti nizozemski nisu materinji jezici. I doista, estetika toga filma bila je nešto što sam teško mogao usporediti s dotadašnjim iskustvom boravka u kino dvoranama. Kada sam isti film 5 godina kasnije gledao s hrvatskim prijevodom na HRT-u shvatio sam da mi prilikom prvog gledanja ništa nije promaklo što bi poremetilo razumjevanje i užitak gledanja.

Ime Hong Kongškog redatelja Wong Kar Waia danas je cjenjeno i izvan filmofilskih krugova. Iako je Azijski film u poslijednjih 10-ak godina doživio veliki bum na svijetskim festivalima i u art kinima, i dalje je, uz par iznimki poput Ang Leejevog „Tigra i zmaja“ ili Zhang Yimouvog „Heroja“i „Kuće letećih bodeža“, ostao obožavan u uskom krugu filmskih sladokusaca. No čak i u kontekstu suvremene azijske kinematografije Wong Kar Waiev opus posjeduje jedinstvenu karizmu. Osebujna estetika njegovog filmskog izričaja pribavila mu je fanatičan krug obožavatelja, kako u krugovima filmskih kritičara, razmažene festivalske publike, intelektualne elite, ali i modnih urednika. Svatko tko je pogledao neki od njegovih filmova znati će i zašto je to tako.

Wong Kar Wai je rođen u Šangaju 1956., ali još kao djete postao je dio Šangajske zajednice emigranata u Hong Kongu. Studirao je grafički dizajn i ubrzo postaje fasciniran fotografijom, posebice radovima Roberta Franka i Henri Cartier-Bressona. Početkom 80-ih počinje se zanimati za film, te nakon rada kao asistent u produkciji postaje i cjenjeni scenarista. Režijski debi ima 1988. godine gangsterskom sagom „As tears go by“ koji ga odmah promovira u veliku zvijezdu lokalne kinematografije. Slijedeći film, „Days of being wild“ iz 1991. priskrbljuje mu fantastične kritike i prve internacionalne nagrade. 1992. režira „Ashes of time“ intelektualnu verziju poznatog azijskog žanra filmova povijesne tematike s elementima borilačkih vještina, a pravi internacionalni uspjeh ostvaruje 1994. filmom „Chungking Express“. Njegov veliki obožavatelj Quentin Tarantino taj film izabire kao prvi koji će njegova novo osnovana producentska kuća distribuirati u svijetu. Na taj način Wong Kar Wai dobiva prvi puta priliku da se njegov film distribuira u Americi i ostatku svijeta, što se ponavlja i s njegovim sljedećim filmom „Fallen angels“ 1995. godine.

Početkom 2001. za vrijeme mog boravka u New Yorku upravo je počeo igrati Wong Kar Waiev, sada već kultni film „In the mood for love“, kojeg su pratile sjajne kritike i još jedna Canneska nagrada, ovaga puta za najboljeg glumca, Tony Leunga, koji glumi u gotovo svim Wongovim filmovima. U New Yorku barem nisam morao nikoga voditi kao prevodioca. Film koji je do danas ostao najveći internacionalni Kar Waiev uspjeh (između ostalog dobitnik nagrade Europske akademije za najbolji ne europski film 2000.) doista je i jedan od najlijepših filmova koje sam gledao. Njegova ljepota prelazi granice filmske umjetnosti, pa ne čudi da je pokrenuo pravu lavinu citata u lifestyle i modnim magazinima. Scenografija i kostimi toliko su elaborirani da je svaki kadar filma izgledao poput dobro osmišljenog stylinga za neki modni editorijal. Francuski Vogue u rujnu 2001. povjerava Wong Kar Waiu fotografiranje novih kolekcija u stilu „In the mood for love“, Wallpaper se istovremeno napaja njegovim predizajniranim interijerima, a modna kuća Lacoste povjerava mu režiranje reklamne kampanje za sljedeću sezonu.

Filmski pokreti i hod Maggie Cheung, omiljene WKW glumice i velike Hong Kongške Dive, okarakterizirani su kao nešto najseksipilnije viđeno na filmskom platnu od pojave Marilyn Monroe u filmu „Neki to vole vruće“. Kada su je upitali kako je uspjela tako hodati, skromno je odgovorila da je većina njezinih kretnji ionako snimana u slow-motionu, a da su haljine bile tako uske da je u njima mogla činiti samo sitne korake u kukovima, jer su joj koljena bila gotovo imobilizirana. Za potrebe filma kostimograf William Chang načinio je 37 krojem identičnih haljina (ali različitih materijala, boja i dezena), koje je glumica mijenjala iz kadra u kadar kako bi se svojim koloritom uklapala u scenografiju. Osim fascinantne vizualnosti film odiše melankoličnom sjetom, a ponekad i istinskom tugom, pričajući priču o neostvarenoj ljubavi između dvoje glavnih junaka koji se zbližuju nakon saznanja da su im bračni drugovi u ljubavničkom odnosu. Njezin muž i njegova žena tek se ovlaš pojavljuju u filmu, uvijek snimani s leđa, a glasove im čujemo samo u offu. Radnja filma smještena je u Hong Kong 60-ih, no film je sniman u Bangkoku jer Wong u današnjem Hong Kongu nije uspio naći mjesto koje bi ga asociralo na to doba. Atmosfera šarenih ulica pretrpanih malim ‘fast food’ restoranima, mirisi i isparavanja koje se širi poput omaglice iz njih, potencirano prekrasnom glazbom starih kineskih šlagera, opera i Nat King Colea, učinilo je ovaj film instant kalsikom.

I „Happy together“ je ljubavna priča. Dva najveća muška azijska sex simbola, Tony Leung i Leslie Cheung (glumac koji je široj publici poznat iz Chen Kaigeovog filma „Zbogom moja konkubino“, nedavno je počinio samoubojstvo) igraju uklete ljubavnike koji u traganju za vlastitom srećom, ali i pokušavajući spasiti svoju vezu, odlaze na drugi kraj svijeta, u Argentinu. Bol koju junaci toga filma nose u sebi potencirana je tangom kao simbolom strasti, ljubavi i ljubomore. Nemogućnost komunikacije s okolinom zbog nepoznavanja jezika samo naglašava alijenaciju koja se događa u njihovom međusobnom odnosu. Prvi puta vidimo i Wongov izlazak u eksterijer: snimajući veličanstvenu snagu, ljepotu i moć Iguazu slapova kao da potencira samoću junaka, tragičnost ljudske prolaznosti i nemogućnost očuvanja emocija.

Film „2046“ iz 2004. godine, vrhunac je Wong Kar Waievog opusa. U prvi mah čini se kao nastavak priče iz „In the mood for love“. Tony Leung igra pisca koji pokušava rekapitulirati uspomene na bivše ljubavi. Ime mu je isto kao i u predhodnom filmu, ali da li je to baš isti čovjek? Maggie Cheung se pojavljuje samo u ‘flash backovima’ njegovih razmišljanja. 2046 je broj sobe u kojoj su se njih dvoje sastajali u „In the mood for love“. To je naziv i romana koji on piše, smještenog u budućnost, gdje ljudi pronalaze svoje uspomene, ali se od tamo ne mogu vratiti. Nitko, osim njega. Taj broj ima još jednu jaku simboliku jer 2046. je i godina kada će se Hong Kong definitivno priključiti Kini nakon što je od matice zemlje dobio još 50 godina administrativne samostalnosti. Film je komplicirane strukture s mnoštvom paralelnih priča i likova, karakterističnih za Wongove ranije radove poput „Cungking Express“ i „Fallen angels“. Onaj tko nije upoznat s njegovim opusom teško će ga pratiti, ali svakao će biti zanesen magijom pokretnih slika koje kao da se u svojoj vizuelnoj dorađenosti preljevaju s ekrana. Film je zasićen bojama, savršeno dizajniranim prostorima i prelijepim glumicama koje u svakom trenutku izgledaju do najsitnijeg detalja besprijekorno. A junakove bivše ljubavi utjelovljuju sve odreda prvorazredne primadone kineskog filma: Gong Li, Ziyi Zhang, Carina Lau i Faye Wong. Kada u jednom trenutku misteriozna kockarica koju glumi Gong Li kaže svoje ime, Su Li Zhen, shvaćamo da se isto tako zvao lik koji je u „In the mood for love“ glumila Maggie Cheung. Pisac se toga trenutka prisjeća svoje nerealizirane ljubavi iz prethodnog filma, baš kao što će nerealizirana ostati i njegova ljubavna priča s Gong Li u „2046“.

Gong Li u tom filmu i epizodi filmskog omnibusa „Eros“, kojeg je Wong Kar Wai iste godine snimio s režiserima Stevenom Soderberghom i Michelangelom Antonioniem, poslužila je kao inspiracija Miuccii Pradi. Prada je istaknula kako je upravo izgled Gong Li u tim filmovima, misteriozne famme fatale, nestvarno elegantne i uvijek odjevene u crno, bila glavna ideja njezine kolekcije za jesen/zimu 2005/6.

Za vizualni identitet Wong Kar Waievih filmova ponajviše je zaslužan njegov stalni snimatelj Christopher Doyle, australac kojega je životni put nakon izraelskog Kibuca, Indije i Kine doveo u Hong Kong gdje se i upoznaje s Wongom. Povijest kinematografije puna je genijalnih simbioza redatelj-snimatelj. Prisjetimo se samo Ingmara Bergmana i Svena Nykwista ili Rainera Wernera Fassbindera i Michaela Ballhausa. Govoriti o opusu Wong Kar Waia a ne spomenuti Doyla bilo bi nemoguće. Iako je surađivao i sa drugim režiserima (npr. fascinantan rad u „Heroju“ Zhang Yimoua), Doyle će zauvijek biti zapamćen upravo po radu na filmovima Wong Kar Waia. Njegova sposobnost da snima klaustofobične hotelske sobe i stanove, neonske ulice, osvjetljene izloge, boje i mirise, koji iako artificielni gotovo da su opipljivi, dajući im mitske konotacije koje poprimaju snagu samostalnog aktera u filmu, doista je jedinstvena. Njegova kamera kao da je još jedan od glavnih junaka koji ima svoj vrlo dorađen karakter i često nam priča priče o junacima koje nam dijalozi ne otkrivaju. Pokreti, geste, pogledi koje ona hvata ponekad nam više govore o liku nego li scenarij. Možda je tome tako jer je Wong poznat po tome da nema scenarij kada počinje snimati film, pa ni sami glumci najčešće ne znaju šta će se s njihovim likovima dogoditi dok ne pogledaju već montirani film.

Za mnoge Wong Kar-Waiove štovatelje vijest o njegovom prvom američkom projektu bila je ne malo iznenađenje. Planiralo je snimiti filma «Dama iz Šangaja» (slobodna prerada slavnog filma Orsona Wellesa s Ritom Hayworth), u kojemu je glavnu ulogu trebala glumiti Nicole Kidman. S obzirom da Kar Wai do tada nije radio s nekineskim glumcima iznenađenje je tim veće što je za ovaj projekt angažirao tako veliku filmsku zvijezdu. No samo na prvi pogled. Nicole Kidman, bez obzira na veliku slavu, Oscara i komercijalni kredibilitet koji uživa u današnjem Hollywoodu, nipošto nije tipična filmska zvijezda. Svojom recentnom filmografijom navikla nas je na vrlo ambiciozan i umjetnički zahtjevan izbor suradnika i filmova, što je nije karakteristično za glumce njezina ranga. Svjesno se odričući honorara izabravši raditi s autorima poput Stanley Kubricka, Alejandra Amenabara, Stephana Daldryja ili Lars Von Triera dokazala je svu raskoš svojeg glumačkog talenta, a samim time postala i omiljena u krugovima filmske kritike i festivalske publike. Zato ne čudi da je baš kao i u slučaju njezine suradnje s Von Trierom u «Dogvilleu», sama pisala Wong Kar Waiu želeći izraziti veliko poštovanje i divljenje prema njegovom opusu, na što joj redatelj predlaže zajedničku suradnju. Nažalost pripreme su se toliko otegle da australska diva nije uspjela naći termine za snimanje, pa se Kar Wai odlučio prije snimiti film „My blueberry nights“. Kada je Ms. Kidman ostala trudna njihov zajednički projekt odgođen je do daljnjega.

Film „My blueberry nights“ premjerno je prikazan na Canneskom festivalu 2007. gdje nije izazvao oduševljenje kao njegovi azijski projekti. Iako je Wong Kar Wai za svoj američki debi okupio doista respektabilnu glumačku ekipu uključujući Jude Lawa, Natalie Portman i Rachel Weisz, glavnu je ulogu povjerio mladoj blues pjevačici Norah Jones koja do tada nije glumila. Atmosfera je ponovno tipično WKW-evska, iako film nije snimio Doyle već jedan drugi genijalni snimatelj, Darius Kondji. Muziku za film napisao je Ry Cooder te je još jednom muzika, baš kao i snimateljski rad, jedan od glavnih i nezaobilaznih aktera same priče. I u ovom filmu WKW obrađuje svoje omiljene teme poput fast food restorana, bolan rastanak od neprežaljene ljubavi, putovanja u nepoznato na kojem glavna junakinja spozna istinu o samoj sebi. Onima koji su zaljubljeni u njegove filmove na kineskom bilo je neobično gledati poznate hollywoodske glumce kako izgovaraju tipične WKW dialoge na engleskom. Vjerovatno je i to jedan od razloga neuspjeha tog projekta.

Nakon što sam nedavno ponovo u društvu odgledao „2046“, jedan moj prijatelj u šali mi je rekao: „Naravno da se tebi kao tipičnom horoskopskom Blizancu sviđa Wong Kar Wai, pa njegovi su filmovi uvijek pobjeda forme nad sadržajem“. Možda je to u neku ruku i istina, ali svakako se ne radi samo o površinskoj zasljepljenosti estetskim perfekcionizmom. Ljepota koja okružuje njegove likove za mene ih čini gotovo ranjivima u svojoj nedostižnosti, na neki podsvjesni način počinjemo svaćati kakve se bujice emocija kriju iza njihovog savršenog dekora, te možemo iskreno suosjećati s njihovom sjetom i bolom.

Wong Kar-Wai je umjetnik toliko originalan i neusporediv u svojoj unikatnoj estetskoj viziji da će vam se začudnost njegovih filmskih slika urezati u pamćenje još dugo nakon izlaska iz kina.

1wong2

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.