Predrag Finci – Antisemitizam u umjetnosti

ANTISEMITIZAM U UMJETNOSTI

1

Ideje ideologije nisu urođene ideje. S ideologijom se ne rađamo, nego je usvajamo. Ni predrasude nisu “prirodne”, nisu “date”, nego stečene. Rasizam, ksenofobija i šovinizam su usvojena, ideološki oblikovana stajališta. Svako od takvih stajališta je posljedica i iskaz određene ideologije i/ili konkretne političke prakse. Od takvih je i antisemitizam. Takve predrasude, osjećanja i “način mišljenja” (u kojem dogma vlada nad refleksijom) stvara, proizvodi određeni ideološki kontekst. Antisemitizam je mjera nedemokratičnosti jedne zemlje i/ili osobe. Dokaz netolerantnosti i netrpeljivosti, iza čega stoji želja i volja za poricanjem svakog prava Drugog. Ali, čak i židovski autori smatraju antisemitizam dijelom percepcije, što u krajnjoj liniji može da znači “normalne percepcije” ili bar “uobičajene”, “usvojene percepcije”, dakle nečim čemu se ne treba suviše čuditi, nečim svakodnevnim. Nataložene, okoštale predrasude stvaraju simbole negativnog, a od takvih je i Židov kao otjelovljena prijetnja: lihvar, krvopija, pljačkaš, tuđinac, parazit, demon, ubojica… , postaje realni lik svega lošeg, neželjenog, svega što ljudi neće i čega se boje. U određivanju bitnih židovskih karakteristika upotrebljavane su potpuno suprotne, kontradiktorne odredbe, pa je tako ovaj “konceptualni Židov” (S. Žižek) postao jedna neodređena određenost, jedna “supstanca” koja se uvijek pojavljuje u drukčijem negativnom stanju, jedna negativnost s beskrajnom atribucijom. Pri tom svaki antisemit misli da su njegove optužbe protiv Židova pravedne, jer mu Židovi ugrožavaju njegova prava. U prirodi je glupaka da ne voli ono što ne razumije. U prirodi nesposobnog da optužuje za krivicu Drugog. U priodi zatucanog da mu je za sve kriv Stranac. Prečesto su u prošla vremena ljudi crpili znanja i predstave o Židovima isključivo iz antisemitskih izvora, pa su svoje znanje o ovoj nacionalnoj manjini temeljili na vlastitom neznanju i nekritički usvojenim predrasudama. Idealizam subjektivnosti tvrdi da je svijet isključivo subjektivna slika svijeta, tvrdi da je Drugi ono što takva subjektivnost o Drugom misli i što u Drugom vidi. Takva idealistička opsjena ovdje se iskazuje na drastičan način. S pogubnim posljedicama.

Treba li više ponavljati sve što je rečeno o antisemitizmu, tom “starom demonu”? Pametan zna da je u pitanju predrasuda i primitivizam, a antisemit opet ne prestaje vjerovat da je u pravu. I jedan i drugi se drži svog. Ipak, bar ukratko, još jednom… Moguće je razlikovati rasni, religijski, nacionalni, ekonomski i politički (totalitarni) antisemitizam. Uz ove tradicionalne oblike antisemitizma pridružili su se i novi: Židovi kao neprijatelji islama, američki miljenici i čak posredno odlučni element u američkoj politici, a odnedavno i predstavnici globalizma. Ovome treba dodati i paradoksalni “humanistički” antisemitizam, koji u opravdanom zalaganju za ljudska prava Palestinaca počinje negirati ta ista prava Izraelu (osobno ću uvijek podržavati Izrael kada se brani, nikada kada napada), a ponekad i svim Židovima. Tada se počne tvrditi da su Židovi u Izraelu isti kao nacisti, pa se od opravdanog kritiziranja ekstremnih stajališta i djela pojedinaca ili čak cijele države (a u moralnost ovakvog kritičara se može vjerovati jedino ako podastre ubjedljive argumente i ako dosljedno kritizira sve slične pojave) može lako doći do ekstremističkih poziva na uništenje Izraela i svih Židove, jer svi i uvijek vode zločinačku politiku. Palestinci jesu bili žrtve – ponekad, bar ponekad i politike svojih vođa, a još češće “svoje arapske braće” – oni jesu izbjeglice (kao što su to i mnogi Židovi iz arapskih zemalja), izbjeglice koje žive pod, u svakom pogledu, nedopustivom okupacijom, ali su i Izraelci, među njima i oni koji su bili aktivisti pokreta “Mir Sada”, žrtve njihovog terorizma. Ne mogu da se otmem dojmu da ova dva mala, tragična naroda već desetljećima bivaju manipulirana, da mnogo toga rade protivno vlastitim interesima, da političke igre u koje su katkada mimo svoje volje uvučeni, plaćaju vlastitim životima i da će rješenje za svoje komplicirane odnose naći tek onda kada u njih ne budu više umješani mnogobrojni interesi vanjskih snaga, koje im često pružaju svaku podršku da djeluju u korist vlastite štete. Borba za neprikosnoveno vlastito (bilo u pitanju teritorijalno pravo ili ispravnost dogme) jedan je od uzroka svih tragičnih sukoba. U bliskoistočnom sukobu fatalna tvrdoglavost jednom će morati biti zamijenjena kompromisom, tolerancijom, dijalogom i pravednim mirom. Što prije, to bolje.

Osoba koja mrzi u svemu može naći povod za mržnju. Mogući uzrok antisemitizma može biti i nerješeno bliskoistočno pitanje (a ponekad i alibi za antisemitizam), ali prema drugim manjinama nije – ili bar ne u tako radikalnoj i “globalnoj” mjeri – iskazivana tolika netrpeljivost kao prema Židovima. Helen Fein piše da se u svim antisemitskim napadima ponavlja nekoliko optužbi protiv Židova: 1) Židov je izdajica i manipulant (možda etiketiran po Judinom liku); 2) Židov je izrabljivač koji otjelovljuje zelenaštvo ili moderni kapitalizam (Schylockov image); 3) Židov je skeptik, ikonoklast, revolucionar koji omalovažava vjeru i autoritet (Crveni Židov); Židov je neljudsko biće ili diabolički ubojica, trovač, zagađivač (demonsko); Židov muškarac je seksualni napasnik i sklon pornografiji, a žena zavodnica (razbludni Židov).1 A uz sve to se još i žene međusobno da održe bogatstvo… Tako se dokazuje židovska dekadentnost, degeneriranost, tvrdičluk, premda se i u svakoj drugoj naciji, posebno u doba nacionalističkih zamaha, kao i u konzervativnijim sredinama brakovi sklapaju gotovo isključivo s partnerima iz vlastite nacije. Slično je s optužbom da su židovske skupine “društvo u društvu”, jer se svaka manjinska i doseljenička zajednica od većinskog naroda odjeljuje, koliko zato što s njim neće, toliko i zato što većinski narod s njom neće. Takva međusobna isključivanja nestaju ili bar bivaju umanjena u društvima u kojima se u punom smislu ostvaruje ideja ravnopravnosti. Danas, također, polako nestaju i tradicionalne kršćanske optužbe za ubojstvo Isusa, ali se nažalost pojavljuju optužbe među nekim muslimanskim vjernicima, optužbe u kojima se parafraziraju i tek neznatno modificiraju stari europski antisemitski klišeji. Tako jedan novinar napisa da su se Židovi “zamjerili Alahu”, premda ne znam otkud novinaru informacija o tome što je Svevišnjem na pameti. I u Velikoj Britaniji su članovi parlamenta nedavno upozorili na porast antisemitskih incidenata (čega nažalost ima i u drugim europskim zemljama), incidenata koji se uglavnom objašnjavaju “situacijom na Bliskom istoku”.

Još od kada je ovaj neprecizni termin prvi put upotrijebio Moritz Steinschneider (1860), a potom njemački politički pisac i agitator Wilhem Marr (1879) da bi opisao antižidovsku kampanju kojoj je svjedočio u Njemačkoj, antisemitizam je označavao neprijateljski odnosi prema Židovima, a ne prema svim semitima. Jacob Katz u svojoj studiji o antisemitizmu veli da je usvajanje termina “antisemit” (a ne “antižidov”) značilo da njegove pristalice ne ustaju protiv židovske religije, nego protiv nekih aspekata židovskog karaktera, što u krajnjoj liniji znači protiv nekih urođenih i neotklonjivih židovskih svojstava.2 Kada se međutim poteže rasni argument, onda se “semit” netočno određuje kao rasa, a ne kao različiti narodi koji pripadaju određenoj jezičkoj grupi. “Semit” je kulturološka i lingvistička, a ne nacionalna ili rasna oznaka. Dokazati da je u pitanju druga rasa za rasistu znači dokazati da je u pitanju drukčije tijelo, pa se govori o “tipičnom Židovu” (uvijek je u pitanju singular!), “tipičnom židovskom nosu”, “uhu” itd. Židovi izgledaju tako i tako i svi su “isti”. Ništa zato što, recimo, Albert Einstein, Sigmund Freud, Frantz Kafka i Michael Douglas ne sliče previše jedan na drugog. Ali, budući da su svi Židovi, svi su “isti”, čak i kada to nisu.

Potreba za “tipom” je potreba za jednoobraznim, uni-formnim “objektom mržnje”. Židov za antisemitu nije subjekt, nije biće, nego predmet kojim se može manipulirati ili ga treba uništiti. Židov je potrebni “slabi neprijatelj”. Oni koji se ustremljuju na Židove čak dokazuju da posebno i ne mrze Židove, nego da su “samo objektivni”: “Pogledajmo činjenicama u oči… ” – kažu i pobrajaju svoje predrasude, frustracije i fantazije kao nepobitne dokaze o postojanju židovske zavjere i krivice. Jedno od načela šovinista jest uspostavljanje predrasude kao dominantnog princip (“istine”), što može biti od (privremene) koristi u uspostavljanju “nacionalnih vrijednosti” kada se one grade u razlici prema “stranom Drugom”. Predrasuda kao znanje o Drugom znači: identificirati Drugog kao Stranog i (u ekstremnim slučajevima) uništiti takvog stranog Drugog, ali ga sačuvati kao simboličku prijetnju, kojom se objašnjavaju sve vlastite nevolje i pravdaju sve teškoće.

2

Upravo takvi zatočenici predrasuda spremno slijede onu populističku politiku koja se demagoški poziva na “narod” u ostvarivanju vlastitih interesa. U doba nacizma mrziti Židove je bilo patriotski. Židov je portretiran kao stranac, od nacionaliste različit, u odnosu na koga nacista-nacionalista dokazuje svoju “ispravnost”. Ako svi i oduvijek mrze Židove – tvrde i danas izdanice ovog mentaliteta – mora da Židovi ne valjaju. Ova floskula prikriva da ni u doba nacizma nisu svi Nijemci mrzili Židove. Židovi su bili optuživani za mnogo toga, za nelojalnost posebno. I danas nacionalisti u raznim balkanskim državama kažu da su se “čak i Židovi za nas borili ili zalagali”, što dokazuje ispravnost nacionalne politike. Interesantno: svaki se narod na tlu bivše Jugoslavije, u doba rata posebno, pozivao na Židove, pozivao Židove, upoređivao s Židovima. Nije čudo da su ovi “stranci” postali odnedavno i meta militantnih nacionalista. Za razliku od romantičarskog nacionalizma, koji radi na vlastitom kulturnom identitetu i pri tom čak podstiče isti proces u drugim nacijama, militantni nacionalizam (šovinizam) svoj identitet izgrađuje tako da ništi svaki drugi. Nedavno se takvo što dogodilo u Srbiji, gdje je antisemitizam uzeo maha: jedna tamošnja potpuno nacistička internet stranica je izuzetno posjećena, objavljuju se adrese ljudi židovskog porijekla kao indirektni poziv na “odstrjel”, lijepe antisemitski plakati, a za sve židovsko se tvrdi da je Srbima neprijateljsko… A upravo su Židovi u Srbiji imali veći doprinos kulturi, umjetnosti posebno, no u ma kojoj drugoj državi, nastaloj iz nekadašnje Jugoslavije, što može voditi kontraproduktivnom zaključku da su Židovi, od Španjolske do Njemačke, stradali najviše u onim europskim zemljama u kojima su imali najznačajniju ulogu. Čudo se ranije, u svim teorijama konspiracije, srpski militantni nacionalisti nisu dosjetili Židova! (Teorija konspiracije nastaje najčešće onda kada njen pristalica nema dovoljno hrabrosti da se suoči sa svojom stvarnošću, pa hoće da sebe predstavi kao žrtvu neke strašne urote koja mu ne da da ostvari svoje. U svakoj se takvoj teoriji udružuje mitomanija o značaju “naše stvari” i osobna megalomanska narcisoidnost, što njihovog tvorca i pristalicu napokon ubijedi da su njegovi i on sam tako važni da svi, i to ništa manje nego “cijeli svijet”, kuje zavjeru protiv njih). Uz to idu priče o Židovima kao o malom, utjecajnom narodu (protivno svakoj logici, infantilna fantazija vjeruje da manje od 15 milijuna Židova – koliko ih ukupno ima – vlada svijetom), narodu u kome se svi međusobno poznaju, pomažu, u kome su svi povezani i jedan drugog k boljitku guraju (Ne znam kako to mene mimoiđe). U ovakvim pretjerivanjima o židovskoj moći krije se i moralna podvala: ako antisemit proglasi Židova za silu, onda ne napada slabijeg, nego silu, napada “nevidljivog vladara svijeta” (čitaj: đavola) koga može raskrinkati i pobijediti, čime dokazuje svoju snagu u odmjeravanju sa (u nedemokratskim zemljama još uvijek nezaštićenom) manjinom, koju je kao opaku silu sasvim legitimno napadati. Naravno, najčešće se tvrdi da je židovska moć ekonomska, da su Židovi trgovci, tvrdice, lihvari, lješinari, jer su Židovi u europsku ekonomiju uveli trgovinu mjenicama, što su naučili od Arapa i time doprinijeli razvoju europskog načina financiranja i bankarstvu, a dali se u trgovinu jer su ih zakonski propisi u zemljama Starog kontinenta prisiljavali da se bave isključivo trgovačkim poslovima, da bi ih kasnije ti isti zakonodavci optuživali što se bave poslom kojim su ih prinudili da se bave. Židovi su bili optuživani za otimanje “našeg”, iza čega je stajao poziv na pljačku židovskog. Pad nacionalnog dohotka u Španjolskoj poslije izgona Židova i u Trećem Reichu poslije obezvlaštenja Židova dokazuje da se ovakve pljačke ni u ekonomskom pogledu nisu isplatile. U nedemokratskim društvima, u kojima nisu osnovna prava pojedinca nego “većinskog naroda”, manjina se svaki čas obavještava da treba biti “zahvalna na gostoprimstvu” i da ne treba zaboraviti da je “manjina” e da bi se držala u pokornosti i bila stalno svjesna da je “laka meta”. Svaka je ksenofobija, kao i rasizam, alibi za porobljavanje, pljačku i zloupotrebu. Svi ideolozi, od Luthera do Rosenberga su se borili za svoju “teritoriju” i plašili se da bi njihove sljedbenike netko drugi mogao “osvojiti”. A u takvim obračunima Židovi su bili simbolička opasnost i negativni obrazac onoga što je suprotno ispravnom. Urednici zbornika Novi antisemitizam idu čak dotle da tvrde da je tretman Židova često bio lakmus test “dobrog društva”: gdje je Židovima bilo dobro (kao u renesansnoj Italiji, Turskoj XVI i Nizozemskoj XVII stoljeća, viktorijanskoj Engleskoj i današnjim SAD) bilo je dobro i drugima, gdje nije njima valjalo nije ni drugima, kao pod španjolskom inkvizicijom, ruskim carizmom, staljinizmom, nacizmom, Homeinijem…3. Slično bi se moglo tvrditi o svakoj vrsti stranaca: gdje ih u nekoj zemlji nema, nešto s tom zemljom nije u redu. Gdje stranaca ima, razvija se privreda ili bar jedna njena grana – turizam. Gdje dolaze strani majstori umjetnosti, umjetnost cveta. Gdje se inkorporiraju tuđa umjetnička iskustva, umjetnost osvaja nove prostore. Kada stranci počnu napuštati zemlju sprema se kriza, rat, propast.

3

Frustriranost, primitivizam, fanatizam, ignorancija. -sve to može spadati i u političke i u psihološke motive antisemitizma. Čim se osjeti ugroženo, biće napusti stečevine “lijepog odgoja” i u Drugom vidi “primitivca”, “crnčugu”, “cigu”, “ćifuta”, pa onda ospe po cijeloj naciji (“od pojedinačnog k općem”) kojoj njegov (stvarni ili fiktivni) protivnik pripada, stane pozivati na odbacivanje i njega i svih vrijednosti koje zastupa, pa onda… U pravnoj državi zakon ne dozvoljava primitivcu da ispolji sve svoje osobine; u doba svakojakih kriza, a još prije u vrijeme otvorenih nacionalnih i uopće ratnih sukoba, takav čak može biti promoviran u “heroja”. Hegel veli da nečista svijest ono vlastito prljavo pripisuje Drugom. Tako se oslobađa od vlastitih frustracija, dokazuje svoju ispravnost, ali istodobno kazuje i o sebi samoj. Nakazno uživa u svom ehu. Osobna dezorijentiranost, nezrelost ili egzibicionizam može voditi u takvu “želju za razlikom” u kojoj se zastupa izopačeno kao ispravno. Antisemiti i nehtijući rade na židovskoj svijesti o pripadnosti i identitetu. Ako išta u navali antisemitizma tješi, onda je to činjenica da su autori antisemitskih tekstova egzemplarni glupani na čije su istupe uvijek reagirali prominentni intelektualci i javni radnici, kao i demokratski orijentirane organizacije, pri čemu su klerikalni krugovi ostajali indikativno nijemi.

Antisemiti su obično veoma dosadni. Ponavljaju floskule iz jedne loše knjige ruske političke nebuloze, kojoj dodaju vlastitu nepismenost na koju se ponose. Antisemiti uvijek i nadasve vjeruju u svoje gluposti – u želji da se bude fašist nema suvišnih “zašto” – a glupost, ta najveća “svjetska sila”, doista može biti bezgranična (A. Einstein: “Samo dvije stvari su beskonačne: svemir i ljudska glupost. A za svemir baš nisam siguran.”). Takvi u svojoj mržnji ili bar potcjenjivanju ljudi iz drukčije “rasne skupine” nalaze golemu utjehu: blago meni, susjed mi je rođenjem gori od mene… Kada bi takvi bili “samo” antisemiti, rasisti i ksenofobi, sve bi još nekako bilo snošljivo. Stvar je u tome da se oni ni međusobno, da oni najčešće nikog i ništa ne vole. Pa ni sebe same. Takvi ostaju zatočenici svog vlastitog jada. Ponekad naravno u antisemitskim shemama i klišejima ima i naivnosti i nesmotrenosti. Mladi Libijac mi hvali Hitlera, dječak Indijanac, koji je 2005. godine pucao u svoje školske drugare, smatra Hitlera svojim uzorom, balkanski antisemiti ga pozivaju za krunskog svjedoka, a u Bombaju jedan restoran 2006. biva nazvan njegovim imenom “da bi privukao goste”. A svaki od pomenutih bi bio meta Furerovih “rasnih zakona”. Kada bi to znali, možda bi ga se i odrekli. Ali, problem nije u tome. Problem je što svaki od njih traži u sebi svog Hitlera. Problem je u tome da nacizmu nema kraja. Mijenja mu se oblik, nalazi novi objekt, primjenjuje drukčiji metod, ali hoće isto: neravnopravnost, poniženje, ropstvo, uništenje. Naravno, može mi se primije-titi da antisemitske ispade dramatiziram, da oni nisu ni tako česti, ni tako opasni, bar ne onako kao što su to bili u doba inkvizicije ili nacizma. Tada se prisjetim filma Cabaret (1969), filma u kome uznemireni mladi Amerikanac pita svog njemačkog prijatelja brinu li ga pojave nacista. “Lako ćemo s njima!” – kaže pomalo arogantno, a svakako samouvjereno njemački plemić. On to kaže o nacistima tridesetih godina.Tih godina su mnogi vjerovali da je nacistička Njemačka zemlja znanstvenih šarlatana, političkih klovnova i njihovih zaluđenih sljedbenika. Danas znamo šta takvi mogu kada se dokopaju moći. Antisemitizam, rasizam i ksenofobija nas obavještavaju o duhovnom, političkom, etičkom, o ideološkom stajalištu (stanju) sredine u kojoj takve pojave bujaju. A gdje ih ima valja biti na oprezu.

4

Antisemitizam je imao dugu historiju i mnoge pristalice. Nije slučajno da se pojavila i Enciklopedija antisemitizma.4 U ovoj dvotomnoj knjizi na 828 stranice velikog formata sistematski su pobrojani svi značajni incidenti i relevantna gledišta o antisemitizmu. Enciklopedija navodi i desetak značajnih filozofa i njihove stavove prema Židovima i “židovskom pitanju”. Ja ću ovu kartoteku antisemitizma u djelima “umjetnika mišljenja” prelistati drukčijim redom, ne abecednim nego kronološkim.

Takav poredak razmišljanja znamenitih filozofa prikazuje razvoj ideje o “židovskom pitanju” u njenom napredovanju k oslobađanju ove grupacije od pritiska predrasuda i jarma neravnopravnosti. Takav uvid dokazuje da nije bila u pitanju neka metafizička predstava, nego da su stajališta o židovskom pitanju i antisemitizmu uveliko bila spojena s razvojem društvene svijesti i potaknuta konkretnom političkom situacijom u sredini u kojoj su ova stajališta artikulirana. Filozofija je u odnosu na “židovsko pitanje” pokazala da je ona uistinu “vlastito vrijeme obuhvaćeno pojmovima” (Hegel). Tako Denis Diderot (1713-1784) kritizira Talmud i židovsku “slijepu odanost” ovom tekstu u onom maniru u kome prosvjetiteljstvo načelno ustaje protiv svih oblika religijske svijesti. U tom smislu judaizam je za prosvjetitelje imao isto mjesto kao kršćanstvo, što će kasnije biti ponovljeno u marksističkoj kritici religijskog oblika svijesti. Takvo stajalište ne može bez zadrške biti nazvano antisemitskim, jer se u njemu načelno kritizira uloga svake, a ne neke posebne religije, a jedan od pozitivnih rezultata kritiziranja religijskog oblika svijesti je trebao biti u okretanju čovjeka od transcendentnog stvarnom, što će se kasnije, u marksizmu iskazati u zahtjevu da se čovjek suoči s istinskim društvenim problemima, u koje svakako spada i svaki oblik netolerancije. Drukčije stoji stvar s Voltaireovim nazorom o Židovima. Ovaj filozofski pisac se zalagao za toleranciju, za slobodu mišljenja i religijsku snošljivost, ali je ipak u svom Filozofskom rječniku (1764) prema Židovima, a i drugim “neeuropljanima”, iskazao dozu netolerantnosti, pa se njegova načela o toleranciji mogu upotrijebiti kao polazište za kritiku njegovih osobnih predrasuda. On je Židove označio kao neznalice, barbare i ljude pune predrasuda. Kada se što ovakvo pročita lako je shvatiti kome u konkretnom slučaju neznanje i predrasude pripadaju. Na to je upozorio u svom otvorenom pismu Voltaireu već Isaac de Pinto (1762), koji sa žaljenjem veli da je “najveći genije najprosvjećenijeg doba” iskazao takve predrasude. Voltaire se ispričao, ali ni tekst a vjerojatno ni stajalište nije izmijenio. I Denis Diderot i Voltaire su o Židovima govorili kao o grupi koja je otuđena od društvene zajednice a prakticira sujevjerje, tako da su ovi prosvjetiteljski borci protiv predrasuda i sami širili predrasude i netolerantost. Prosvjetiteljstvo nije bilo namijenjeno “tuđincima”, koji nisu mogli biti ravnopravni s “prosvijećenim” domaćinima. Ta briga o integralnom karakteru državnog ustrojstva se na još izričitiji način iskazuje u djelu J. G. Fichtea (1762-1814), koji u svojoj odbrani Francuske revolucije izdvaja židovstvo kao “državu-u-državi”, pa stoga Židove smatra protivnicima moderne vizije političkog univerzalizma. Sličnu tvrdnju će kasnije ponoviti Theodor Fontaine (1819-1898), jedan od vodećih njemačkih pisaca svog doba, koga njegov srdačni odnos s tamošnjim Židovima nije spriječio da u svojim pismima ispolji neprikriveni antisemitizam, najjasnije iskazan u njegovom uvjerenju da su Židovi sposobni samo za materijalnu, ali ne i “duhovnu” asimilaciju. Takvo stajalište iznosi i pisac Rata svjetova H. G. Wells (1866-1946) koji tvrdi da Židovi odbijaju da se asimiliraju i da stoga nikada nije sigurno jesu li lojalni zemlji u kojoj žive ili su “samo Židovi”. U svakom od navedenih slučajeva autori smatraju da je Židov osoba, odnosno da su Židovi nacionalna skupina koja u bitnom smislu ostaje izvan društveno-pravnog uređenja jedne zemlje. Adaptiranost Židova je nažalost često značila negiranje vlastitog porijekla i identiteta, odricanje od običaja i odbacivanje vlastite kulturne tradicije, čime je dokazivan stupanj prilagođenosti i demonstrirana spremnost da se usvoje kulturne vrijednosti domaćina. Simptomatično je da gotovo svi filozofi brinu prvenstveno o političkom položaju Židova u njihovim državama, dok riječ o kulturnom doprinosu ove manjine u potpunosti izostaje. Pri takvom kazivanju Židovi su najčešće uzimani kao negativan primjer i potkazivani kao destabilizirajući društveni element. Jacob Friedrich Fries (1773-1843) u svojoj Etici (1818) pravi kontrast između “zdravog društva” starih Nijemaca i sjevernoameričkih Indijanaca s jedne strane i korumpirane, degenerirane aristokracije, svećenstva i Židova, s druge. J. G. Herderova (1744-1803) ideja “organske” kulture unekoliko ostavlja Židove izvan društva, što je išlo na ruku kasnijim militantnim njemačkim nacionalistima, koji su htjeli sve što ne pripada njihovoj naciji odstraniti iz njemačkog društva. Eho te ideje osluškujemo u svim kasnijim militantnim nacionalizmima. Slične ideje je gajio i jedan rani socijalist, Pierre-Joseph Proudhon (1809-1865). On karakterizira Židove kao parazitsku snagu zla u svijetu, reprezentente buržoazije (a “vlasništvo je krađa”), te je svoje zalaganje za protjerivanje Židova iz Francuske obrazlagao argumentima koji su bili spoj rasnih i ekonomskih predrasuda s religijskim stereotipima. Stajališta Brune Bauera (1809-1882) su uvijek bila povezana s političkom, najprije liberalnom, a potom konzervativnom pozicijom, pa je i njegovo stajalište o Židovima bilo političke naravi: ovaj filozof je vjerovao da Židovi moraju napustiti židovstvo da bi bili oslobođeni, što naravno prije svega označava “političko oslobođenje”, ali takvo u kome bi valjalo napustiti vlastitu tradiciju da bi se zadobila puna društvena afirmacija. Ludwig Feuerbach (1804-1872) u Biti kršćanstva (1841) optužuje Židove za egoizam i utilitarizam. Paganizam, veli ovaj autor, uzima prirodu kao datu, a judaizam dokazuje da je ona stvorena božijom voljom. Feuerbach u biti psihologizira vjeru i tvrdi da je svaka vjera, odnosno svako božanstvo zrcaljenje ideala vjernika, pa u judaizmu priroda postoji da bi služila ljudskim aspiracijama (utilitarizam) i isključivo židovstvu (egoizam), što će nešto kasnije tematizirati i Karl Marx (Da li bi on napisao onakav tekst o židovskom problemu da nije bio pokršteni Židov?). Marx se u svom Židovskom pitanju (1846) zalagao za političku emancipaciju njemačkih Židova, u čemu je imao podršku tadašnjih Židova a stao nasuprot antisemita, uz uobičajeni, prosvjetiteljstvom nadahnuti otpor prema religiji (pa i judaizmu), koja je načelno shvatana kao “iluzorna svijest” o kojoj ne može biti rečeno ništa dobro. Naravno, može se upitati zašto Marx nije govorio, da parafraziram M. Waltzera, o emancipaciji Nijemaca od nijemstva ili Francuza od francustva, ali izgleda da je takva emancipacija bila namijenjena samo onima koji nisu imali svoju državu, što će reći onima bez stvarne moći. Uz to svakako treba dodati i Marxovu upotrebu nekih uvrjedljivih, neuljudnih izraza, kojima je vrijeđao “svoju naciju”, što je ponekad karakteristično za konvertite i one koji su skloni poricanju svoga nacionalnog porijekla, a u kakve je Marx svakako spadao. Ali, pri tom se ne smije zaboraviti da se ovaj politički mislilac nije mogao zalagati za bilo koji oblik nacionalizma, pa ni za nacionalizam kao iskaz kulturnog identiteta, jer su ugnjeteni proleteri svuda bili ugnjetavani, svuda “bez domovine”, a ideja opće ravnopravnosti u sebi ima samo ideju “čovjeka”, a ne borbu za prava bilo koje nacionalne skupine. Nekako u to doba je djelovao i Paul de Lagarde (1827-1891), koji u svojim Njemačkim spisima (1878. iznosi do tada najparadoksalnije stajalište: da je ponosan što je antisemit, ali da ne mrzi Židove! U takvom bizarnom stajalištu Lagarde se zalagao za potpunu asimilaciju Židova (što je način porobljavanja druge nacije) i takva osoba je po Lagardeu mogla biti dobar član društva. Oni pak koji su istrajavali na svom identitetu bili su promotori svega negativnog: židovske religije koja se bazirala na azijatskom paganizmu; bili su i izumitelji burze, a kasnije zagovornici socijalizma, koji je služio židovskom internacionalizmu. Ovom prijetećem internacionalizmu Legard suprotstavlja njemački idealizam, jedan nacionalni idealizam kao silu otpora novim društvenim tendencijama. A. Scophenhauer govori o foetor judaicus (Judengestank), pa dokazuje da Židovi nisu izbjegli iz Egipta, nego da ih je faraon zbog lepre protjerao. U Parerga i Paralipoma (1851) filozof ustaje i protiv emancipacije i protiv mješovitih brakova, jer će “Židovi uvijek ostati Židovi” (§ 133), pri čemu mu nije smetalo što Nijemci ostaju Nijemci. Schopehauer je smatrao da su sve antičke etike zadojene despotskim teizmom, dok je ona etika koju on zastupa etika zakona i zapovijesti. Zanesen Upanišadama kazuje da je u indijskoj kulturi sve blisko životu, bez židovskih predrasuda. Idealiziranje jednog tako često ide uz omalovažavanje drugog… Ch. Fourier (1772-1837) je optuživao Židove da su ekonomski paraziti, da ekonomski eksploatiraju druge, da su Židovi varalice i lihvari, da im treba oduzet državljanstvo, jer su Židovi bili predstavnici nove financijske buržoazije, a za Fouriera bankarstvo i financijske špekulacije bijahu nemoralni i uzrok suvremenih društvenih zala, što će inspirirati mnoge antisemite, uključujući E. Drumonta, ali je Fourier nekim svojim projektima inspirirao također i graditelje kibuca u Izraelu. Constantin Frantz (1817-1891) kazuje da Židovi nikada ne mogu biti u potpunosti građani, jer nikada u potpunosti ne pripadaju zemlji boravka, a da dominiraju javnim glasilima, trgovinom i razmjenom, pa se zalagao za stvaranje apardhejda u bizmarkovskoj Njemačkoj, koju je nazivao Njemačkim Carstvom židovske nacionalnosti. Berlinski historičar Friedrich Ruhs je smatrao da su “negativne osobine Židova” posljedica njihove religije i zalagao se za prelazak Židova na kršćanstvo kao jedini način da se Židovi uključe u društvo.

Gledišta svih navedenih filozofa mogu biti shvaćena kao pokušaj da se riješi problem židovske manjine unutar novonastajućih buržoaskih, građanskih društava, u kojima je zalaganje za demokraciju zahtijevalo da se prvi put ozbiljno razmišlja o svim pripadnicima određenog društva. U tome su još uvijek izvjesnu ulogu igrale nasljeđene predrasude (premda ni u jednom od navedenih slučajeva antisemitizam nije bio dominantni ton filozofiranja), a u promišljanju o ravnopravnosti je još bila prisutna ideja o dominaciji većine. Ta većina je u europskim zemljama bila kršćanska većina, pa se kršćanstvo oglašava kao “državna religija” i otuda riječ o manjkavostima judaizma i nuždi da Židovi pređu na kršćanstvo zapravo nanovo zastupa “prirodno” pravo većine, koja je to pravo stekla “rođenjem”, za razliku od “došljaka”, koji su “strano tijelo”, uljezi i paraziti, pijavice na tkivu “zdravog društva”. Ova stajališta su danas u razvijenim europskim zemljama bez ikakve pravne relevantnosti i pripadaju muzeju političkih ideja. Malo tko sva ova pomenuta filozofska djela danas čita zbog njihovih antisemitskih momenata, malo tko obraća više ikakvu pažnju na poneki antisemitski intoniran fragment u ovim djelima, premda gorljivom antisemiti kao i židovskom paranoiku može poslužiti kao argument. Njihovo navođenje, međutim, ozbiljnom istraživaču može pokazati ne samo kojim se putem misao o slobodi kretala, nego i kojim putem demokratska nastojanja ne bi trebala ići. Upravo uvid u stajališta filozofa prema Židovima potvrđuje da nije u pitanju metafizičko načelo, nego konkretno političko pitanje, pitanje koje je bilo aktualno u vrijeme filozofovog diskutiranja “židovskog pitanja”. Zato se treba prisjetiti da već G. W. F. Hegel (1770-1831) zagovara židovsku emancipaciju i načelnu građansku ravnopravnost. U Hegelovoj dijalektici nužda izmirenja vodi ravnopravnosti, pa otuda u Filozofiji prava (1818) veli da nije bitno je li čovjek ove ili one nacije, da nije bitno je li Nijemac, Talijan ili Židov, nego je li čovjek, čime je ujedno rečeno da se različite ljudske jedinke i skupine trebaju tretirati kao jednake, a ne kao međusobno isključive skupine, jer imaju “ljudskost” kao skupnu osobinu. Nitko rođenjem nema ni prednost ni manu. Nije bitno šta je nečije porijeklo, “nego da je čovjek čovjek”. Ta misao će postati temelj modernih demokratskih društvenih uređenja, uređenja u kojima načelo političke volje nije nejednakost, nego ravnopravnost, nije (pozitivna ili negativna) izuzetost, nego pravna i politička jednakost, nije tlačenje, nego sloboda.

5

Antisemitizam se pojavljuje u različitim oblicima, na različitim mjestima. I filmska industrija je s njim živjela. Primjera radi, u Velikoj Britaniji cenzor zabranjuje Krstaricu Potemkin (i bit će zabranjena sve do 1954), ali ne zato što se pribojavao “crvenih”, nego zato što je bio antisemit, pa mu je smetalo što je redatelj filma bio S. Eisenstein, koji je bio Židov, doduše taman onoliko koliko je to bio i njegov partijski drug L.Trocki. R. W. Fassbinder je uznemirio duhove svojom samo jednom izvedenom teatarskom produkcijom (Der Mtill, die Stand und der Tod, 1975), a vrijeđanju skloni M. Gibson dao doprinos antisemitizmu svojom Mukom Kristovom (2004) i takvu reputaciju vješto iskoristio u komercijalnom promoviranju ovog dosadnog filma. Otužno je da je antisemitizam još uvijek financijski isplativ. Doduše, oba redatelja su kazivali da nemaju predrasuda. Unekoliko to sliči onom plaćenom siledžiji koji prebije čovjeka, pa mu ljubazno kaže da u tome nema “ništa lično”. Je li antisemitizam samo ono što Židovi smatraju uvredom? Nisam primjećivao tragove antisemitzma u filmovima poput D. W. Griffithove Netrpeljivosti (1916) ili J. Renoirove Velike iluzije (1948), možda prije svega zato što nisam živio u sredini u kojoj je antisemitizam bio ozbiljan problem. Nisam primjetio ni da je Golem (1920) P. Wegenera i C. Boesea antisemitski film. U svojoj knjizi “Židov” na filmu Omer Bartov ukazuje na antisemitske momente ovog filma.5 Tako film gleda onaj koji je osjetljiv na uvredu. Tako ga gleda i onaj koji bi da uvredu nanese. O. Barev analizira antisemitsko u filmskim djelima, najprije u nacističkim filmovima Vječni Židov (1938.) i Židov Stiss V. Harlana (1940), potom J. Renoirovu Veliku iluziju (1938) i A. Wajdinu Obećanu zemlju (1974) i, na drugom mjestu, spomenutu Muku Kristovu M. Gibsona. Govoreći o čuvenom nacističkom antisemitskom filmu Židov Stiss, Bartov veli da je publika radije prihvatila tako dobro ispričnu priču s elementima melodrame koja usto tvrdi da je zasnovana na historijski istinitoj priči, nego “dokumentarac” Vječni Židov. Svi antisemiti daju prednost mašti nad historijskim činjenicama i/ili društvenim pokazateljima, jer je za njih njihova mašta ono što je istinita, stvarna slika o Drugom: Židov je za takve ono što oni misle (umišljaju) da Židov jest; nije biće, nego slika one predrasude koju u sebi o Židovu nose.

Otkud nakaradnost u umjetnosti? Otkud u njoj antisemitizam? Ovaj nikada nije bio “izum” samog umjetnika, nego nadasve usvajanje rasprostranjenih, u umjet-nikovoj zajednici usvojenih klišeja i predrasuda. Među takvima je teško naći respektabilnog autora. Osoba koja voli umjetnost ne gubi vrijeme na čitanje izljeva mržnje minornih piskarala, kojima, kao i publici kojoj se obraćaju, nije do artističkog, već do promoviranja politiziranog smeća. Takve djelatnosti trebaju biti precizno kvalificirane, ali nisu predmet teorije umjetnosti nego socijane psihopatologije, čiji plodovi uspijevaju u doba naraslih društvenih kriza. Bilo je, naravno, pisaca koji su bili antisemiti. Bilo je među njima i nadarenih i pametnih, ali ih ogromna većina to nije bila. U Francuskoj su bili djelatni antisemitski pisci poput Roberta Brasillacha, Pierre Drieu la Rochelle, Lucien Rebatet, poneku je rekao i Charles Peggy. M. Barres u svom “Nanskom programu” koji je iznjeo kao kanditat nacional-socijalista za grad Nansi (1898) optužuje Židove (tuđince, kozmopolite) da su daleko od izvornih, ruralnih vrijednosti i da su “proporcionalno” isuviše prisutni i utjecajni u francuskom društvu. Navodim ovaj primjer, jer je i on dokaz da se antisemitizam u modernim europskim zemljama često, čak prvenstveno javljao kao politički program i da u svojoj moderniziranoj verziji više ne govori o “sveopćoj židovskoj opasnosti”, nego o “neravnomjernoj raspodjeli”, o “proporcionalnosti”, o nedovoljnoj zastupljenosti i nepravednosti prema naciji-domaćinu, iza čega se priprema ubojstvo, pogrom i rat. “Francuz je ono što nije Židov”- veli Barres. Takvo stajalište u osnovi dominira u svoj literaturi koja slavi nacionalno osvještenje: najprije se kaže “mi smo posebnost”, a u militantnoj verziji da sve što se od nas razlikuje ne samo da nam ne pripada nego u buduće neće ni biti s nama. Provincijalni, svojom vlastitom ograničenošću okovani duh smatra da je “kozmopolitizam” u svakom pogledu diskvalificiran, jer je atribuiran kao “židovski”. Svaka “filozofija palanke” (R. Konstantinović) u skučenom primitivcu lako nađe svog zastupnika. Za takvog i opis “moga” znači često “neprijateljski stav” prema onome što nije “moj grad”, “polje”, “duh”, “zemlja” i “njen čovjek” (uvijek je bio u pitanju muški rod, ne samo poradi pravopisnih i gramatičkih pravila), dakle znači zalaganje za provincijalni, formirani, u sebe zatvoreni sklop vrijednosti i stabilnost kakva takvoj okoštalosti pripada. Biti protiv kozmopolitizma u ovakvoj vizuri jednostavno znači biti protiv onih vrijednosti koje nisu “moje”. A pošto nisu “moje”, nisu ni vrijednosti. Moje su vrijednosti pak one koje ne pripadaju mom neprijatelju. Moje vrijednosti i vrijednosti mog neprijatelja nemaju ništa zajedničko. Čak i kada bi neprijatelj pokušao usvojiti moje vrijednosti, ne bi uz sav trud mogao, jer nije u stanju da ih “razumije”, a kada misli da ih je usvojio onda ih “iskrivljuje”… Neprijatelj me tako uspostavlja via negationis: ja sam ono što on nije. Upravo takve ideje ponavlja i umjetnost koja u sebi ima antisemitske značajke. I u umjetničkim djelima je bivalo antisemitizma, ali je malo dobrih, artistički kvalitetnih djela, koja su tendeciozno bila antisemitska. F.-J. Celin je možda izuzetak, premda je i on svoj eksplicitni antisemitizam iskazao u svoja tri pamfleta6, dakle u obliku političkog teksta, rasističkog “programa”, a ne u svojim romanima. Kada djelo postane “propagandno”, kada postane zastupnik određene političke platforme, tada najčešće prestaje biti djelo i postaje pamflet, koga publika cijeni ili negira upravo zbog “idejne pozicije”, zbog agitacionog karaktera i banalne eksplicitnosti takvog djela. Kao proklamirani antisemit takav postaje poštovan, cijenjen pisac među antisemitima, čak i kada u njegovu djelu, kao u Celinovim romanima, i nema naglašenog antisemitizma. Celine nije ništa novo “izumio”7, pa je tako samo ponavljao ono što bi svaki antisemit smatrao općim znanjem, dokazanom činjenicom, bjelodanom, svima znanom (što znači: među antisemitima usvojenom) istinom. A u tome je bila strahota takvih djela: što ona nisu individualna, što ne pripadaju samo svom autoru, što ih on nije “izumio”, nije “izmislio”, nego su usvojeno gledište “šire zajednice”. Poput svih fašista, i Celine je pozivao na povratak izvoru i autentičnom, na povratak “prirodnom”, što u prijevodu znači: povratak atavizmu.

U takvoj vizuri ono “prirodno” ne treba ni razlog ni objašnjenje: prirodno izvršava svoju volju kao sudbinu, kao nuždu u kojoj nema mjesta slobodi; ono tada postaje ostvarenje onog prirodnog prava koje sebi dopušta i “prirodnost ubojstva”. Celine je smatrao da je “crnac Židov” (on ih je rasno izjednačavao) “korumpirao ukus arijevske mase”. I da nikada nije bio kreativan. Celine je bio pisac za koga je stil bio presudan, za koga su “stil i retorika jedno te isto”8, pa stoga nije lako razlikovati Celinea “pisca lijepe književnosti” od Celinea “pam-fletiste”: rodovi jesu različiti, ali je on u oba slučaja smatrao da se iskazao kao “pisac”. Celine je spadao u prilično neuravnotežene ličnosti. Spadao je i u one oportuniste koji su u doba Vichya bili glasni antisemiti, a poslije, kada takvo što više nije bilo uputno, bar prestali javno ispoljavati svoja stajališta ove vrste. Njegovo jasno iskazano antisemitsko ubjeđenje je možda bilo uzrokovano njegovim permanentno nestabilnim psihičkim stanjem i poduprto općom društvenom histerijom u doba nacizma, ali su ga njegovi pamfleti učinili službenikom određenog političkog programa, čime je napustio svoju stvaralačku autonomnost i osobni integritet. Celine doduše nije nikoga denuncirao, nije ni jednu osobu židovskog porijekla prijavio Gestapou, ali je svojim antisemitskim pamfletima denuncirao cijelu jednu nacionalnu skupinu i stao na stranu zla. Andre Gide je odobravao Celineov pamflet Bagatelles… i tvrdio da je to “samo šala”, tvrdio da je Celine sve učinio da ga ne uzmemo u obzir ozbiljno, tvrdio da je ovaj pamflet uobičajeno pretjerivanje koje je izraz Celineove kreativnosti… 9 Ne mogu prihvatiti ovakvo stajalište, jednako kao što iz istih razloga ostavljam po strani moguću interpretaciju prema kojoj je u Celineovim pamfletima bio u pitanju njegov obračun s vlastitom klasom, jer do takvog dešifriranja gorljivi antisemiti niti su mogli niti bi htjeli doći. Ni jedan antisemit u takvom tekstu ne čita spomenute “šale”, jednako kao što ne vidi nikakve simbole, nego u njemu čita ono što u njemu jasno piše – antisemitske izljeve bijesa i mržnje. A takvim čitateljima je Celine svoje pamflete i namijenio. U antisemitskim djelima antisemit ne traži djelo, nego samo i isključivo njegov “sadržaj”, njegovu “poruku”, njegovu “istinu o Židovima”. Tako je sa svakim šovinistički orijentiranim djelom. Takvo djelo prestaje biti relevantno kao umjetnički čin i postaje samo “ideja” s jasnom porukom: i za uvrijeđenog i za onoga koji vrijeđa. U stvaranju takvog djela sam umjetnik diskvalificira svoje djelo kao umjetničko djelo. Ono to prestaje biti, jer postaje antisemitski pamflet, samo još jedna potpora antisemitima za njihovu mržnju, a onima kojima je takvo što strano razlog za otpor prema takvom djelu. Sve što eventualno ima druge kvalitete gubi na značaju.

7

Nekada su antisemitska djela imala mnogo uspijeha. Takva djela su u nekoliko navrata, u doba kriza, imala velike tiraže, potom i djela i njihovi autori bivali zaboravljeni, a danas nađu svoju odanu publiku gotovo isključivo u zemljama s nikakvom ili nedovoljno razvijenom demokratskom tradicijom. Tako je u Francuskoj Edouard Drumontova (1844-1917) knjiga Židovska Francuska10 od svog pojavljivanja do 1914. imala preko 200 izdanja, a novine (La Libre Parole) u kojima je ovaj pisac iznosio svoja antisemitska gledišta dosegle nakladu od 100.000 primjeraka. Teško da se danas može nači predan čitatelj ovakvih pisanija. I Lucien Rebatet (19031972) je napisao nekoliko knjiga.11 Poput drugih u to doba, govorio je o opasnosti i navještao apokalipsu. Redovno je obznanjivao svoja stajališta u desničarskim novinama, koje su se zleguko zvale Je suis partout (Ja sam posvuda). Za razliku od estetiziranog morala dekadencije, koja svoj zalazak hoće da učini lijepim, estetizirana politika pod okriljem ljepote priprema uništenje drugih. I Rebatet je bio pristalica takve fašisto-idne politike, čak i svoj antisemitizam “estetizirao”: priznaje da su Židovi sjajni interpretatori (kao muzičari i kritičari), veli da i sam smatra izvanrednim muzičarima Horowitza i Menjuhina, među slikarima izdvaja C. Pissaroa (“jedinog velikog izraelitskog slikara”), ali dokazuje da Židovi nisu sposobni za “originalnost”. Sličnu tvrdnju je iznosio i Otto Weininger u svom Polu i karakteru (1903). Rebatet je imao renome znalca i dobrog kritičara. A ipak je taj “znalac” negirao svaku vrijednost Modiglianiu, što može biti stvar ukusa, ali nikako i stav osobe koja “zna” šta je slikarstvo. U tome se očituje priroda mržnje: da ona ne vidi ni ono što bi morala vidjeti, da ostaje slijepa i za ono što jasno vidi.

8

Genije kao antisemita: Voltaire, F. M. Dostojevski, N.V. Gogolj, R. Wagner, T. S. Eliot, E. Pound, L. F. Celine, G. Green… Ni jedan od velikih pisaca ne može biti okarakteriziran kao antisemita bez ograda. Tako Graham Greenov kontroverzni opis Židova nalazimo u njegovim slabijim, ranim djelima, ali je pisac kasnije potpuno izmijenio svoje stajalište spram pripadnika ove nacionalne skupine. Čak i kod pisca takvog kalibra kao što je bio Thomas Mann, dakle kod pisca koji je za sebe govorio da je “filosemit”, možemo naići na tragove antisemitizma. U svojim tekstovima je navodio pozitivne osobine Židova, navodio da su adaptabilni, inteligentni, kozmopoliti, ali mu se u njegovom dnevniku znala oteti poneka jetka primjedba, naročito kada su mu na umu bili takmaci i protivnici, što je i kod drugih artista katkada bio uzrok ponekog antisemitskog ispada.12 Nedostatka ravnoteže ima i u nekim Mannovim literarnim djelima -istraživači navode, između ostalih, i likove Židova u Doktoru Faustusu (1947) a i “židovskog jezuitu” Lea Naftu u Čarobnom brijegu (1926) – zbog čega je i sam Th. Mann brinuo, čak se pomalo pribojavao da bi takvi momenti u njegovim djelima mogli navesti na neželjene interpretacije, premda je mogao i spokojno reći: pa zar nije bilo i takvih među Židovima? Zar ne bi bilo kontraproduktivno i u maniru otužne lakirovke očekivati da su Židovi uvijek “pozitivni junaci” i da imaju samo “pozitivne osobine”? Ali, za razliku od skrupuloznog Th. Manna, neki drugi slavni pisci i filozofi nisu zazirali zbog svojih antisemitskih izljeva. Tada iz još jednog razloga postane jasno: i onaj što ga nazivamo genijalnim ograničeno je biće, ovdje ograničeno nekritički usvojenim predrasudama svoga doba ili osobnim moralnim nazorima, dakle kao osoba, ali ne i kao tvorac djela, koje ne smije biti diskvalificirano poradi nekih autorovih osobnih mana. A i te treba razumjeti u kontekstu stvaraočevog doba i u sklopu njegovog djela. U hermeneutici antisemitizma moramo voditi računa o situaciji izričaja, jer je takav gotovo u pravilu vezan za političku situaciju svoga doba i za vladajuće stereotipe. Takav kontekst je danas odbačen i pošto ne bismo da se takvo što nanovo konstituira jasno kažemo: takav kontekst je omogućavao mnogu nepravdu i političku perverziju, u koje svakako spada i antisemitizam. Izgleda da je u većini slučajeva u djelima autora o kojima je ovdje riječ više odlučivala situacija, Zeitgeist u kome je nastajalo djelo, nego osobna antisemitska osjećanja. Zato se u takvom razumijevanju prvenstveno radi o demontaži određene političke prakse, a ne obezvrjeđivanju nečijeg djela. Motivi tako kompleksnog autora kao što je bio Dostojevski bili su zamršeni i kada je bio u pitanju njegov odnos prema židovstvu: on nije toliko mrzio Židove (“takve mržnje nikada nije bilo u mom srcu”), koliko je pokazivao, kao i svi nacionalisti, koliko su njegovi Rusi bolji od drugih (jer u osnovi samo oni i valjaju!) i iskazivao neku vrstu, u to doba uobičajenog, “protokolarnog antisemitizma”. On je toliko volio svoju Rusiju da je bez zazora mogao mrziti sve druge.13

Dostojevski je mrzio apriori. Sve “nerusko” prije svega. Istraživači njegovog djela potvrđuju da je pisao protiv Židova prije no što je i jednog sreo. U osnovi je ponavljao klišeje tadašnje “žute štampe” o Židovima, čime se udvarao usvojenim stajalištima prosječnog čitatelja. Nisu njegove knjige slučajno bile bestseleri u doba kada su objavljivane. On je osobno čak smatrao da njegovo loše mišljenje o Židovima i nije uvrjedljivo, premda ih je znao naglašeno karikirati, poput lika Liamšina, po svoj prilici pokrštenog Židova, u Zlim dusima ili učestalo grmiti, uz primjenu svih uobličajenih antisemitskih šablona, protiv opasnosti “Rodshildovih ideja”. Jedini u cjelini židovski kartakter u njegovim djelima je Isak Fomič Bumštajn u Zapisima iz mrtvog doma, prema kome je gajio oprečna osjećanja. Naravno, treba imati na umu da je Dostojevski još više mrzio Poljake i Francuze no Židove, da je, kako to dolikuje žestokom nacionalisti, volio samo svoje. K. A. Porter kaže da je E. Pound bio antisemit taman koliko i antikršćanin.14 Dodajmo tome da je J-F. Celine mrzio sve odreda. Time se ova negativna značajka u njihovim djelima ne umanjuje. Isuviše je ako je netko “malo rasist”, “povremeno šovinist” ili, kao što dokazuju Poundovi branitelji, antisemit tek u “ponekom stihu”. Identificiranje jasnih antisemitskih momenata, detalja, fragmenata… u nekom djelu nije način diskvalificiranja djela, nego upozorenje na njegove (moralno) loše strane. Ne znam da je netko prestao čitati T. S. Eliota zbog njegovih antisemitskih nazora ili zbog stiha u njegovoj pjesmi Burbank s bedekerom: Blenstein s cigarom)5 Siguran sam da ta pjesma ili poneki stih u Poundovim Cantosima nisu pokrenuli lavinu antisemitizma, ali su se razni antisemiti rado pozivali na činjenicu da su pametni ljudi, pa eto i Dostojevski i Pound i Eliot… “vidjeli tko su i kakvi su oni”.

9

Je li uputno ovoj listi pridodati i “najvećeg pisca svih vremena”? U kojoj je mjeri Shakespeareov Mletački trgovac antisemitsko djelo? U doba nastanka ovog djela Židovi se još nisu vratili u Englesku: tu ih je jedva bilo još od doba Edwarda I (1290) i tek će im Cromwell dozvoliti povratak na Ostrvo (1656). U elizabetinskoj Engleskoj Židov je bio sinonim za lažljivca i sve oblike zla. Uz Charles Dickensovog Fagina16 (Oliver Twist, 1838), židovsku kreaturu koja je negdje između životinje i sotone (a i šarm joj od te vrste), Shvlock je najpoznatiji Židov u svjetskoj literaturi. Shvlockovo ime je za mnoge antisemite bilo i ostalo sinonim za sve Židove. Takvo što se vjerojatno dogodilo usprkos Shakespeareovoj namjeri, koji mu nije namijenio značajno mjesto u svom djelu, pa se ovaj lik pojavljuje u samo pet od dvadeset scena, a u finalu, kada se pojavljuju svi najvažniji akteri predstave, Shylocka, tog prvog Shakespeareovog “pounutarnjenog” zlog junaka, više nema.17 Nastao vjerojatno u doba jakih antisemitskih raspoloženja zbog suđenja i pogubljenja jednog portugalskog Židova u Londonu (1594), Mletački trgovac je shvatan i kao načelni obračun s lihvarstvom, a i kao doprinos onovremenoj raspravi o pravilnom korištenju novca. Ovaj tekst je na sceni igran i kao komedija i kao tragedija, imao je različite interpretacije u doba antisemitizma i poslije Holokausta, danas ga na jedan način čitaju liberali, na drugi razni fundamentalisti, ali se ova drama uvijek smatra značajnim djelom, jer komunicira sa svojim receptorima, premda u različitim situacijama s različitim motivacijama na različite načine. Mletački trgovac je od onih slojevitih djela koja potvrđuju mogućnost višestrukog čitanja i dozvoljavaju interpretiranje na osnovu subjektivnog stajališta onoga tko djelo interpretira, pa stoga može biti čitano i kao antisemitsko i kao djelo koje se antisemitizmu us-protivljuje. Samo pamfleti imaju jednoznačnost. A ova drama sigurno nije od takvih. Uzgred: Mletački trgovac nije imao značajno mjesto u glumištu nekadašnje Jugoslavije, kao što ni “židovsko pitanje” nije bilo od velikog značaja. Kada se upitate kako bi Shvlock bio interpretiran u vašoj sredini, u odgovoru neće biti riječi samo o njegovom artističkom tumačenju.

10

Antisemitizam u umjetnosti se zna pojaviti i kao “vrijednosni kriterij”, u kome se poziva na estetsko, a zagovara rasno. Takvo vrednovanje dokazuje da postoji razlika između “židovske” i “prave” (arijevske) umjetnosti. Kada se ovakva protivnost uspostavi, ono protivno, u ovom slučaju “židovsko”, nije umjetnost. To se ponavlja u svim šovinističkim pričama o vlastitim “kulturnim vrijednostima”. Čak u svakom stajalištu o isključivoj vrijednosti vlastitog. U tome je također: odbaciti Drugog. U tome klija prijetnja: ubiti Drugog. Tada nastaje umjetnost koja “upozorava na opasnost”, umjetnost koja je kao poziv na mobilizaciju i “progon neprijatelja” i sama po sebi opasna. Takva je bila nacistička umjetnost, takva je svaka koja služi despotskoj politici i propagira mržnju prema “stranom”, takva sva ona navala primitivizma koji odbacuje sve što nije saobrazno njemu samom.

11

Pokušat ću na jednom primjeru demonstrirati “logiku” antisemitizma. Često u srpskoj štampi možemo pročitati rečenicu koja glasi: “Danilo Kiš je čuveni, veliki srpski pisac jevrejskog porekla…”. Jednostavna, bezazlena i točna rečenica, jedna deskriptivna konstatacija kojoj se nema što primjetiti. Ali, šta sve kaže ova rečenica i kako se ona može varirati? Činjenica je da je Kiš pisac. To dokazuju njegove knjige. Kiš je čuveni pisac. To znači slavni pisac, ali može da znači i razvikani pisac (što već ima negativnu konotaciju), a za ljubitelje “teorija zavjere” Kiš postaje slavan zahvaljujući “židovskom lobiju”. Međutim, Kiš je veliki pisac. On je priznat pisac, njegove knjige se smatraju kvalitetnim, pa treba pokazati, kao što je to svojevremeno otužno pokušao D. Jeremić, da su Kišove knjige podvala. Takvima je pisac već odgovorio u svom maestralnom Času anatomije. Napokon, odredbe srpski i židovski se katkada, posebno u vizuri nacionalista, potiru, pa “židovski” može da znači kozmopolitski, dakle onaj koji nije “s našeg ognjišta”, “nesrpski”, tuđi, neprijateljski, može da označava “modernistu” koji je protivnik “svete narodne tradicije”, može da označava sve ono čemu se suprotstavlja konzervativni, u političkom pogledu blago osuvremenjeni staljinističko-nacistički svjetonazor., a u antisemitskim mahnitanjima ovo “židovski” isključuje svaki kvalitet. Danilo Kiš za takve nije dobar pisac, nije nikakav pisac. O tome se radi: Kiš je (bar za antisemite i šoviniste) neosporno Židov, a Židov ne može da valja. Ni Heinrich Heine nije za naciste bio pjesnik. Uzgred, ali svakako indikativno: o velićini Kiševog djela su kazivali svi prominentni intelektualci bivše Jugoslavije, od Tvrtka Kulenovića, Predraga Matvejevića i Borislava Pekića do Lasla Vegela, Dubravke Ugrešić i Aleksandra Hemona, njima se pridružili pisci poput J. Brodskog, S. Rushdiea i S. Sontag, a negirali ga ljudi koji po svom liku i djelu nisu vrijedni spomena. A nije ih ni lako spomenuti, jer ni lika ni djela.

12
Mogu li se djela Dostojevskog, Pounda ili Eliota čitati bez svijesti o njihovom antisemitizmu, rasizmu i/ili šovinizmu, pa time i bez političkog učinka njihovih djela? Postaje li i samo takvo djelo nedjelo? Poundova pisma, koja je naokolo slao u velikom broju, potvrđuju da je njegov antisemitizam uveliko bio uzrokovan njegovim ludilom. Poundov antisemitizam dakle može biti tumačen njegovom paranoidnošću, ali je sličnih “malih paranoika” u to doba bilo na sve strane, a i danas ih se nađe. Takvima je bard nalikovao i sam služio kao alibi i potvrda ispravnosti njihovih zlodjela. Kao umjetničko djelo ili osobno stajalište antisemitski istupi ne pretendiraju na objektivnost, ali pozivaju svoje pristalice da dijele mišljenje “autoriteta”, koji svojim likom i djelom garantira istinitost onoga što je u njegovoj mržnji iskazano na kaotičan i neartikuliran način, pa ovakvo subjektivno stajalište “autoriteta” za pristalice antisemitizma postaje “objektivna istina”. Anthony Trollope (1815-1882) je tvrdio da u svojim književnim djelima ne želi zauzeti stranu, nego iznijeti izbalansirano stajalište. U tu vrstu “objektivnosti” ulaze i njegove predrasude u karakteriziranju Židova. A šta tek o onim gorljivim antisemitima… Mržnji je ako ne jedini, ono svakako ključni argument mržnja sama. Mržnja uvijek u krajnjoj konsek-venci negira egzistenciju Drugog. Druga osoba je neprijatelj, ne-Ja. Ja sam sve što on/a nije et vice virsa. U ideji da je Drugi Različit može biti prisutna i ona strašna ideja da takav nije Ja, da je druga, potpuno odjeljena vrsta, da je dakle rasizam opravdan jer smo različita, nesamjerljiva i nespojiva stvorenja. U takvoj ideji Drugi se odbija i negira, ne prihvata i ne razumijeva. Očituje se to i u izgledu, u portretu “našeg čovjeka”, kako Židov može izgledati samo ako se preruši. A tada mu treba skinuti masku, pokazati da on nije “naš”. Ovakva fasciniranost objektom mržnje je u svojoj psihopatološkoj verziji za opsjednutu osobu fasciniranost nekom vrstom “tamnog predmeta želje”. Demon zastupa neznano i opasno, želju i moć, seksualnost i vlast. Takav “Drugi” je istodobno fascinantan i odbojan. U odnosu na njega ispoljava se ono što S. Freud naziva narciso-idnošću egoa, u čijem se ostvarenju želje prema neznanom, stranom Drugom gaji i ljubav i mržnja, i nesputana želja i želja za poricanjem. Izuzetni seks je slika bizarnog demona, što “mi nismo”. Neumjerena seksualnost pripada “tuđincima”, “zabranjenom voću” i “egzotici”, od “došljaka s Istoka” do danas u SAD popularnih porno-tvorevina “s curama iz Brazila”. Zato je on (ili ona) Crnac, Ciganin, Židov, zato je zlokobno zavodljivi On ili raskalašna Ona, pohotni monstrum, opscena osoba koja nije u skladu s našim moralom i zakonom. Takva osoba je reprezentent nedopustivog koje će se ispuniti (ostvariti), ali samo kao noćna mora, nasilje (silovanje) ili bar stupica za naivne i nevine. Zato je on/a pogubna opasnost, demon s Istoka, otjelovljena ideja bluda koji u liku razvratnog tuđinca ispunjava ono što njegov progonitelj sam priželjkuje… Propagandisti koji su shvatili da ono mračno, demonizirano može biti itekako atraktivno, da može fascinirati kao “tamni predmet želje”, okretali su se drugom sredstvu: humoru, koji se svodio na izrugivanje.

13

Nosat, pogrbljen, s velikim noktima, s odurnim osmijehom, bale mu cure. Karikatura uveseljava. Kao osoba od ukusa možeš cijeniti njene artističke domete. Ali, šta ako je na slici tvoje, ono do čega ti je, onaj do koga ti je, tebi draga osoba, ti sam? Da li bi tako gledao na stvari da i sam pripadaš takvima, toj klasi ili naciji? Ili da se barem pokušaš uživjeti u osjećanja onih koji takvima pripadaju? Među najznačajnijim likovnim djelima koja bi mogla biti označena kao antisemitska je Paolo Uccellovo Oskrvnjenje hostije (c. 1468). Često se pominje i platno Suzana i Mudraci Arnolda Boecklina (XIX stoljeće), likovno djelo koje ima izrazito artističke aspiracije, a za temu židovsku seksualnu pohotu. Pominje se i da je Touluse-Lautrec ilustrirao niz antisemitski intoniranih knjiga i tekstova u doba Drevfusove afere. Nije bilo mnogo antisemitskih likovnih djela s umjetničkim pretenzijama. Mnogo su češče – svakako ne slučajno – bile karikature.18 Karikatura balansira između humora i uvrede. Karikatura je pretjerivanje u odnosu na određeni, usvojeni način viđenja i ponašanja, u odnosu na stvarno stanje stvari, u odnosu na dopušteno. Ona je uvijek na granici, na klizavom terenu, gdje se od humora može skliznuti u grubost, od suptilnog sarkazma u napadnu banalnost, od cinizma u ruganje, zajedljivost, u svakojako iskrivljavanje, u odvratno karikiranje objekta karikature. Izvorni karakter karikature, koja je u sebi nosila snagu destruktivnog humora19, nestaje onda kada karikatura postane poruga, kada postane maliciozno karikiranje. Duhovitost tada ustupi mjesto grubosti. U umjetničkom pogledu u pitanju je gotovo redovito ništavno djelo: kome je do uvrede radi to “bez stila”. U takvim nasrtajima ni svetinje nisu bile pošteđene, što dokazuje G. M. Woodwardova bizarna karikatura Mojsija (1799), karikatura puna eksplicitne opscenosti. William Hogarth (1697-1764) i kasnije Thomas Rowlandson (1756-1827) u svojim portretiranjima Židova gotovo uvijek slijede predrasude i klišeje svoga doba, pa su takva djela koliko iskaz nazora slikara, toliko i iskaz stavova njihove publike. U umjetnosti se ponavljaju usvojeni stereotipi. U likovnim djelima pomenutih slikara Židovi su prikazani kao zelenaši, burzovni mešetari, seksualni predatori (pa je od takvih i Solomon na platnu Thomas Rowlandsona, platnu na kome je Solomon svoj seksualni apetit usmjerio na “dvije zgodne kršćanske djevojke”), staretinari, ljudi koji upražnjavaju naopaku religiju, a potajno vole da jedu i zabranjenu im svinjetinu. Naravno, nisu samo Židovi bili izvrgavani podsmjehu i ruglu, ali ovakve karikature imaju jasne poruke i kazuju mnogo o društvenom položaju ove manjine. U karikaturama (i ne samo u njima) Židovi su bili izloženi svakojakim poniženjima. Oni su otjelovljenje neljudskog, pa su Židovi fizičke i psihičke karikature i slika svakojake izopačenosti. U takvom karikiranju ogleda se i karikaturistin lik. Degradiranje je za počinitelje bila vrsta perverznog užitka. U humoru potcjenjivanja, u kome se prave često grube šale na račun glupih Bosanaca (uvijek Bošnjaka), Iraca (svakako katolika), Pakistanaca (onih u Britaniji), Francuza na račun njihovih susjeda Belgijanaca, Rusa na račun Ukrajinaca (“Zašto Mađarska ne bi imala admirala kad Ukrajinci imaju ministra kulture”)… zastupnik takve “duhovitosti” bar ponekad, kada je zlurad, takvim šalama dokazuje da se nad tim nacijama treba vladati, jer te budale ne znaju šta treba da rade. Potcjenjivanje zagovara potčinjavanje. Taj isti porobljivački mentalitet, koji se zalaže za neravnopravnost, nalazimo i u karikiranju osobina i običaja predstavnika židovske manjine. Glavno je obilježje takvih artističkih produkata karikiranje, karikiranje u kome karikatura prestaje biti duhovita i postaje samo ruganje. Izvrgnuti podsmijehu moćnog je stvar hrabrosti; rugati se slabijem – sadizma.20 Takvo karikiranje se ne zadržava na razini artističke metafore, nego nagovara na potčinjavanje i indirektno zagovara ništenje egzistencije cijele jedne nacionalne skupine. Rowladsonove karikature su izrugivanje, potcjenjivanje i diskvalificiranje Židova. Svaka karikatura mora biti prepoznatljiva; karikatura je “posljednja likovna umjetnost” koja mora biti “realistična”; karikatura u svom realizmu mora pokazati tipične karakteristike karikiranog. Židov je za antisemitu onakav kakvim je pokazan u svom karikaturalnom reprezen-tiranju. Karikatura je za takvog stvarni lik Židova. Židov je karikatura najviše za one koji Židova bukvalno nikada nisu vidjeli ili, još prije, za one koje nisu htjeli da vide Židova kao biće. Zato su takva karikiranja trivijalna i nakazna, trivijalna nakaznost. U istinskom karikiranju Židova duhovitost nije krasila antisemite i zlurade gojime, nego Sholema Aleihemam i Woody Allena…

14

Jedino cjelovito i uistinu uspješno “umjetničko” djelo (uspješno kao razvikano, “umjetničko” kao doprinos neutemeljenom fantaziranju) s izrazito antisemitskim sadržajem jest Protokol Sionskih mudraca. O tom djelu-nedjelu bih mogao podastrijeti jedan zanimljiv dokument. U tom dokumentu je riječ o njegovom autoru, plemiću, ruskom oficiru, koga spominje u Školi bezbožništva (1980, str. 11) A. Tišma kao ostarjelog ruskog emigranta koji se hrani u Mlečnom restoranu, a o kome je pisao i D. Kiš u Enciklopediji mrtvih (ISBN 953-7075-13-3). Ni jedan ni drugi, međutim, ne spominje da je grof, koji se nikada nije ženio, znao u mladosti biti veoma zabavan, dotjerivao se, mirise i pomade iz Pariza naručivao, a i obrazovan bio, naširoko hvalio prirodnu obdarenost atleta, biranim riječima opisivao ljepotu Apolona i drugih grčkih božanstava i junaka za raskošnih noćnih bančenja u društvu probranih momaka iz boljih kuća. Dugo je prijateljevao s mladim poručnikom A. P. Stavrovskim, ali se od njega udaljio poslije poručnikove ženidbe za Nataliju V., neki misle zbog sukoba s njenim ocem, a bilo je i drukčijih priča. Grof je na vlastiti zahtjev demobiliziran, prestao se pojavljivati u javnosti, napustio čak i Sveto bratstvo u kome je dugo bio zapažen član, povukao se na obiteljsko imanje, koje je sada samo njemu pripadalo, čitao mnogo, a i osobno sklopio nekoliko tuđih knjiga u jednu, pridodao priču o Židovima, o kojima je ponešto načuo od seoskog popa, učenog isposnika i mistika Sergeja Nilusa (1862-1929), pod pseudonimom svoju priču-kompilaciju razaslao na brojne uvažene adrese, a ubrzo o svom sočinjeniju napravio dopis carskoj tajnoj policiji Ohrani (Odbrani) i poslao ga na ruke tada mladom službeniku Andreju Tihanoviču, s kojim je proveo lijepe dane u vojnoj Akademiji, a ovaj ga odmah, 1894. po nalogu pretpostavlenog proslijedio u Pariz P. I. Račkovskom, koji naredi M. Golovinskom da cijelu stvar dotjera, pa je to razlog što su kasniji istraživači ovu dvojicu smatrali za inicijatore cijele priče: “Ova priča ima biti razaslata kao dokument i svi tragovi o njenom nastajanju uništeni. Pisana je jednostavnim, priprostim jezikom, kako neuk čovjek najviše voli. Agente Njegovog Prevashodstva zadužiti da priču nauče napamet i istu prepričavaju u krčmama, na pijacama, u vlakovima za dugih putovanja, među narodom da priču šire. Obraćati se prije svega prostodušnom svijetu, ljudima slabije pameti. Također priču objaviti pod imenom Protokol i sav prihod od prodaje upotrijebiti u naše svrhe. Sebe moramo od crvene aždahe spasiti, a i puku oči u drugom pravcu okrenuti”. Dokument je čuvan u uvijek zaključanom sefu pod brojem 09/1899, a prepis s nužnim izmjenama napravljen 4. III 1917, ali danas većina autora smatra da je original i prepis dokumenta dan prije pada carevine, u zoru 6. XI 1917. (24. X po ruskom kalendaru) spaljen u dvorištu jedne pariške adrese, premda još ima istraživača koji se nadaju da bi dokument mogli pronaći u nekom od neotvorenih historijskih arhiva, ali ta nada vjerojatno više nema ozbiljnog utemeljenja. Niži službenik A. S., čije puno ima ne smijem navesti iz pravnih razloga, a i zbog upozorenja koja su ovom građaninu uputili iz nekadašnjeg KGB-a, kao i jedne kratke, ali oštre telefonske prijetnje iz Odese, dugo je bio jedini koji je potpuno znao dokument, jer ga je memorizirao (njegovo dobro pamćenje ga je održalo u policijskoj službi) i potom cijeli dokument usmeno reproducirao u dva navrata kada ga je prevarila votka, što je odmah dojavljeno na više mjesto. Umro je iznenada u svom stanu u jesen prošle godine i pokopan odmah sljedećeg dana bez ikakvih počasti i ceremonija na lokalnom groblju. Tajna služba je prije pokopa izvršila pretres stana, sva relevantna dokumenta zaplijenila (među njima, kažu, i dva od posebne važnosti) a stan do daljnjeg zapečatila.

Čitatelju je, nadam se, jasno da je gotovo sve što je u ovom dokumentu rečeno istinito koliko i sama knjiga na koju se ovaj “dokument” odnosi, pa tako s njom čini cjelinu. Premda se ovom “dokumentu” može vjerovati više nego Protokolima…, jer su u njemu bar neki podatci potpuno saobrazni historijskim činjenicama, mnogi će se i dalje tvrdoglavo pozivati na “istinu” Protokola… Svaka osoba koja prihvata vjerodostojnost ove knjige o židovskoj zavjeri barata iščašenom logikom: postojanje ove knjige dokazuje postojanje takve istine; falsifikat je dakle činjenica, a budući da je činjenica, onda nije falsifikat nego istina! Naravno, u slučaju Protokola… nije u pitanju krivotvorina, jer se krivotvorina ne može krivotvoriti, a posebno ne onda kada čak i nije krivotvorina, jer ne može nešto biti krivotvorina ako originala uopće nema. Ukoliko je u gornjem “dokumentu” u pitanju izmišljotina, ona je izmišljotina o izmišljotini, kojoj publike, bar u nekim balkanskim zemljama, nikako ne manjka. Ali, da ne odem predaleko u ovim razmatranjima: jer koga zanima “istina” u stvarima nebuloznog fantaziranja, fantaziranja koje sebe sobom hrani i dokazuje? Kome je do laži dokaz mu je laž sama.

Mnoge novije antisemitske škrabotine su varijacije na temu ove knjige. A i istinite koliko i ona. Nije baš dokaz inventivnosti pisaca to što ponavljaju klišeje koje je smislila jedna policijska služba, ali njihova publika baš hoće da čuje to “isto”, jer im je i pamet slična sitnim dostavljačima, doušnicima i onovremenim pandurima. Na osnovu Protokola… jedna je sirijska tv-kompanija napravila i televizijsku seriju, soap-operu Dijaspora, koja doduše ni u Siriji nikada nije bila prikazana, a u nekim arapskim zemljama, kao što je Jordan, skinuta s programa. Protokol… je plagijat. Njegova priča je spoj imaginarne priče o dijalogu Machiavellia i Monte-quieua, priče u kojoj se Židovi uopće ne spominju, a koju je 1864. anonimno objavio francuski advokat M. Joly, dijela jednog zaboravljenog njemačkog romana (dijela iz romana Biaritz H. Goedschea, objavljenog 1868) i rada ruske carske policije. Knjiga je objavljena najprije u jednom ruskom časopisu i prošla potpuno nezapaženo. Kasnije, ova knjiga stiče izvjesnu popularnost, onda kada rusko plemstvo shvata da će postati obezvlašteno i bez svojih posjeda, pa, nemoćni pred nadolazećom revolucijom i Crvenom armijom, optužuje Židove (i druge “fantome”) za svoju nemoć i poraz. Takve optužbe do danas ponavljaju sve vrste gubitnika: netko drugi je kriv za moje nedostatke, nisam ja… Ova knjiga je poslužila i nacistima (a danas njihovim mentalnim srodnicima) da podignu sve vrste optužbi protiv nezaštičene židovske manjine. U većini demokratskih zemalja Protokoli… više nemaju značajnu publiku. Od europskih zemalja mnogo se čita isključivo u bivšim socijalističkim zemljama, dakle u zemljama u kojima valja naći odgovore za sve vrste teškoća i frustracija koje su donijele “demokratske promjene”, u zemljama u kojima se ideja slobode iskaza često naopako shvata kao sloboda vrijeđanja i negiranja svih vrijednosti, kao pravo na potpunu moralnu i intelektualnu neodgovornost. Jedan od mogućih razloga uspješnosti ovog štiva, osim znatiželje, može biti iznađen i u potrebi pučanstva za svemoćnom silom koja o svemu odlučuje, onom silom koja je u nekadašnjim socijalističkim zemljama bila otjelovljena u liku dobrog i mudrog Oca naroda, a u negativnom vidu u liku pogubnog i zlog Imperijalističkog neprijatelja. Protokol… je potreba za nadnaravnim, metafizičkim, a ipak stvarnim gospodarom sudbine, koji raspolaže takvom silom da nam se zahvaljujući njegovoj zlovolji ništa dobro ne sprema, sve loše događa. Pri tom takav gospodar ne smije biti uistinu moćan, kako bi se “obespravljeni narod” mogao bez velikog rizika na njega ustremiti. Ono što se događa s ovom političkom fantazijom događa se i s drugim artističkim konstrukcijama: antisemiti ih uzimaju kao bjelodane činjenice. U svijesti antisemite fantazija zamjenjuje činjenice, a činjenice bivaju proglašene za fantaziju. U takvoj svijesti je nepobitna činjenica da su Židovi “gospodari svijeta”, jer to piše -zar ne? – u Protokolima Sionskih mudraca. U doba nacizma se pričao i danas primjenjiv vic: Moritz čita nacističke propagandne novine. “Zašto čitaš to smeće? -čudi se njegov drugar Albert. A Moritz će: “Vidiš da su nam oduzeta sva prava, sve što smo ikada imali, da nas s posla i iz kuća izbacuju, naokolo nas proganjaju, psuju, prijete, u logore gone, sve same nevolje. A u ovim novinama piše da smo mi, Židovi, najbogatiji, najutjecajniji, najmoćniji, da vladamo i ovom državom i cijelim svijetom, pa mi bude bolje”.

15

Antisemitizmu i rasizmu su doprinjeli mnogo više znanstvenici i teoretičari – poput J.-A. Gobineaua do H. Taina – nego umjetnici. Tipologizacija i težnja k općem u teoriji stvara antisemitske stereotipe, onu vrstu klišeja koji dokazuju da su “svi Židovi isti”. Takvi stereotipi se i danas ponavljaju, ali se sada smještaju u novi kontekst, u kontekst novih frustracija. Umjetnici su rijetko iskazivali svoj antisemitizam u svojim umjetničkim djelima i odlučivali se, svakako i zbog eksplicitnosti, za pamflet. Slijedeći Sartreovu riječ, prema kojoj su sva antisemitska djela dosadna, moglo bi se reći da su dosadna sva djela zasnovana na mržnji. Svaki moralist bi rekao da ne može postojati rasističko umjetničko djelo, jer je nešto ili rasističko ili umjetničko djelo. Ali, to ranije, u umjetnosti prošlih stoljeća nije bio slučaj, a nije bio prije svega stoga što je rasizam smatran legitimnim, moralno prihvatljivim, čak ponekad i slavljenim načinom ponašanja, političkog djelovanja i moralnog držanja, pa je u takvom ideološkom sklopu mogao biti “lijep”. Slično je bilo s antisemitizmom. G. K. Chesterton (1874-1936) je u svojim novinskim tekstovima (ali samo u jednom stihu) iskazivao svoje antisemitske stavove, koji su svoje uporište nalazili u piščevom uvjerenju da su Židovi i njihova vjera “teološko zlo”, zlo u kome se neprekidno opetuje prvobitni grijeh. G. Orwell u svom tekstu Antisemitizam u Britaniji (1945) veli da Chestertonu njegove predrasude nisu narušile ugled, jer je u njegovo doba antisemitizam uveliko toleriran u britanskom društvu. U umjetnosti se i danas nađe antisemitizma, ali takvo, najčešće “artističko smeće” nema mjesta u “main stream” proizvodnji, niti je distribuirano u uglednim mrežama. Umjetnici u demokratskim zemljama znaju da moraju biti politically correct ako hoće biti uspješni.21 Orwell u istom tekstu kaže da danas Chestertonova djela s antisemitskim notama ne bi bila objavljena. To svakako ne znači da predrasude i dalje, makar i u ublaženoj formi, ne postoje: samo im više nema mjesta u domenu javnosti. A među velikim djelima ih nikada nije ni bilo. Nema velikog rasističkog ili antisemitskog djela. Kada su u potpunosti, u cjelini takva, nisu umjetnička djela nego propagiranje izopačene vizije. Je li to dokaz da sama priroda umjetnosti pruža otpor svojim mogućim monstruoznim tvorevinama? Čak ni oni pisci koji su imali izrazito rasistička ili pak antisemitska stajališta nisu stvarali takva djela, jer im to sama djela “nisu dopuštala”. “Politika djela” razvija prikrivenu strategiju zavođenja, ali i takvog vođenja da čak i u “djelu s tezom” nepredvidljiva jezička igra, diktat pera, tok svijesti i kontekst značenja iznenadi i samog autora i uspostavi djelo usprkos namjera svog tvroca. Na kraju pisac ne vodi djelo nego djelo vodi pisca (“Htio sam izbaciti jedan lik iz romana, ali mi on opali šamar” – kaže moj duhoviti znanac-pisac), pa sama struktura djela, unutrašnji mehanizmi stvaralaštva i opće moralne norme (koje su iznad trenutnih “nazora”) ne dozvoljavaju da se takvo što u djelu pojavi, osim u rogobatnom obliku, u “djelima” poput Juden Süss i sličnim artističkim nakazama. Nema i neće biti velikog umjetničkog djela izgrađenog na mržnji. Najdublji, “primordijalni”, nasljeđeni ili pak kroz obrazovanje stečeni moralni imperativ traži da estetsko bude etično. Ovaj neizrečeni a tiho prisutni nalog nije ni u Celinovom djelu pustio na volju piščevom žestokom antisemitizmu. Nije, jer je svo stvaralaštvo poniklo iz etičkog odnosa prema biću i svijetu: stvarati estetsko znači potvrđivati etičko.

p.s.

Oduzimanje je u osnovi nasilja, koje u svom radikalnom obliku poriče Drugom i prirodno pravo, pravo na postojanje. Ja jesam onakav kakav sam u odnosu na Drugog. Pogotovo u odnosu na nezaštičenog i ranjivog Drugog. Rasizma, ksenofobije i antisemitizma više neće biti kada više ne bude politike koja ih proizvodi. A takva politika će nestati kada nestanu uzroci i razlozi njenog postojanja. Tek tada će u potpunosti biti moguće i Biće, koje je u potpunosti moguće samo kao slobodna ljudska jedinka, kao pojedinac u zajednici jednako slobodnih, u zajednici koja je s onu stranu mržnje, prisile i nasilja.

————————————————–

Bilješke:

1 H. Fein Ed., The Persisting Question. Social Perspectives and Social Contexts of Modern Antisemitism, Volume 1, 1987, str. 72

2 Jacob Katz,From Prejudice to Destruction, Anti-semitism, 1700-1933, 1994, str. 4

3 Paul Iganski & Barry Kosmin, A New Antisemitism? Debationg Judeophobia in 21st-Century Britain, 2002.

4 Richard S. Levy Ed., Antisemitism. A Historical Encyclopaedia od Prejudice and Persecution, Volume 1: AK; Volume 2: L-Z, 2005.

5 Omer Bartov, The „Jew“ in Cinema. From Golem to Don’t Touch My Holocaust, 2005, str 14.

6 Baggatelles pour un massacre (1937), L’école des cadavres (1938), Les Beaux Draps(1941)

7 Un Lècole des cadavres (str. 33) Céline kaže da u svojim antisemitskim pamfletimanije sam „ništa otkrio“.

8 David Carroll, French Literary Fascism. Nationalism, Anti-Semitism, and the Ideology of Culture, 1995, str. 181

9 Vidjeti u: Carroll, napomena 7, str. 283.

10 É. Drumont, La France juive, essai d’histoire contemporaine (1886)

11 Les Décombres, 1943; Les Deux Étendans, 1951; Les Épis mûrs, 1954.

12 U takvom strahu od konkurenta je najradikalniji bio R. Wagner, koji se toliko pribojavao F. Mendelsshonove i H. Heineove popularnosti da ih je nastojao kao Zidove diskreditirati i “isključiti” i iz umjetnosti i iz društva. Wagner je objavio i tekst Zidovi u muzici (1850), ali ovaj svoj “autorski rad” nije potpisao, jednako kao što nije potpisao ni Antisemitsku peticiju (1880) da ne bi izgubio svoje tada brojne židovske poklonike.

13 Ljubav može biti opasna: u svojoj fanatičnoj verziji, od patriotizma do vjere, ova “ljubav koja ubija” vodi u destrukciju i ubojstvo. Takva je “ljubav” srodna mržnji: koliko volim svoje toliko mrzim tvoje, glasi ova jednačina.

14 Katherine Anne Porter, It is Hard to Stand in the Middle, 1970, str. 43

15 U predavanju koje je održao u Virginiji 1934. T. S. Eliot je rekao da “populacija treba biti homogena” i da je stoga “veliki broj slobodoumnih Židova nepoželjan”, ali kasnije nije dozvolio da ovo predavanje bude uključeno u njegova djela, a i sam ga je okarakterizirao kao “bolesnu knjigu”. I tri pjesme koje je objavio 1920. (“Gerontion”, “Burbank with Baedeker; Blenstein with a Cigar” i “Sweeny among the Nightingales”) imaju otvorene aluzije na Zidove i poneku antisemitsku notu.

16 Zanimljivo je reprezentiranje ovog lika na filmu: Fagin u interpretaciji Alec Guinnessa u Oliveru Twistu Davida Leana (1948) je nosati, pohlepni, zločesti a ipak privlačni lopov, Fagin Ron Moodva u mjuziklu Oliver! Carola Reeda (1968) je šarmantna, karikaturalna vucibatina, a u interpretaciji Ben Kingsva u Oliveru Twistu Romana Polanskog (2005) otužno i gotovo jadno, a na kraju potpuno uništeno biće, koje u gledatelju izaziva sažaljenje i onu vrstu sentimentalnosti kakvoj je i Dickens bio sklon.

17 Up. Anthonv Holden, William Shakespeare. His Life and Work, 1999.

18 Premda nema nikakvih dokaza da je Rembrandt imao ikakvog židovskog porijekla, ipak su ponekad to za njega mislili. A mislili su jer je stanovao u židovskoj četvrti, prijatelj mu bio i Manasse ben Israel, čiju je knjigu Piedra gloriosa o de la estatua de Nebuchadnesar 1655. ilustrirao, a ponajviše stoga stoje Remrandt mnogo slikao Židove, i još ih slikao lijepim i dostojanstvenim. Kod drugih je Židov prečesto bio karikatura.

19 Subverzivni karakter karikature je vidljiv već u prvim političkim karikaturama objavljenim u francuskom magazinu La Caricature (1831-34), zbog kojih je njegov vlasnik Ch. Philipon bio više puta osuđivan, uvijek s obrazloženjem daje vrijeđao vlast Louis Philippea.

20 Može li sve biti predmet šale? Humor postaje podsmjeh, a kao “crni humor” se zna narugati ljudskoj patnji i poigrati sa elementarnom činjenicom života. Svaka neukusna šala raskriva vulgarnost svog kazivača. U tome najčešće zaustavlja “dobar ukus” (uljudnost) i moralni dignitet, jer kada se prekorači granica humor može postati uvrjedi)iv i prijetići, čak može postati zloslutna najava zločinačkih namjera. Ne treba zaboraviti da su u XX stoljeću mnogi ratovi najavljeni u karikaturama – od Njemačke do Bosne -u kojima je otvoreno vrijeđana “neprijateljska strana”, pa takve karikature nisu ni pretendirale da budu “umjetnička djela”, a ni duhovite, nego iznad svega “iskrene”. U njima je vladalo načelo: “Učinite to ružnim”! A kada se kroz “humor” protura agresivna politika, onda duhovitost zamijene otrovne strijele. Da kažem još jednom: humor je više učinio na destruiranju tirana no bilo kakva oštra kritika i upravo na takve treba da se ustremi; vrijeđati slabije je lako i jadno.

(Iz knjige Predraga Fincija “Djelo i nedjelo”, Demetra, Zagreb 2008., slikovnost: Joel Gray kao Emcee of the Kit Kat Klub cabaret)

 

Oglasi