Nebo te nečujno voli
sedam je broj teške ljubavi.
to piše na nebu koje te nečujno voli.
na sajmovima proljetne glazbe
ja sam progonjeni Pitagora.
supijan od matematike
forsiram rijeku bez obala:
trodijelnu paranoju početka, sredine i sredine.
vjerujem u slučaj koji režiraju
mudri drogirani bogovi u nama.
zato sam mirno zaspao u tebi.
sanjao sam tvrde bore djevojaka,
brzu inteligenciju i strast kornjače.
praznina u klubu Amadeus i ostalim
djevojkama mogla se rezati nožem
kao kućni ljubimci u afektu.
spavaj, nebo nas nečujno voli.
sutra u sedam popit ćemo kamilicu
i opet raditi jazz.
ono bitno buja polako, nikada hitno.
mi nismo prva, mi smo zadnja pomoć.
baci na sedam i grli do smrti.
kad sam te ugledao
odmah sam napustio dvije mrtve djevojke,
dva urbana pobačaja, i skočio u tvoje oči.
kada sam te ugledao
ti si pokušavala oživjeti
još jedan zamagljeni tirkiz
izgubljen u mozgu sušnih traperica.
krizu u jeansu i zvijezdama
promatrala si stisnute pičke,
kamenih vijuga i izbuljenih zjenica
sa zadnjom cigaretom
i sedmim katom pred skok.
išla si prema željezničkom kolodvoru
stil: Ana Karenjina hita na vlak.
pogled: sv. Juraj ubija zmaja
na Trgu maršala Tita u Zagrebu.
stani, kažem, samoubojstvo je
higijenska navika romantizma
a ja te želim prljavu i zdravu i mladu i
staru u dječjoj dobi odlaska na groblje.
i povedoh te u sunce
jer nisi bila u sukobu s bogom
pokraj cvijeća što korača
radio gornji grad 
