Kopljarovi stupovi plača – Ili kako je Trg žrtava fašizma opravdao svoje ime

 

Piše: Marijan Grakalić

Instalacija umjetnika Zlatka Kopljara osvanula je oko fontane ispred Doma hrvatskih umjetnika na Trgu žrtava fašizma, istog onog oko čijeg su naziva gotovo cijelo jedno desetljeće trajale rasprave i demonstracije zato jer se Zagreb nije i ne želi odreći svoje antifašističke baštine.

Prvotno se ova zamišljena instalacija trebala nalaziti unutar samog zdanja izgrađenoga krajem tridesetih godina dvadesetog stoljeća po idejnoj skici Ivana Meštrovića, točnije u središnjoj bijeloj i okrugloj prostoriji koja se danas pomalo nezgrapno naziva ”Bačva”. Kako zbog statike zgrade to nije bilo moguće, stupovi od cigli dopremljenih iz Jasenovca sa stepenastim završetkom smješteni su oko fontane arhitekta Stjepana Planića izgrađene 1941. godine, a koja se nalazi na prilaznom platou Meštrovićevom paviljonu.

Simetrija postavljenih stupova pretpostavlja zanimljivu mogućnost igre i pretpostavke dublje duhovne ako ne već i vizualne konotacije. Naime, ona vizualna nije iscrpljena tek simetrijom zvijezde i mogućeg nebeskog pečata, već u bitnom smislu grubi i istrošeni materijal cigli dramatično odudara od bjeline bračkoga kamena od kojeg je sagrađen paviljon što se sada promatra kao pozadina, dok zelenilo i zemlja okolnog parka barem simbolički pridonose zamišljanju onog vječnog groblja na kojem počivaju stradali. Raspored stupova sinkroniziran je sa zvjezdastim peteročlanim širenjem ulica oko ovog kružnog trga, a time dakako i s reminiscencijom na njegova prethodna ali i sada moguća značenja.

Pitanje umjetnosti ovdje neposredno zadire u povijest ali i urbani slog grada, no moguće i više od toga. Krenimo redom. Ovaj je trg ona točka grada koja je najčešće trpjela službu režimima i ideologijama ali i represiji. Ime mu se često mijenjalo. Do 1927. bio je to Trg N, a od 1927. do 1941. Trg kralja Petra I. Osloboditelja. Dapače, i sam Dom hrvatskih likovnih umjetnika izgrađen je na trgu gdje se prerdviđao spomenika kralju, iako je ranije bilo zamišljeno da Dom bude na Mažuranićevom trgu, tamo gdje je danas zgrada ”Hrvatskog kola”. Nakon što je dr. Lujo Thaller, gradski zastupnik, 1932. ostavio čitav imetak za podizanje spomenika kralju, odlučeno je da se umjesto skulpture na kraljevu trgu izgradi umjetnički dom (zaklada), a idejno rješenje je s najvišeg mjesta tada povjereno Meštroviću kao najznačajnijem jugoslavenskom umjetniku toga doba. Poslije, u doba tzv. NDH zvao se Trg III., da bi od 1943. postao Trg Kulina bana a zgrada paviljona pretvorena je u džamiju s tri minareta po nacrtu arhitekata Požgaja i Planića. Kasnije su, 1949. godine minareti srušeni, pa je to do 1990. bio Trg žrtava fašizma dok se sam Dom likovnih umjetnika po planu Vjenceslava Richtera 1951. godine preobrazio u Muzej revolucije. U doba režima predsjednika Tuđmana to je Trg hrvatskih velikana, a na inicijativu umjetnika Meštrovićev paviljon vraćen je tih devedesetih Društvu likovnih umjetnika i obnovljen za galerijsku svrhu. Danas se prostor opet naziva Trgom žrtava fašizma. Zgrade na njemu građene su u doba ekonomske konjukture dvadesetih i tridesetih godina XX. Stoljeća. Tada je bilo zamišljeno da njegov početak bude još više monumentalan i počinje sa zgradom današnje Narodne banke koju je projektirao Viktor Kovačić i njezinim nezavršenim pandanom na drugoj strani Trga Burze, također Kovačićevim projektom, a u kojemu je godinama bilo Ministarstvo kulture.

Mnogo je poveznica koje se tu susreću i govore o imanentnom zlu. Primjerice negdašnji studentski dom Moša Pijade, a poslije po Meštroviću, sagradila je JAZU kao blok stanova za iznajmljivanje. U podrumima je nakon nekog vremena najprije bio staro-jugoslavenski a potom i zloglasni zatvor Ustaške nadzorne službe Dide Kvaternika. Ovaj arhitektonski projekt projektirao je Edo Šen i njegov asistent Milovan Kovačević koji je poslije i sam u tom podrumu mučen. S druge strane pak, u podrumu zgrade kojom se trg veže s ulicom Franje Račkoga nalazio se zatvor njemačkoga Gestapoa. Zanimljivo je i to kako su mnoge kuće na trgu planirali i gradili značajni arhitekti kao što su to Viktor Kovačić ili Aladar Vladimir Barany slijedeći jedan tada popularan historicistički stil. Kako su kuće građene uglavnom židovskim kapitalom devastirane su tokom Drugog svjetskog rata, a potom nacionalizirane u socijalizmu. Danas se tu ne može nazrijeti negdašnja raskoš tih palača koje nikada nisu vraćene, pa je tako današnje političko sjedište Hrvatske demokratske zajednice smješteno u negdašnjoj trokatnoj najamnoj kući Rosenberg-Rosenstock na broju 4. Trga žrtava fašizma.

Vratimo se sada projektu instalacije K 19 umjetnika Zlatka Kopljara koja je osvanula na Trgu žrtava fašizma uz potporu Srpskog narodnog vijeća, Židovske općine Zagreb, Zajednice Roma, Spomen područja Jasenovac, Ministarstva kulture Hrvatske i Gradskog ureda za kulturu. Ona se zbog slučaja što nije izložena unutar arteficijelne okrugle ”bačve” galerije odnosno muzeja, sada u vanjskom okruženju trga i grada doima ustvari prirodnije jer izravno upućuje na suočavanje i promišljanje, bez zidova zdanja doduše važne ali i manipulirane povijesti. U tom kontekstu nije dovoljno tek naglasiti vjerodostojnost umjetnosti u javnom prostoru ako se pri tome zaobiđe konkretno značenje samog prostora jer upravo ono daje ovdje onu potrebnu težinu razumijevanju kako umjetničkog čina tako i slobode da se on ostvari.

Još je važno naglasiti kako pri tome i sva druga prisutna značenja, od povijesnih i političkih do umjetničkih i artificijelnih, pa čak i grmova ruža u okolnom vrtu, sudjeluju u interpretaciji koja nije konačna. Ona nije takva ne samo zbog suočavanja, zaborava, oprosta, pomirenja, slobode ili vjerodostojnosti, već zbog same biti umjetnosti da se uzdigne iznad vremena i pojava prema vječnom pitanju odnosa dobra i zla, lijepog i ružnog, pravde i krivice. U tom je smislu Kopljarov monument i obilježje i opomena. Ono se ravnopravno svrštava u red one beskonačne težnje da se nadvlada zlo pokazujući jednostavnim primjerom naslaganih cigli kako je ono konkretno, stvarno i prisutno. Na isti je način tako, Trg žrtava fašizma, ako ne prije onda sada, opravdao svoje ime.

 

Oglasi