INTELEKTUALCI KAO LOŠI MOMCI

historical-photos-19

Piše: Slavenka Drakulić

Radovan Karadžić je ozloglašeni srpski ratni zločinac kojeg traži Međunarodni sud u Haagu. On je također psihijatar i pjesnik. Edvard Limonov je manje poznat od Karadžića, ali je i on došao na loš glas nakon što je iz strojnice pucao po Sarajevu s brda iznad grada, o čemu su izvijestili svjetski mediji. Nepotrebno je reći, i on je pjesnik.Karadžić nije sam, niti je iznimka. Na primjer, mogla sam tekst početi i s hrvatskim redateljem Slobodanom Praljkom koji je naredio uništenje četiri stoljeća starog mosta u Mostaru. Ljudi se pitaju kako je tako nešto moglo biti učinjeno, vjerujući da su intelektualci, posebno pisci, bića višeg moralnog poretka. Konačno, oni su u posjedu znanja i otud bi o pitanjima dobra i zla morali prosuđivati bolje od običnih ljudi. A upravo su pjesnici, pisci, novinari i intelektualci oni koji su rat u bivšoj Jugoslaviji učinili mogućim. Sve i kad ne bih njihovim riječima davala preveliki značaj, jer sve riječi ipak nisu meci, oni su bili veoma učinkoviti u pripremi rata. Otpočinjanje rata zahtijevalo je psihološku pripremu ljudi i tu su zgodno uskočili pjesnici, novinari ili pisci, bilo kao najamnici, bilo kao istinski zeloti. Vidjela sam da se to zbilo u Jugoslaviji, kao što sam vidjela i to da rat ne otpočinje pucanjem, bacanjem bombi i paljenjem kuća. Rat počinje polako i postupno: prvo se stvori novi neprijatelj ili iskopa neki stari i predstavi kao prijetnja – proces tako upečatljivo opisan u dnevnicima Victora Klemperera, na primjeru Njemačke. Prije nego što su Karadžić i Praljak počeli naređivati ubijanja i uništavanja, cijela kohorta njihovih kolega uzburkala je nacionalistička osjećanja, izdvajajući poseban predmet mržnje, ‘druge’ – Srbe, Hrvate, Muslimane ili Albance. Ti su intelektualci imali zadatak stvoriti neprijatelja, homogenizirati naciju u odnosu prema tom neprijatelju i ubijediti svoje sunarodnjake da se bore za pravu stvar.Ratu u Hrvatskoj i Bosni od 1991. do 1996. godine, kao i ratu na Kosovu, prethodio je dakle takozvani “medijski rat” ili rat riječima. Pet godina su se novinari u Srbiji i Hrvatskoj natjecali s historičarima i piscima u opisivanju drugih nacija kao neprijatelja. Nacionalizam je politički bio instrumentaliziran u situaciji kada je inflacija skočila za 2,500% i kada su razne krize tresle ono što je tada još bilo Jugoslavija. Novine su počele objavljivati stravične priče o tome kako su Hrvati masakrirali Srbe u Drugom svjetskom ratu, ili kako su Srbi nakon rata ponižavali Hrvate nakon rata. U pitanje su došli brojevi žrtava, čak su ponovno otkopavane masovne grobnice. Srbijanski su pjesnici oživjeli stare mitove o Kosovu kao svetoj srpskoj zemlji i o Srbima kao ‘nebeskom narodu’ koji će gubiti bitke na zemlji ali će zato biti nagrađen na drugom svijetu – dok su hrvatski pjesnici evocirali mit o ‘tisućljetnom snu’ o hrvatskoj državi. Sve je to bilo izvedivo zato jer Jugoslavija, poput mnogih drugih komunističkih zemalja, nije imala historiju nego samo ideologiju. Historiju se pralo kao u perilici: ubacili biste u nju svoje prljavo rublje, dodali malo ideološkog deterdženta, odabrali odgovarajući program i dobili biste svoju prošlost, blistavu i čistu. Zanimljivo je da ljudi koji su sudjelovali u kreiranju mitova i učvršćivanju predrasuda, nisu bili samo drugorazredni provincijalni pjesnici poput Karadžića, nego i nacionalni bardovi poput uglednog srbijanskog romanopisca Dobrice Ćosića. Za nekoliko godina rata u Bosni on je postao srbijanski predsjednik, kao otužni kontrapunkt Vaclava Havela. Drugi važni nacionalistički pisci su bili Matija Bećković, Brana Crnčević, Gojko Đogo kao i možda najpoznatiji srbijanski pisac, Milorad Pavić. Pomognuti historičarima i novinarima u medijima koje je kontrolirao Milošević, oni su iskoristili stare međunacionalne animozitete kakvi postoje u svakom višenacionalnom društvu. Zašto stari animoziteti? Zato jer je u međuvremenu, nakon kraja Drugog svjetskog rata, prošlo četrdeset godina i stasao je novi naraštaj lišen animoziteta ili etničkih sukobljavanja. Nacionalizam u SFRJ, suprotno popularnom mišljenju na Zapadu, nije bio toliko potisnut koliko je bio zaboravljen. Ili je bolje reći da se pritajio, kao virus – analogiju koju volim preuzeti od poljskog historičara Adama Michnika jer nacionalizam, upravo poput virusa, probudi se samo u povoljnim uvjetima. Godine 1991. počelo je pravo krvoproliće. Do tada su svi drugi intelektualci u sada neovisnim novim republikama postali dijelom nacionalističkog ludila. Ako nisu, smatralo ih se za izdajnike i javno ih se osuđivalo. Taj stav intelektualaca koji su dragovoljno prigrlili i stali širiti nacionalističku ideologiju u bivšoj Jugoslaviji, nije bio iznenađenje. Zapravo, moglo bi se reći da je to samo bio nastavak uloge koju su ti intelektualci imali u komunizmu, samo u drugačijem, dramatičnijem kontekstu. Lik ‘državnog’ ili partijskog intelektualca ima dugu tradiciju u komunističkim zemljama, jer nije bilo moguće biti intelektualac izvan institucija koje je kontrolirala država, poput sveučilišta, znanstvenih ustanova, izdavačkih kuća i medija. Margina za neovisni opstanak bezmalo je bila nepostojeća. Svoje svakodnevno življenje intelektualci su plaćali poslušnošću, u rasponu od šutnje do pružanja potpunih intelektualnih usluga državi. U SFRJ je maksimum slobode bio dosegnut kritičkim radom marksističko-filozofske skupine Praxis. Bilo da je u pitanju bio oportunizam ili naprosto strah, činjenica je da je većina intelektualaca surađivala s komunističkim režimom. Kao, uostalom, i većina stanovništva. Intelektualce koji su pokušali slobodno izraziti svoje mišljenje smatralo se za disidente te su im bili zabranjeni javni istupi, ako već nisu bili i zatvarani. Istinu govoreći, disidenata je u SFRJ , u usporedbi s disidentima u Čehoslovačkoj ili Poljskoj, bilo vrlo malo (najpoznatiji je bio Milovan Đilas). Razlog je ležao i u činjenici da su mnogi intelektualci bili uvjereni da je SFRJ bila mnogo bolja od zemalja Istočnog bloka, te su istinski vjerovali u ‘socijalizam s ljudskim licem’. Taj element istinske vjere postati će veoma bitan kasnije, u devedesetim, u doba tranzicije. Sudeći po ponašanju intelektualaca u novim neovisnim državama na prostoru SFRJ, nema razlike između komunističke i nacionalističke države, osim što je na vlasti druga stranka – možemo se zapitati jesu li intelektualci uopće i primijetili da bi nova država danas trebala biti demokratska. ‘Državni’ su se intelektualci opet uključili u jedan novi nacionalni projekt, ovaj put gradeći i štiteći najnovije ideološko blago, nacionalni identitet, štogod to značilo u današnjoj multietničkoj i multikulturalnoj Europi bez zidova. Ne samo da su glasno podržavali Franju Tuđmana (u Hrvatskoj), nego su se ponašali kao vigilanti na svim razinama. Dobar primjer možda nudi slučaj Udruženja hrvatskih pisaca. Prilično čudno, nakon pada komunizma Udruženje se nije raspalo niti promijenilo na neki drugi način, jedino je promijenjeno njegovo ime: Hrvatskog udruženja pisaca preimenovano je u Udruženje hrvatskih pisaca, jasno ukazujući na svoju nacionalističku orijentaciju. Dok je staro Udruženje funkcioniralo kao prijenosnik komunističke partijske ideologije, danas je nastavilo izvršavati aktualnu nacionalističku ideologiju. Bilo koji pisac koji se drznuo kritizirati vlast ili dovoditi u pitanje ulogu pisca kao čuvara nacionalnog duha, riskirao je da postane objektom difamacije. Jedan primjer će biti dostatan: kada su tri ugledna pisca (Vlado Gotovac, Dubravka Ugrešić, Ivo Banac) povukli svoje članstvo (1997. godine???), ostali članovi nazočni na sastanku Udruženja entuzijastično su taj čin pozdarvili aplauzom. Aplaudirali su zato jer se Udruženje riješilo otpadnika! Bio je vrhunac obrauna između lojalista i ‘izdajnika’. Tri člana, kao i neki drugi pisci koji nisu niti bili članovi Udruženja, javno osuđeni kao disidenti, kozmopolite, jugonostalgičari, komuniste, strani plaćenici, Jude itd. Čistka u hrvatskoj kulturi u ime nove političke korektnosti počela je još 1991. godine. Glavno je mjerilo bila državotvornost, koja je prepoznata kao najuzvišeniji izraz domoljublja. No njeno pravo značenje bila je odanost stranci na vlasti, koja se poistovjećivala s novom državom. Udruženje je imalo isti zadatak, čak je rabilo i iste metode u obračunu s piscima neistomišljenicima, kao u doba komunizma. Jedina dobra strana tog anakronog sukoba u zemlji poput Hrvatske bilo je to da se, na površini, još uvijek činilo da je književnost bitna. Ona to i jeste, no samo u službi vladajućoj političkoj klasi. Ipak bilo bi potpuno krivo pretpostaviti da su intelektualci spremno demonstrirali svoju novu političku korektnost i lojalnost samo iz straha. Da, u pitanju je bio autoritarni režim koji je sijao strah; i da, nacionalizam vam ostavlja vrlo malo mjesta za kritičnost. No, problem s većinom intelektualaca u Hrvatskoj u zadnjih deset godina bio je taj da su oni bili istinski nacionaliste, osobe koje su iskreno vjerovale u nacionalističku politiku. Oni su bezostatno i dragovoljno podržavali režim i bili sretni s nagradnim promicanjem u ministre i veleposlanike, saborski zastupnici i savjetnici. Ovdje mogu spomenuti dva izvanredna primjera: pisac Ranko Marinković postao je član MP na listi Tuđmanova HDZ-a, dok je popularni pisac historijskih romana, Ivan Aralica (nakon što je Tuđman izjavio da mu je upravo on najdraži pisac) napravio karijeru predsjednikovog savjtenika za unutrašnju politiku i postao glavnim teoretičarem ‘humanog preseljenja’ Srba iz Hrvatske, što se uobičajenije naziva ‘etničkim čišćenjem’.Otud niti ne iznenađuje to što su u Hrvatskoj i tada nastavili postojati disidenti, kategorija koja je drugdje navodno nestala s padom komunizma. Neki pisci iz Hrvatske, poput Predraga Matvejevića, Slobodana Šnajdera, Dubravke Ugrešić ili mene – kao i neki autori iz Srbije, poput Bogdana Bogdanovića, Mirka Kovača i Bore Ćosića – bili su napadani u mjeri da su čak bili primorani napustiti zemlju, barem na neko vrijeme. Moglo bi se reći da je u pitanju novi paradoks, jer demokracija ne stvara disidente, nego ljudi naprosto imaju različita mišljenja. Kako je većina masmedija (na prvom mjestu televizija) formalno ili neformalno bila pod kontrolom vladajuće stranke, najveći dio javnog prostora je očišćen od onih koji misle misle drugačije. Ukratko, u neovisnim postjugoslavenskim državama do tranzicije još nije došlo (Srbija), ili je tek počela (Hrvatska, BiH, Makedonija), što možda objašnjava negativnu ulogu intelektualaca u tim zemljama.No, što je s pozitivnom ulogom intelektualaca u političkim promjenama? Dovoljno je pogledati značaj nekih disidenata u podrivanju komunizma u drugim bivšim komunističkim zemljama: Adam Michnik, Jacek Kuron, Bronislaw Geremek (Poljska); Vaclav Havel, Jiri Dienstbier (Češka Republika), Miklos Haraszti, Janos Kis, Gorgy Konrad (Mađarska) i mnogi drugi. Ideje civilnog društva, uvođenje morala u politiku, života u istini, političkog pluralizma, bile bi nemoguće bez njihovih napora. No, što se desilo nakon revolucije? Jesu li i dalje važni? Čini se da su izgubili na svojoj važnosti i videćim pozicijama u svojim društvima. Rekla bih da je to i normalno: što je neko društvo normalnije, to je u njemu manja potreba za javnim moralistima, spasiteljim naroda ili intelektualnim herojima. S jedne strane, ta su društva još daleko od normalizacije i njihova je tranzicija u demokraciju još daleko od svog kraja. U svakoj postkomunističkoj zemlji se vodi teška borba između autoritarnih i liberalnih snaga, čiji ishod nije izvjestan. Možda su kritički intelektualci prerano otpisani u uvjerenju da će se demokracija sama pobrinuti za sebe. Jesu li još uvijek potrebni? Neki ih kritiziraju zbog političke naivnosti, dok drugi tvrde da bi oni, uz odgovarajuće vrijeme i potporu, tek trebali razviti novi tip politike. Kada je jedan intelektualac odbio Havelov poziv da se preuzme jednu poziciju u vlasti, uz objašnjenje da “netko mora ostati neovisan”, Havel je istaknuo da ukoliko bi se svi intelektualci poveli za takvim primjerom tada bismo bili u opasnosti da nitko više ne bude neovisan, jer na vlasti ne bi bilo nikoga tko bi intelektualcima omogućio i jamčio njihovu neovisnost. Možda su intelektualci sa svojom 19.-stoljetnom ulogom propovjednika, nastavnika i narodnih vođa u jednom, su još uvijek neophodni u ovom dijelu svijeta?Havelove riječi ne govore snazi demokracije u bivšim komunističkim zemljama, nego o neophodnosti intelektualnog angažmana. I dok istočnoevropski intelektualci kontempliraju o tako važnim dilemama, njihova se pozicija ne može usporediti s pozicijom njihovih kolega u razvijenim zapadnim demokracijama. Tamošnjim intelektulcima nitko ne nudi namještenje niti društvo diskutira o njihovoj važnosti, barem ne u posljednjih dvadesetak godina. Među brojnim razlozima za to su i možda i osjećanje zapadnih intelektualaca da se njihova uloga u društvu promijenila. Oni više ne artikuliraju važne probleme i događaje u svijetu, i ako to povremeno i rade, to i nema velik utjecaj. Sad imam na umu ono što se zbilo u posljednjih deset godina, primjerice pad komunizma i njegove posljedice, rat u Bosni i ujednjenje Evrope. Nausprot tome, intelektualci u Istočnoj Evropi su, u dobru i zlu, ostali važni. Bilo je to očigledno u doba komunizma, revolucije 1989. ili rata u bivšoj Jugoslaviji, kako u negativnim ulogama kolaboratora, tako i u ulogama opozicionih vođa. Njihove će usluge možda biti potrebne još neko vrijeme pa će zato imati i privilegiranu poziciju u društvu. Ipak, bilo bi dobro da se i intelektualci s evropskog Istoka izliječe od svog mesijanizma i samopripisane važnosti, baš kao šti bi i za ostale bilo dobro da shvate da ta stvorenja nisu niti u eksluzivnom posjedu istine, niti moralno superiorna bića. Odnosno, da se vrlo lako mogu prometnuti u nekog novog Radovana Karadžića. (izvor: sveske.ba)

1911624_10152049651482600_1398011481_n

Oglasi

There are 2 comments

  1. INTELEKTUALCI KAO LOŠI MOMCI | rave utopia

    […] Radovan Karadžić je ozloglašeni srpski ratni zločinac kojeg traži Međunarodni sud u Haagu. On je također psihijatar i pjesnik. Edvard Limonov je manje poznat od Karadžića, ali je i on došao na loš glas nakon što je iz strojnice pucao po Sarajevu s brda iznad grada, o čemu su izvijestili svjetski mediji. Nepotrebno je reći, i on je pjesnik.Karadžić nije sam, niti je iznimka. Na primjer, mogla sam tekst početi i s hrvatskim redateljem Slobodanom Praljkom koji je naredio uništenje četiri stoljeća starog mosta u Mostaru. Ljudi se pitaju kako je tako nešto moglo biti učinjeno, vjerujući da su intelektualci, posebno pisci, bića višeg moralnog poretka. Konačno, oni su u posjedu znanja i otud bi o pitanjima dobra i zla morali prosuđivati bolje od običnih ljudi. A upravo su pjesnici, pisci, novinari i intelektualci oni koji su rat u bivšoj Jugoslaviji učinili mogućim. Dalje na  radio gornji grad. […]

  2. INTELEKTUALCI KAO LOŠI MOMCI | Zokster Something

    […] Radovan Karadžić je ozloglašeni srpski ratni zločinac kojeg traži Međunarodni sud u Haagu. On je također psihijatar i pjesnik. Edvard Limonov je manje poznat od Karadžića, ali je i on došao na loš glas nakon što je iz strojnice pucao po Sarajevu s brda iznad grada, o čemu su izvijestili svjetski mediji. Nepotrebno je reći, i on je pjesnik.Karadžić nije sam, niti je iznimka. Na primjer, mogla sam tekst početi i s hrvatskim redateljem Slobodanom Praljkom koji je naredio uništenje četiri stoljeća starog mosta u Mostaru. Ljudi se pitaju kako je tako nešto moglo biti učinjeno, vjerujući da su intelektualci, posebno pisci, bića višeg moralnog poretka. Konačno, oni su u posjedu znanja i otud bi o pitanjima dobra i zla morali prosuđivati bolje od običnih ljudi. A upravo su pjesnici, pisci, novinari i intelektualci oni koji su rat u bivšoj Jugoslaviji učinili mogućim. Dalje na  radio gornji grad. […]

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s