ZGRADA HRVATSKOGA NARODNOG KAZALIŠTA U ZAGREBU

1azhnk1

Piše: Snježana banović

Nakon što se osamdesetih godina 19. st. učestalo ukazivalo da zgrada gornjogradskog kazališta sve manje udovoljava umjetničkim i javnim interesima Zagreba i Hrvatske i nakon što je 1880. bila oštećena u potresu, tadašnji je intendant – književnik Marijan Derenčin pokrenuo akciju sakupljanja sredstava za novu kazališnu zgradu te je 1891., uz podršku tadašnjega bana Pejačevića naručio idejni projekt od poznate bečke tvrtke Fellner i Helmer. Iste godine je donesen „Zakon o građenju novog zemaljskog kazališta u Zagrebu“ koji regulira financirenje izgradnje zgrade od postojeće zaklade, „dobrovoljnih prinesaka“ i zajmova.

No, sve do 1894. projekt se povlačio po ladicama činovnika te se tek tada zahvaljući upornosti Kazališnog odbora pristupilo potrazi za lokacijom. Predložene su sljedeće lokacije : Jelačićev trg (na mjestu današnje Zagrebačke banke), Ilica (na mjestu Oktogona) i među zagrepčanima popularno šetalište Zrinjevac. No, tadašnji hrvatski ban Khuen Hedervary zahtijeva za ono vrijeme puno dalju i neatraktivniju lokaciju – tadašnje Sajmište preko puta zgrade Sveučilišta te time izaziva lavinu negodovanja po štampi i „prezirne podsmijehe“ građanstva i kazalištaraca koji listom smatraju njegovu lokaciju – perifernim trgom previše udaljenim od centra gradskih zbivanja! Samoj ideji najviše se protivio novopostavljeni mladi intendant Stjepan Miletić, ali njegovi prigovori u odabiru lokacije, kao niti oni kasniji u vezi nedostataka samog projekta nisu bili prihvaćeni. Usvojena je samo jedna njegova sugestija – da se svečani zastor koji će resiti pozornicu naruči kod tada najpoznatijeg hrvatskoga slikara Vlaha Bukovca.
Predstojnik Odjela za bogoštovlje u Khuenovoj vladi, prof. Izidor Kršnjavi, inicijator izgradnje mnogih važnih objekata u Zagrebu požuruje izgradnju te kao odlučni argument „za“ predstavlja ideju da bi otvorenje kazališta trebalo završiti do posjeta cara Franje Josipa Zagrebu koje je bilo dogovoreno za listopad iduće godine. Odmah se sklopio ugovor s tvrtkom Fellner i Helmer u kojem izrijekom piše: „Radovi moraju početi odmah, a biti gotovi do 1. listopada 1895.“ Prošao je spomenuti projekt koji su bečki graditelji 1891. namijenili lokaciji na Jelačićevom trgu, pa je zbog promjene lokacije, kratkog roka izgradnje i nedostatnih financija došlo i do nekih promjena na samom projektu: otpali su restoran i kavana za publiku te neki drugi funkcionalni kazališni prostori.

Gradnja kazališta započela je 22. svibnja 1894. godine te je ono već za 4 mjeseca bilo pod krovom, a za uređenje interijera trebalo je još samo desetak mjeseci. Zgrada je dovršena prema planu – za nepunih 15 mjeseci te je doista i otvorena uz carevu nazočnost – 8. listopada 1895. godine uz svečani program „Slava umjetnosti“ i s pobjedonosnim prizorima iz Zajčeve opere Nikola Šubić Zrinski. Svi radovi, kako oni vanjski i unutrašnji povjereni su različitim bečkim tvrtkama i pojedincima. Slikarske radove na stropu gledališta izveo je bečki slikar i dekorater Golz, a slike na stropu foyera naslikao je 1909. – Ivan Tišov.

Sama zgrada HNK podijeljena je na tri osnovna dijela:

1. Ulazni prostor s trijemom (mišljeno za prilaz kočija) iz kojeg se ulazi u raskošni vestibul sa stupovljem koji se potom grana u dva stepeništa za ulaz publike u lože i balkon. Iznad ulaznog foyera nalazi se svečani foyer urešen brojnim bistama naših kazališnih odličnika iz kojeg se izlazi na prostranu terasu. Pročelje zgrade je obrađeno klasicistički, s elementima koji se ponavljaju kao motiv duž čitave zgrade. A najkarakterističniji su piccoli s trubljama koji i danas veselo poskakuju u logu HNK. Ispod ulaznog vestibula izveden je za vrijeme Drugoga svjetskog rata podrum s namjenom skloništa od avionskih napada koji je nakon rata pretvoren u kafić za publiku kojeg nije bilo u originalnom projektu. Kuriozitet je da je prije toga publika izlazila za pauze van zgrade jer između ostalog, pušenje u zgradi nije bilo dozvoljeno sve do novijeg doba.

2. Prostor gledališta sastoji se od partera koji je sve do rekonstrukcije 1969. bio razdijeljen – po tadašnjoj modi i ranobaroknom naslijeđu – širokim prolazom te je dijelio gledalište na dva dijela. Bočno su na obje strane postavljeni hodnici s garderobama za gledatelje i satitarnim čvorom. Dva kata loža nadsvođuju parter a iznad njih je postavljeno gledalište na balkonu. Svečane lože iznad proscenija s obje strane gledališta imaju prateće salone koji su također konvencija prilagođena ondašnjem društvu i njihovim običajima da za vrijeme i u pauzi predstava primaju goste, prijatelje i druge važne osobe.

3. Pozornica otvora 11 metara dubine od 30 m s centralnim, bočnim i stražnjim dijelom za unos kulisa oivčena je hodnicima s jedne i druge strane uz koji su postavljene garderobe izvođača. Ispod pozornice su mehanizmi za kulise, propadališta i prostor orkestra. U mezaninu su garderobe zbora, a na prvom katu prostori uprave i administracije te pokusne dvorane za soliste i zbor.

Iako su zbog kratkoće gradnje nedostaci u gradnji zgrade bili brojni te se može reći da ona nikada i nije bila posve dovršena – ipak je kroz gotovo 115 godina uspijevala udomiti, iako ne bez teškoća čak tri kazališna ansambla: Operu, Dramu i Balet.

Uza sve nedostatke pri gradnji, zgrada je morala čekati prvu rekonstrukciju punih 40 godina te su tek 1936. godine izmijenjene električne instalacije, izvedena nova kotlovnica, uvedeno je zračno grijanje pozornice i gledališta te parno grijanje ostalih prostora. Ugrađena je nova okretna pozornica s električnim pogonom. U gledalištu su popravljene sve stolice, a ispod poda pozornice zbog akustike je postavljen betonski na koji je postavljen novi drveni te je proširen prostor orkestra. Ukinut je prostor za stajanje u parteru i preseljen na bočne strane balkona. Unatoč brojnim potrebnim, ali neizvedenim popravcima, zgrada je u tom, i dalje nedovoljni funkcionalnom stanju izdržala još 30 godina – sve do velike rekonstrukcije 1967. – 1969.

Za mandata intendanta Mirka Božića, Skupština grada Zagreba osnovala je 1965. Odbor za obnovu i adaptaciju zgrade HNK te je za glavnog projektanta izabran poznati arhitekt Božidar Rašica koji je predložio dva programa obnove – maksimalni i minimalni. Bila je iluzija da će tadašnja vlast prihvatiti maksimalni program obnove koji je imao u planu rušiti zgradu Kola (u njemu je još i Sokol, Akademija dramske umjetnosti i Lado), izgraditi podzemnu garažu i podzemne pasaže te izgraditi novu zgradu Akademije dramske umjetnosti s pridruženim pokusnim dvoranama za Balet i Dramu HNK. Usvojen je dakle minimalni projekt koji je podzemno povezao zgradu Kola i zgradu HNK i koji je, uz ideju očuvanja eksterijera zgrade intervenirao samo u interijer zgrade (gledalište je izgubilo središnji prolaz i ulaz) i opremu scene novim tehničkim uređajima. Radovi na ovoj, dosad posljednjoj rekonstrukciji započeli su u veljači 1967. i trajali sve do ponovnog otvorenja zgrade 28.XI. 1969., dakle pune dvije i pol godine.
Postoji čak osam svečanih zastora u zagrebačkom HNK: najstariji je onaj koji potiče iz starog gornjogradskog kazališta i pripisuje se Vjekoslavu Karasu, zatim onaj najpoznatiji – Bukovčev Hrvatski preporod na kojem su prikazane znamenite osobe iz kulturnog i političkog života Hrvatske XIX stoljeća, koje dolaze u poklonstvo velikom dubrovačkom pjesniku Ivanu Gunduliću. Godine 1999. zamijenjen je kopijom koju su izradili akademski slikari Ivica Šiško i Eugen Kokot.

Publika ima često priliku vidjeti željezni zastor iz 1969. autora Kamila Tompe i Frana Šimunovića. Iz iste godine su još i danas malo poznati zastor na temu poeme Vladimira Nazora Titov Naprijed i zastor A.D. 1573. autora Krste Hegedušića na temu seljačke bune. Iz 1994. je zastor Četiri godišnja doba Ivana Lackovića Croate u izvedbi Rudija Labaša a iz 1997. je zastor nazvan po Lhotkinom baletu Đavo u selu autora Ivana Lovrenčića. Posljednji zastor nastao je prije deset godina – to je Harmica autora Vasilija Jordana.

Bez obzira na sve neprilike i nedostatke oko gradnje i dviju rekonstrukcija, zgrada središnje nacionalne kazališne kuće desetljećima predstavlja jedan je od amblema grada Zagreba i jedan od najreprezentativnijih objekata neobarokne arhitekture kasnog XIX stoljeća u Hrvatskoj za koji posve sigurno možemo reći da ulazi u red najfotografiranijih hrvatskih građevina uopće.

Oglasi