Bizarno društvo beštija

1be7

Piše: Kruno Čudina

Vidio sam te neke vijesti i inicijative toga 19. 5. 2012. godine, na vlastiti mi rođendan!, i onda sam dugo i izdašno povraćao. Danas povratim čak i kada pojedem svoje voljene krumpire. Danas više niti ne znam što se događa u ovoj imperijalističkoj koloniji. (uskoro će uslijediti tekst o nadzornicima ove kolonije zvane Hrvatska, o svim Vesnama i, kako li se zove onaj glavni nadzornik, ne mogu se sjetiti…, o svim njihovim zločinima proizašlima iz poslušnosti svojim imperijalističkim vladarima, a sve samo i jedino za njihovu im osobnu korist) Danas me briga ako crknem. Ali nitko mi neće prati mozak, kao niti prošle godine, ili me ”plašiti” kako ću, ako nosim leptirića na lančiću oko vrata, završiti u Paklu. Mi jesmo u paklu, odavno.

Postali smo društvo beštija. Ne samo ”mi Hrvati!”, nego i cijela Europa, o ostatku svijeta ne treba niti govoriti. I tako beštije raznih vrsta uistinu i postoje, i tek postaju beštijama, jačaju, vraćaju se, situacija je gadna, fašizam i nacizam se legaliziraju, ulaze pod krinkom stranaka poput grčke ”Zlatne zore” u parlamente, o, da, tako biva kada su narodi u teškim životnim situacijama, tada razne, dotad skrivene organizacije, davno onezakonjene ideologije i bizarnosti isplovljavaju na površinu. I narod onda, kao što je to navodno slučaj s grčkim policajcima, radije prihvaća te i takve ekstremne, često i teroristički nastrojene grupacije (teško ih je nazvati doli grupacijama zaluđenima raznim zločinačkim idejama, koje govore kako će upotrijebiti i oružanu silu ako zatreba, ako se ne bude provodila njihova, sada legalizirana politika mržnje, progona svih drugačijih u izgledu i mišljenju, dakle njihova ekstremna dogmatičnost u tumačenju zavjeta koje su sami ustoličili unutar vlastitih stranaka, organizacija, najbolje je ipak reći grupacija), nego štednju koja vodi u potpunu propast i rasprodaju svih nacionalnih dobara, odmah nakon što budu prisiljeni prodati vlastita. Nama pak, točnije našoj djeci i mladima određeni prečisti dušebrižnici poručuju kako smo životinje, zvijeri, beštije. Da to postajemo. Ili već jesmo. I to u značenju beštije kao nečastivog, lučonoše, sotone, đavla, kako god željeli nazvati tog Vraga. Vrijeme je takvo, pogodno za razne manipulacije ljudima (vidjeli smo pad lihvara ovih dana, koji su uspjeli izvarati obične ljude za nekih dvanaest milijuna kuna), pogodno za nametanje dogmi i tabua u svim segmentima društva, pogodno za marginaliziranje i napad na sve one drugačijeg mišljenja, a pogotovo drugačijeg pogleda na svijet, život, ili doživljaj, recimo vjere, tumačenjem iste, za proglasiti ih nepodobnima, zvijerima, beštijama, ma vrijeme je pogodno za suziti područje zdravog razuma i razmišljanja u normalnih ljudi. Dok ljudi jedva preživljavaju, treba iskoristiti te trenutke patnje i uplašiti ih dodatno, nabiti im strah, ako treba i izvrijeđati ih, skrenuti pažnju s uistinu bitnih problema, i nametnuti im dogmatične doktrine, zaprijetiti im onim klasičnim biblijskim paklom ili nekom vrstom življenja svakodnevnog života u svojevrsnom Gulagu, ako ne stegnu remen, tj. ako ne prihvate omču koju im daruju internacionalni lopovi kao banke, razni fondovi i unije.

1be5

U Hrvatskoj stvari odlaze još dalje, u potpunu bizarnost. Tako naši političari igraju svoje uloge (a što će drugo, jel?, kada je to ono čime se oni bave), koje su im napisali i dali im da igraju spomenute institucije internacionalnih lopova. Traže kupce za totalnu prodaju zemlje, govore o EU kao o onoj tamo negdašnjoj uniji, kao da se ne vidi iz svemirskog broda kako sve to skupa propada naveliko. Apsurd, bez daljnjeg, no, kao što sam rekao, što bi oni sada uopće radili ako ne igrali igru koju su im dali da igraju. Tu je sve jasno. Samo da i ovdje neka zlatna, srebrna, bijela ili crna zora ne svane ili se ulice ne zacrvene krvlju. Neće. Iz jednostavnog razloga. Ljudi ovdje imaju gurue i savjetnike drugih vrsta. Jednako kao što ovdje ljudi drže do čistoće svojih dvorišta, kao u Škabrnji, gdje su održali dvorišta čista od ”prodora” Cigana. I javno se time ponosili, govorili svoje, neki i izričito jasne govore mržnje na televizijama, ponosili se etnički sto posto čistom Škabrnjom. Koja će takva i ostati. Zauvijek. Jer, Cigani bi ih zatrovali svojim otpadom, ponašanjem, valjda i smradom, pa makar ih dvadesetak godina ranije teško stradali Škabrnjani ogradili i žicom. Treba shvatiti tu traumu, jednako kao da su valjda svi stanovnici ponosne Škabrnje jasno kazali i pokazali da su oni o nečistim ciganskim beštijama imali rasističko mišljenje oduvijek, pa su, poglavito nakon užasa koje su proživjeli, imali svako pravo segregirati te Cigane od sebe. Slično čine Izraelci s beštijama poznatima cionistima pod imenom Palestinci. I prošli su isto tako, čak i višestoljetne traume, pa su uzeli pravo, čak i pravdu u svoje ruke. Ja sam odrastao u susjedstvu s Ciganima, Romima, kako se to populistički govori u Hrvatskoj (dok u većini europskih zemalja ostaje naziv Cigan, Gitano, Gitan, Gypsy itd.), što bi značilo ljudima, jer Rom znači čovjek. Neke sam nazivao Ciganima, neki su meni u šali dobacivali: ”De si, Kruno, Cigane? Šta je?”, no većinom smo jedni druge nazivali susjedima. ”Ej, sused, šta ima, kako si?” Ovo prepričavam da ne bi došlo do zabune, jer zabune i zablude su tražena roba za prodati narodu ovih dana. Ako ne nasjednete, možete se i dobro nasmijati, ako tu uopće više ima mjesta smijehu. Jednako kao što su rasna, spolna, religijska i politička nesnošljivost na cijeni, sve u duhu, teško da imalo svetom, ozračja u kojem živimo. I tako su načelnik općine Škabrnja, možda i neki Škabrnjani zaradili kaznene prijave, jer ipak je ovo pravna država.

1be6

I tako je zakon rekao i prosudio, te će valjda i presuditi. I to je dobro, jer time će se sprati hrvatska sramota, kako su mediji nazivali taj nesretni slučaj žigosanja drugih ljudi nečistima. Ja odavno Cigane zovem Romima, umrla su stara vremena razumijevanja ikakvih razlika među ljudima, ako ih je ikad u suštini i bilo. Zvali su ih i stanovnici Škabrnje Romima. Na televiziji. Ali i podigli su žicu i tako dalje. Ja nisam, ali ja sam zauvijek u duši, ako ništa više, ostao Cigan. E sada dolazimo do hrvatskih bizarnosti koje se opasno približavaju apsurdu, banalnosti, a to je najopasnije, po svakog ciljanog građanina kojem određeni pojedinci iz određenih institucija žele darovati, u smislu lažnog morala i vjerske ispravnosti – ma žele mu podvaliti dogmu. Žele da plače i pati. Da ne razmišlja. Da sluša upute o opasnim stvarima. U ovom slučaju o opasnim simbolima koji ga mogu pretvoriti u zvijer. U beštiju. Sada i ovdje. Odmah ili ubrzo, ovisno valjda koliko koji pojedinac, a ovdje se radi ponajprije o obraćanju mladima, dugo nosi određeni simbol koji nije u skladu s katoličkim naukom?! Slonići, potkove, djetelina s četiri lista, znak mira, sve su to (neo)poganski simboli koje kršćani ne bi smjeli nositi na majicama i privjescima, upozorava autor dogmatskog plakata dr. sc. fra Josip Blažević, tko god bio i otkud baš sad izronio s tim mementom protiv poganstva i mogućeg pretvaranja naše djece u zvijeri. I to jedan svećenik, čovjek od vjere; ostao sam zaprepašten, kako tim čovjekom, tako i njegovim plakatom. Jer gospodin fra sc. dr. Josip precizno objašnjava da se neki simboli koriste u magijskim obredima, kao pentagram ili heksagram. Najopasniji simboli su oni iza kojih stoji sotonski duh, kultura smrti i anarhizam, upozorava gospodin fra sc. dr. Josip. Nisam, kao jedan sve-vjernik, znao da franjevci vjeruju u magiju. Kakva magija odjednom? Čovjek koji predstavlja Crkvu Kristovu govori o magiji i o tome kako će mi se kćerkica, ako nosi privjesak slonića na lančiću oko vrata pretvoriti u zvijer. Doslovno ili u duhovnoj stvarnosti na koju slonić, kao jedan (neo)poganski simbol upućuje. A smije li, u strahu da ne postane zvijer, imati u svojoj sobi Amonovo (Ra) oko (jer jako voli staroegipatsku kulturu) ili vilin-konjica, ili je to poganski jedino ako je na privjesku ili na majici? Da malo zaokružim priču o ovoj evidentnoj farsi, reći ću samo sljedeće: Svećenik koji se poziva na magiju, i ”prijeti” djeci i mladima da će postati zvijeri, mora da je praznovjeran. Prazan od vjere. Ili je malo pobrkao učenje koje je učio. Ili je jednostavno baš jedan od onih koji koriste jedno iznimno teško vrijeme po ljude da ih, iz tko zna kojih osobnih razloga, udaljava od Crkve i Boga, i uvlači ih u svijet nekakve magije. No lako je za njega i njegove motive, opasno je po našu djecu, njihova razmišljanja, lažnu vjeru u koju ih se tako može uvući, uplašiti, učiniti od njih inkvizitore vlastitih emocija i sloboda.

1be4

Beštije. Potencijalno posvuda. Nastale iz nošenja slonića i djetelina na lančićima. Ja se bojim već sada, jer ako je jasno da spomenuti svećenik-vizionar-reinterpretator vjere same propagira takve zablude, takvo udaljavanje od Svevišnjeg, pitam se dokle bizarnost pojedinih ekstremnih dogmatika može ići. Možda da zabranimo djeci igračke koje možda na sebi imaju nešto od navedenih poganskih simbola, kao npr. zlatne ribice, no kojoj peraja pomalo liči na izobličeni list djeteline, pa se čini da su četiri. Iz svega proizlazi da se dotični ”prevarant” (u starocrkvenom jeziku) niti ne treba boriti protiv sotonskog znakovlja, jer, gledajući koliko je ljudi cijelo ovo vrijeme nosilo sloniće, neki i pentagrame i heksagrame, a neki, bome jesu, i obrnute svastike, te ih nose i ovih dana, kao što sam napomenuo, gledajući taj protok vremena s privjescima neopoganskih (što je posve kriv tremin, svi ti simboli vuku korijene u daleku prošlost) na ljudskim vratovima, dakako i otiscima na majicama (kratkih ili dugih rukava?!?), možemo samo probati zamisliti koliko je ljudi već postalo zvijerima. Beštija do beštije, dalo bi se zaključiti. I dok nam se sekularna država urušava sama u sebe, dok Crkva pokušava ponuditi utjehu u molitvi, fra Josip Blažević krenuo je na misiju koja je i kontra Crkve, i kontra države, i kontra vjere same. Bez ikakvog shvaćanja situacije vremena u kakvom živimo. Savršen primjer bizarnosti, možda i u medicinskom smislu. Teško je reći. Možda je stvar nekakve samopromocije, no to bi već bila topla nada. Međutim, kao što sam već rekao, izvanredne okolnosti, u smislu teškog života cjelokupnog naroda i pripadajuće mu države, savršeno su pogodni za pokušaje provođenja bizarnih ideja. A propaganda je propaganda, lako je gutamo, no kako li je tek onda lako upijaju djeca i mladi. To je ono što plaši, hoće li u društvu koje odlazi prema totalnom apsurdu postati ekstremni pripadnici neke grupacije, neke sulude ideje, slušači i sljedbenici nekog ‘čistunca’-prevaranta koji propagira patnju i trpljenje, valjda zato što je sam prolazio kroz isto dok je još bio jako mali. Toliko o njegovoj duhovnoj stvarnosti.

U sobi je nakako hladno. Nosim na sebi majicu sa otiskom crvenog tulipana. Pitam se da li da zapalim majicu. Ili da nekako odlijepim tulipan, pa ga stavim negdje drugdje i tako otklonim od sebe opasnost postajanja beštijom. Iako, pošto sam ostao Cigan u duši, ja sam već odavno beštija. No ne osjećam se nimalo vražje. Razmišljam još jednom o situaciji vremena u kojoj sam se našao, i dalje se ne mogu načuditi praznovjernoj propagandi ovog franjevca, ali se i bojim. Dođe mi da u ponedjeljak, kada ode u školu, odem u sobu svoje kćeri i pobacam sve potencijalno pogano. Ili probam pokrenuti građansku inkviziciju, tj. propitivanje te bizarnosti koja ulijeva strah. Pitam se tko je sve ovdje zapravo beštija, ali znam tko je Beštija itekako svjesna svoje bestijalnosti usmjerene prema mladima, svjesna da ne može biti svjesnija. Znamo da znaš što činiš. Praznovjerniče, Beštijo, ostavi nas djecu u miru!

1be2