Vlado Gotovac: Nerkez Smailagić bio je Europejac s islamskim srcem

 

Piše: Vlado Gotovac

… čovjek ne samo što je svoj, nego i glumi sebe.
W. Gombrovicz

Smrt je prije tri dana prekinula prijateljstvo između Nerkeza Smailagića i mene. Odbijam pravo na sentimentalnosti tog trenutka, ne zato što ih prezirem (modernistički), nego zato što ih se bojim, jer su njegove opasnosti – kao pretjerivanja, nove verzije, opiranje smrti … kao mješavina one nestvarnosti i izuzetosti posvećene nepovratnim gubitkom, one smetene odsutnosti ili lutanja, kojim se izbjegava očiglednost jedne nepodnošljive i porazne činjenice kraja … gdje ponor (novoga, po Kierkegaardu) smjenjuje život… – i ništa ne može postati ni lakše, ni razumljivije … Preostaje bespomoćnosti pitanje: Što se sada događa sa svim onim, što smo u prijateljstvu sakupili? Zar je to još samo moje sjećanje? I ništa više?! Zajedničke radosti, slučajni susreti, neka iznenađenja, rasprave o najtežim pitanjima, sitnice, sikrecije … – sve toliko drago, važno, skupocjeno … – sve je to izvan mojih uspomena samo ništa? Kao i drugo, izvan uspomena drugih.

Zar se naš život ne pretvara u pare, koje će jednom omamljivati neku proročicu?

Ali postoje u svijetu i činjenice Nerkeza Smailagića, ono što je on učinio tako, da traje izvan uvjeta njegova života i našeg sjećanja. Njegovo djelo, možda najvažnije kao ono što je u nama strujalo: njegov egzistencijalni takt, njegovo osjećanje sudbine, njegov lik kao forma u kojoj je izabrao i zastupao carstvo osobe.

Život Nerkeza Smailagića bio je svojim najvećim dijelom jedna zamisao, koju je on nastojao ispuniti. Ona je prije svega pretpostavljala apartnost u svemu, svakom trenutku – jednu gotovo naivnu, što znači hrabru, nesuvremenost. Njegovi buketi cvijeća i njegovi komplimenti damama djelovali su istodobno kao uspomene i kao ljupka igra izmišljotina, puna poštovanja prema sudionicima. – Imati svoju osobu, to znači imati i svoje vrijeme, svoj kalendar i njegov raspored među stvarima, među ljudima i među zvijezdama.

Srce Nerkeza Smailagića nisu pustošile patetične oluje, ali nikad nije bilo lišeno ni strepnja, ni čežnjive, uživalačke topline. On je upostavljao odstojanje, koje nije uvijek izdržao dendizam za koji nije imao dovoljno samozataje, dovoljno stege … Uživanje ga je vodilo manje samotnim, manje strogim, manje hladnim i strmim stazama. Namještenost mu je ponekad pružala zaštitu, olakšanje, osiguravala diskreciju i alibi … – ne, nije to bilo posve slomljeno srce … – kakvo danas velika osoba mora imati.

Čovjek koji je znao pažljivo slušati i briljantno govoriti. Dopuštao je damama da budu neometano glupe i u tome znao naći radost za njih i za sebe. Njegovo ponašanje nikad nije bilo drugima naporno, ni njegova usamljenost dosadna ili optužujuća. Drugi sa za njega bili dužnost, koju ničim nije opteretio, ni na koji način: uvijek je bila živahna i zanimljiva. Uzeti u obzir – to za njega nije značilo posjedovati, imati pravo, još manje zapovijedati: On je volio poklanjati, biti domaćin radosti.

Sveučilišni profesor, dugi niz godina bez katedre, bez studenata. Savjetnik u Fakultetskoj biblioteci, zatim, koji je svom položaju dao ton i nadmoćnost povlaštene bespredmetnosti, istodobno pune pravog života i ustajalog zraka jedne arogantne kazne, pune intelektualnog kukavičluka s moralom protuha. Njegova se obazrivost s točno odabranom bezbrižnošću nije prepuštala zgodama: nekoga je uzbuđivala, radovala, nekome je pokazivala tragove udaraca … istim postupcima. I on nije odustajao od tog ponašanja ni pred neosjetljivošću, nego je odlazio bez promjene …

Nije bio savršen. Od svojih mana nije napravio vrline, ali uvijek im je nastojao naći prikladnu zamjenu; s onom mjerom ironije, koja onemogućuje samodopadnost. Naučio je da je neusporedivo bolje i korisnije pogreške ne ponavljati, nego ih osporavati. Zato je mogao saslušati i prigovore i pouzdavati se u budućnost.

Među nesuvremene vrline Nerkeza Smailagića spada i njegova sposobnost, da gotovo uvijek sam podnese posljedice svojih pogrešaka. (Mala ograda se odnosi na onu vrstu razdraganosti, koja nas savlada još prije nego je otkrijemo … pa možemo i nekog drugog s njom obuhvatiti … ) Vidio sam ga kao se osmjehuje nelagodi i tada sam ga još više poštovao i volio – u tom trenutku kada je otvoreno primao pouku nedoraslosti onome, što je poduzeo. Nije tražio izgovor, jer je do kraja vjerovao u svoju čast. Znao je da se ne mora stidjeti svojih motiva i da je osjećanje mjere – dakle i pogreška u njemu – neprelazno, kao i dostojanstvo.

Nerkez Smailagić nikad nije zaboravljao jednom otkrivenu Vječnost. Iz nje je dopirala ona otvorenost, koja je na kraju svodila njegove račune tako, da je njegova smrt gubitak za svako mjesto na kojem je bio, svakog čovjeka s kojim se susreo. On nedostaje cijelom Zagrebu – kao osoba, kao pojava, kao držanje … kao intelektualac, koji ni jednom svojom sklonošću, ni jednom svojom sposobnošću nikome nije bio težak.

Pa ipak: Nerkez Smailagić je stradao.

Čuvajući svoje bliske, uvijek je pokušavao sam izdržati svoj slučaj. Bio je to za njega princip, koji ni ljubav ne izuzima. Nikad ga nisam čuo da govori s mržnjom, s osvetoljubivošću: te strasti nisu sušile njegovu lucidnost. Nije se predavao osjećajima koji pustoše, koji ponižavaju čovjeka: Nije vjerovao u djelo, koje je moguće samo bez duše, u moć koja je moguća samo bez slobode, u svijet koji je moguć samo bez osobe.

Nerkez Smailagić nije gubio samopouzdanje ni u najvećim nedoumicama, uvjeren da se sudbina zbiva neminovno tako, da nam otvara oblasti rada za našu veličinu, za našu radost i za našu nesreću … Znao je da Bog tragedijom dariva samo pravog čovjeka. Njegov fatalizam bio je živo jedinstvo bezbrižnosti i pouzdanosti, vjere i uživanja, tajanstva i nedužnosti. – A u svemu je uvijek bilo neke nekonvencionalnosti, nekog po malo precioznog kaprica, ekstravagancije, neke diskretne namještenosti, igre … nečeg nestvarnog, izmišljenog i lakog – i opet, opet hedonističkog. On je uvijek htio biti osobit, u sporu s banalnošću, odbijajući prostaštvo. Izabrao je svoj lik i gradio ga uporno, nikad bez određene sjete, nikad bez nostalgične ironije. Bio je Europejac s islamskim srcem.

Misliti samo zato da bi se bilo u pravu, to je Valéry ima pravo – opasna strast, strast prostaka. A prava radost je u ljepoti rješenja, u bljesku zamisli, u igri fantazije, u taktu osjećanja, u bezbrižnom briljiranju … u mogućnosti da se pitanje imaš li pravo zato uopće ne postavi. Jedino tako mogu se shvatiti neki tekstovi Nerkeza Smailagića, a prije svega upravo oni, koji su za njegov položaj bili fatalni. Bio je žrtva njihova sklada, užitka što mu ga je on pružao, uvijek dostojan strasti i odanosti; jer je stvarno mjesto čovjeka, jer je stvarni život njegove osobitosti. Njega je uvijek zanimalo što se zbiva s pojedincem zbog neke zamisli, prije svega to. Jer ako je on napušten, napušteno je sve ljudsko. Smijem li reći nešto naivno i neodgovorno, nešto neznanstveno? Na primjer: Pravi je ustav onaj, koji se u svakom pojedincu napose uspostavlja i ostvaruje; kao čin neponovljivog izjednačavanja s domovinom. Zar to nije nemoguće i, dakle, državno i politički bespredmetno? Besmisleno, dapače? Dakle, štetno?- Ali prava slavlja čovjekove veličine nikad nisu bila sigurna na drugi način. Njima je uvijek potrebna daljina, u kojoj postaju istodobno sumnjiva i privlačna. -Nije znanstveno – to ovdje znači izgubljen individuum – slučaj pojedinca, neponovljivost, jednokratnost… – ni kao tema, ni kao forma …

Samo pokazujem koliko je besmislena nepravda koja je nanesena Nerkezu Smailagiću, njegovom životu i njegovom djelu. Očigledno, ona je bila neminovna, jer samo još veoma daleko od one slobode, koja je potrebna njegovim radostima kojima se on s ljubavlju predavao. Jer pravo mišljenje je najdublja radost. Nerkez Smailagić ovdje još nije bio moguć, ovdje nije bio današnji …

Neponovljivost ne štiti, ne ispričava, ne usrećuje: ona nemilosrdno, bezobzirno sve upotrebljava, samo zato da bi postojala. On je za njezine zahtjeve pristalo i ispunjavao ih s neizbježnim slabostima, sve dok cijeli slučaj nije postao banalna policijska tema. Tamo se najednom otkrilo, da je dopuštena samo trivijalnost, kao poslušnost, ili obmanjivanje, kleveta, subverzija, reakcionarstvo i tako dalje. Neponovljivost je usamljena, nezaštićena, to policija zna i ponosi se svojim znanjem i njegovom efikasnošću … Ona odmah prepoznaje slučaj, lutanje i neizvjesnost – prirodne protivnike svog položaja u ljudskoj sudbini. – Nerkez Smailagić je bio politolog i sve je to također znao, ali sa posve suprotnim zaključcima! I zato je pristao na bespomoćnost, postupno je po izboru svog lika i njegove sudbine; u kojoj je radost samo odmor u stradanju … – Ono što neponovljivost pruža može nam se oduzeti samo sa životom.

Unutar politologije Nerkez Smailagić se napose bavio poviješću političkih doktrina. Osoba ne smeta egzaktnosti, egzaktnost ne isključuje njezinu neponovljivost. Pišući o ustavu on je pokazao, da je vjerodostojnost uvijek nerazdvojna od jedne vrste bezbrižnosti, što znači jednog izbora u kojem čovjek sve postavlja kao svoj slučaj. On ne dopušta da bilo koji rad, bilo koja istina, briše njegovu osobitost, neponovljivost njezinog svijeta – jer njegova je tema temelj i zaštita čovjekovog dostojanstva. Možemo biti uništeni, dakako, ali to ne oduzima vrijednost činjenici, da smo izabrali vječnost. Naprotiv: Patnja je toliko puta bila najveći dokaz o veličini i trijumfu izbora.

Obveze mišljenja nisu određene temom, nego njegovom ulogom u čovjekovoj sudbini. A ustav je temeljni zakon društvenog života jedne države; što znači i njegovog udjela u sudbini pojedinca. Zato je Nerkez Smailgić i pisao o njemu s onim razlozima, koji svojom jasnoćom svjedoče o jasnoći odnosa koje zastupaju. U njemu zajednica i pojedinac imaju isti smisao, jer imaju istu vječnost. Jedan je izvor čovjeka i cijelog svijeta. Tako su raspoređene sve činjenice. I o tom rasporedu govorim, kad govorim tekstovima Nerkeza Smailagića. Neka ih drugi ispituju na drugi način i s drugom svrhom ili drugim mjerama. Mene zanimaju samo utoliko, ukoliko prikazuju njegov lik, moguć samo u njegovom svijetu.

Pišem o Nerkezu Smailagiću, koji će nam nedostajati na svakom koraku: u šetnji ili kavani, u povjerljivom razgovoru ili u javnom raspravljanju – jednako tamo gdje su ga ljubavlju susretali i tamo gdje su ga onemogućavali. Apartnog sugovornika, u svakom trenutku, s kojim je svatko uživao u slobodi i dostojanstvu svoje osobe.

Poglavlje o ženama ne mogu opisati, ali znam koliko bi bilo zanimljivo, puno igre koja privlači, koja raduje i snubi, jer nije to bio samo šapat nezavisnog udvarača, nego i uzdrhtalost pravog poklonika, njegova skrivena želja, koja je kao služba dragani … Slušao sam ga i gledao u trenucima kada se približavao ženi: Ona je od njegovih riječi postajala sve ljepša, sve radosnija, a on tom uzbuđenju sve potebniji. Posvetivši se sav ženi, on je postojao njezino čarobno ogledalo s kojim se toliko toga mijenjalo … Nerkez Smailagić nije bio Don Juan, ni Casanova. On je bio kavalir s ružom, prostačkom trenutku usprkos.

Bila je to nesuvremenost o kojoj je govorio Nietzsche – ne toliko dramatična, ne toliko genijalna, ne toliko prevratnička … ali ispunjena vjernošću onim vrijednostima, koje tvore i održavaju čovjekovo dostojanstvo; sudbinu pojedinca, njegove slobode, njegovog oduševljenja, koje se jednako zna radovati i patiti. – Tako, dakle, nesuvremen, Nerkez Smailagić je bio Zagrebu potreban, kao posvemašnja suprotnost tipu čovjeka, koji je u gradu upravo nastupao: tipu koji oko sebe širi bezobličnost, tipu koji pripada velikoj zavjeri prostaka, od koje grad premire i zaudara. Ne dakle dekorativna, nostalgična rezignacija, ma s koliko mašte … – naprotiv, ta nesuvremenost bila je upravo ona -jedina! Sadašnjost, koja može ući u budućnost ne izgubivši prošlost – bila je to «pohlepa za slobodom» pojedinca, koju je slavio Montaigne; pojedinca koji ne pristaje na slobodu, ako ona nije sloboda za druge.

A Nerkezovo djelo? – Oblikovanje znanstvene fizionomije jednog fakulteta, kažu. Mnogi učenici, privučeni njegovim predavačkim sposobnostima – briljantnim, kažu. Neki njegovi spisi, također. Ali iznad svega ono, što je svakome od nas ostavio u svakom susretu: osobu koja ne napušta besmrtnost svoga slučaja. – Nije bilo sumorno, dosadno ili čak zastrašujuće obzorje nekog opozivanja zemlje, niti Baš-čelikova zveka udaranja u junačka prsa ili fanatična, monomska samodostatnost; što ispunjava svojom moći našu svakodnevnost… Ne! za Smailagića je čovjek uvijek konkretna izgradnja jednokratnog, neponovljivog svijeta, izgradnja beskrajne raznolikosti, trske koja može drhteći reći: Ono što je protiv mene, to je i protiv čovjekova svijeta. Zato ćemo ga i dalje susretati – sve dok na častan način budemo voljeli svoju zemaljsku sudbinu.

Nisam posebno spominjao Hrvatsku. Ona je ušla u sudbinu Nerkeza Smailagića kao činjenica slobode, kao činjenica pravde, kao suvremena činjenica jedne civilizacije i njezinih perspektiva, zajedničkih svima onima, koji su na njihovoj raznolikosti zaposleni. Kao suvremeni intelektualac, oslobođen mitomanske patetike tribalnog barbarstva, monomanskog trijumfalizma, posvećenih naroda … – i tako dalje … – on je zastupao raznolikost kao temelj jedne harmonije, koja svoju ljepotu i veličinu nalazi u neponovljivoj, originalnoj ulozi svakog sudionika. Harmonijsko zajedništvo ne počiva ni na kakvom biološkim i zoološkim rodnim skupinama, već na slobodnoj izgradnji čovjekovog svijeta, izgradnji koja prije svega prepušta mrtvima da pokopaju mrtve. Zajednice su izborno blago povijesti – izbora po srodnosti. Ne voluntarističko zbivanje na okup, ne monolitnost, nego dosluh, sazvučje, unutrašnji dogovor i oblikovano razumijevanje. Mjerilo zajednice je slobodno zajedničko djelovanje, pristajanje na istu povijest, dijeljenje jedne uloge u njoj – kao osobne i zajedničke slobode u radu, koji vodi budućnost.

Pitanje ustava bilo je za Nerkeza Smailagića pitanje zakona, kojim se osigurava sloboda izgradnje i djelovanja zajednice, kao slobode djelovanja pojedinca. Ustav nije futurističko opravdanje diktature u sadašnjosti, nego istodobno zaštita pravednosti i slobode – sada, odmah i sveobuhvatno. Njegov je krajnji, unutarnji ideal – koji mora već djelovati; jer je opasno svako odlaganje! – zajednicom zaštićeno bezvlašće. ( I tu, dakle, predstoje još mnogi susreti sa Smailgićem … )

Ali, ovo nije interpretacija učenja, već opisivanje sudbine; ovo je prikaz lika s kojim smo se zauvijek životno rastali. Nije to moj samovoljni izbor, nego ono što slijedi iz života Nerkeza Smailagića a, ono što je u svakom susretu s njim svima bilo najdraže i najvažnije. Tako je morao postupiti i profesor doktor Jovan Mirić, govoreći na ispraćaju njegovih posmrtnih ostataka. Bio je to pravi hrvatski kraj: s onom odmjerenošću, koja je uvijek najgori odgovor prilikama – ni sramota, ni dostojanstvo. Sve na broju, sve zadovoljeno – a jedan život u progonstvu, a jedna sudbina oduzeta svojoj zajednici, a jedno djelo onemogućeno, a jedna karijera prekinuta, a jedno mjesto u vremenu izgubljeno … Priznate su vrline pokojnika, ali izbjegnuta je odgovornost za njegovo krivotvorenje i izolaciju. U silnoj obazrivosti posljednjeg pozdrava jedva se moglo naslutiti, što je bio pravi razlog i pravi sadržaj tog progonstva … – a priznanja su trebala u toj tajnovitosti biti gesta dostojanstva, cijelo iskupljenje čak!

Profesor Jova Mirić – u svemu tako dalek Nerkezu Smailagiću … – rekao je ono, što je iz te daljine od svega moglo preostati za bezopasnu mjeru časti. Hrvatski nedolično oko toga je bila šutnja. Izvan Mirićeve ispričnice, pružene kroz nevidljivu pukotinu, ni vidika, ni pomaka, ni daha. Pozdrav koji nije ni veliki jad, ni velika strahota, ni skandal… i upravo zato je neshvatljiv. Rastanak iz kojega se nema kamo … Preostao je samo pravac u kojem odnose tijelo.

A ispratiti Nerkeza Smailagića, naprotiv, znači prihvatiti ono, što je on izabrao: apsolutni slučaj pojedinca, kao svijet. Jer samo ono što unapređuje pojedinca, unapređuje i zajednicu. «Postoje dva božanstva: svijet i moje nezavisno Ja» – kaže Wittgenstein. Zato: ako za nas postoji budućnost, Nerkez Smailagić je tamo.

Svi se brinu za društvo, a ja se brinem za pojedinca – to je ono što me s Nerkezom povezuje.

p.s.
(Poslije godinu dana)

Iznenada je došla godišnjica Nerkezove smrti. U nemiru opadanja, nemiru degradacije, nemiru smračenja … Njegove vrline postaju sve rjeđe i sve manje ljudi to opaža. Nerkez nije otišao sa svojim vremenom, kao Wilde, na primjer. On se, naprotiv, sve više razvijao prema nesuvremenosti. Njegov lik je iz dana u dan postojao sve manje moguć. Bilo je to neizbježno doba oduzimanja intimnosti, u doba katakombnih osoba, u doba kada se vječnost zamjenjuje zavjerom libida ignorandi … I dopušteno je samo svima svugdje isto.

Nekrez je krenuo drugim pravcem prema šapatima, besmrtnosti. Na tom putu intimnost postaje sve punija i prostranija samoća … sve dok oko kojim gledamo Vječnost ne postane oko kojim ona gleda nas. Nerkeza sam posljednji put sreo na Trgu republike, desetak dana prije njegove smrti. Izišao je iz bolnice obaviti neke poslove. Uvesti red za sobom. Upitao sam ga kako je. Odgovorio mi je: Ah, to nije važno, ionako se više nećemo vidjeti. I nije mi pružio ruku odlazeći. Samo mi je mahnuo i osmjehnuo se. Nesuvremenost je već postala bezvremenost u njemu. Jednostavno, sigurno, konačno. Vidio sam njegov mir. Tu, nedodirljiv. I nisam sumnjao: Više se nećemo vidjeti, jer je to postalo nemoguće.

Nerkez se udaljavao, a ja sam još stajao gledajući za njim. Najednom se obazreo prema meni i kimnuo mi glavom, kao da još jednom želi potvrditi svoju izjavu i moj zaključak. Nama je bilo svejedno koje je doba obojici jednako, već dugo. Ne zato što smo osporavali sadašnjost ili je napuštali, već zato što smo prihvatali samoću. I zato smo upravo mi tako neizmjerno cijenili život, upravo samo mi bili zadivljeni njegovim čudom, koje otkriva samo samoća. To je njezina neshvatljiva dragocjenost. I to je naše vrijeme. Jedino «Misao se bavi prošlim i budućim; kad se oslobodio boljega – teškoća je riješena» Tako upućuje Rumi, a njemu smo se obojica divila. Put se može poduzeti samo na jedan način:

Presjeci veze, budi slobodan!

Ne znam kad će ovaj tekst biti objavljen, ali ja mu se više neću vraćati.

(Iz knjige Vlade Gotovca «Isto», Naprijed, Zagreb, 1990, str. 257-265.,izvor: Behar.hr)