Irena Lukšić: ISPOVIJEST DJETETA SREBRNOG VIJEKA

O Iročki Aleksander, s kojom drugujem od 1936.,
dao bi se napisati veoma lijep roman.
Miroslav Krleža

“Tko je ona?” – pitali su me prijatelji kad su čuli za knjigu o Mariji Ignatevnoj Zakrevskoj-Benkendorf-Budberg. – “Mata Hari? Lou Salome?” – tako je ruska emigrantska spisateljica Nina Berberova započela predgovor svoje znamenite knjige o “tajanstvenoj prijateljici Maksima Gorkog”, knjige koja je skromnoj prevoditeljici Zakrevskoj priskrbila planetarnu slavu i neočekivano visoko mjesto u povijesti europske kulture 20. stoljeća.1 Sličnim bi se pitanjem mogla započeti i priča o Irini Aleksander, ruskoj dami koja je napravila zavidnu društvenu karijeru u Hrvatskoj između dva rata i ostavila traga u zemljama koje je dotakla njena osobna ili profesionalna biografija. Doista: tko je ona? Tko je Irina Aleksander? Što je Irina Aleksander? Odgovora ima mnogo i svaki je, što bi se reklo, na svoj način zanimljiv.

U domaćim leksikonima i stručnoj literaturi o hrvatsko-ruskim odnosima naći ćemo dosta proturječnih podataka o njenom životu i radu. Ponajprije, zbunit će nas različite godine rođenja: 1900. i 1903. Druga se godina može susresti u prvim zapisima o njenoj djelatnosti i očito je plod autoričine težnje da se, u skladu s onodobnim damskim navadama, prikaže mlađom nego što jest (osobito pred kavalirom Stankom Dvoržakom, koji ju je s pozamašnom, ali nejasnom bibliografijom radova smjestio u višesveščani Leksikon pisaca Jugoslavije), dok se godina 1900. pojavljuje nakon ozbiljnijih istraživanja uloge Irine Aleksander u rusko-hrvatskim kulturnim prožimanjima. Godinu 1900. i datum 15. lipnja našli smo otisnutu i u njenoj hrvatskoj putovnici, koju je dobila 1992. godine na ime Iraida Efimovna Kunina-Aleksander.

Bibliografija radova Irine Aleksander, čini se, odiše postmodernističkim shvaćanjem književnosti kao zbroja “tuđih” tekstova, jer – kako inače objasniti naslove iza koji se krije očita “parafraza” poznatih knjiga? Primjerice, priče o doktoru Jojboliju Korneja Čukovskog? Irina se Kunina intertekstualno tako čvrsto vezala za kultne omladinske knjige da ih je doživjela kao vlastite priče. Pod svojim je imenom, naime, objavila sljedeća djela: Pesni (Kijev, 1918), Duglas Tved (roman; Moskva-Lenjingrad, 1925), Tol’ko fakty, Ser! (roman; Berlin, 1933), Zbrka, Doktor Jaoboli i životinje (za djecu; Zagreb, 1935), Krokodil (za djecu; Zagreb 1936), Slavko Prljavko, Šta se jednom desilo (za djecu; Zagreb, 1936), Krasnaja feska (priče; Pariz, 1938), The Running Tide (roman; New York, 1943), This is Russia (Philadelphia, 1947) i Round Trip to Eternity (komedija prema Krležinoj noveli Hodorlohomor Veliki; Washington, 1953). Kao prijevod tuđega djela deklarira se samo Tamo gdje je vrag rekao laku noć Evgenija Zamjatina (Split, 1931).

U bibliografiji radova ruskih emigranata našli smo evidentirane priloge Irine Kunine objavljene u časopisu “Novosel’e” – između ostalog, jedan memoarski zapis (Vstreča sa Stefanom Cvejgom, br. 3 iz 1942) te dva ulomka iz romana (Ego zemlja. One man’s land. Glava iz romana, br. 7 iz 1942 i Iz dnevnika pisatelja (Glava iz romana Nabegajuščaja volna), br. 7/8 iz 1943-4).(2)

Knjige iz prvog, ruskoga, razdoblja spadaju u mladenačke radove, “probe pera”, kako kažu Rusi. Riječ je o zbirci pjesama Pjesme (Pesni), koja je 1918. izašla u Kijevu te romanu Duglas Tved, žizn’ i dostiženija, tiskanome u nakladi Zemlja i fabrika (Moskva-Leningrad, 1925). O Irininu životu u Kijevu ponešto možemo naslutiti iz memoara: djelovala je kao pjesnikinja, odnosno recitatorica, a jedan od njenih nastupa zabilježio je i filmaš Sergej Jutkevič u svojim sjećanjima.

Roman Duglas Tved, s podnaslovom “život i dostignuća”, tiskalo je poduzeće Zemlja i fabrika (skraćeno: ZIF), specijalizirano za domaću i prijevodnu beletristiku (među autorima bili su, primjerice, Gladkov, Babelj i Erenburg). U izdavačkome je programu postojala serija pustolovne i fantastične literature te Duglas Tved se tu našao kao djelo namijenjeno nezahtjevnoj čitateljskoj publici. ZIF se 1930. godine transformirao u najznačajnijega sovjetskog izdavača umjetničke literature – Hudožestvennaja literatura (GIHL).

Autobiografski roman Samo činjenice, Sir! (Tol’ko fakty, Ser!), objavljen u poznatoj berlinskoj izdavačkoj kući Petropolis,(3) svoju je recepciju doživio u Hrvatskoj. Premda je roman na ruskome i namijenjen specifičnoj publici ruske dijaspore, hrvatski su ga kritičari promptno prikazali na stranicama uglednih časopisa, ističući da autorica živi u Zagrebu te da djelatno participira u hrvatskome kulturnom životu.(4)

Zbirku priča Crveni fes (Krasnaja feska) Kunina je objavila u Parizu kod ugledna nakladnika Dom knigi, koji je u isto vrijeme tiskao i Nabokovljev roman ”Poziv na smaknuće”. Prikaz knjige izašao je u pariškome časopisu ruskih emigranata “Gran’”, u broju 1 za 1939. godinu. Recenzent I.S. (Ivan Savič?) nije bio pretjerano oduševljen skupljenim pričama: nazvao ih je “vještim literarnim reportažama”. Svi literarni elementi su nazočni, ali nešto ipak nedostaje. Priče mu zvuče “kao pokušaj inscenacije Gogolja bez dekoracija, po uzoru na Maeterlinckove drame – na pozadini crnoga platna”.(5)

Godine 1937. u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu izvedena je (6), u prigodi obilježavanja 100. obljetnice smrti velikoga ruskoga pjesnika, biografska drama Puškin. Predstavu je realizirao reprezentativan ansambl, najveće kazališne zvijezde onoga vremena (redatelj je bio Tito Strozzi, scenograf Ljubo Babić, a od glumaca su, među inima, nastupili i Vjekoslav Afrić, Božena Kraljeva, Nina Vavra, Dubravko Dujšin, Jozo Laurenčić, Janko Rakuša, Mato Grković, Hinko Nučić i Bela Krleža) no tekst, koji je Irina Aleksander napisala po narudžbi, očito nije imao potencijala za dalje, pa je, uz brojne negativne kritike, spektakl ubrzo skinut s repertoara. Puškin je napisan na ruskome jeziku, o čemu svjedoče skice i razne bilješke, a o prevoditelju na hrvatski nemamo podataka. Stoga je moguće da je Kunina sama radila prijevod.

Između ruskog i američkog literarnog opusa smješten je hrvatski korpus Irine Aleksander. On je obujmom najmanji i, na prvi pogled najmanje važan, jer se sastoji od raznih tipova prijevoda (“metatekstova”)(7) te novinskih članaka o ruskoj književnosti, piscima i djelima (precizniji izvještaj o autoričnoj kritičko-publicističkoj djelatnosti donosi Bibliografija radova Irine Kunine Aleksander, uvrštena u Dodatke ove knjige), radovima, dakle, koji se u spisateljskim bio-bibliografijama obično obuhvaćaju pod zajedničkim nazivom “kritike”. Ono što, prema našemu mišljenju, isto tako spada u “hrvatski tekst” Irine Kunine nije, međutim, zabilježeno na posebnome popisu, ali svakako vrijedi spomena. (Pa i više od toga!) Riječ je o nazočnosti Aleksanderove u tuđim djelima, o različitim razinama njene upisanosti u tekstove hrvatskih književnika (tema, lik, citat, aluzija). Neka iscrpnija istraživanja te teme, koliko smo informirani, nisu napravljena,(8) ali i letimičan pogled na niz literarnih tekstova koji je vrlo plastično, zamalo biografski provjerljivo, predstavljaju hrvatskome čitatelju upućuju da se radi o zanimljivu segmentu rusko-hrvatskih kulturnih veza. Spomenimo samo nekoliko najdojmljivijih primjera. “Počasno” mjesto među likovima zauzima Madeleine Petrovna, ruska emigrantica, u Krležinoj drami U agoniji:

Ulazi Madeleine Petrovna, s kazetom manikirke i još neka dva paketa.
Scena rukovanja i ljubljenja s Laurom intimna. Madeleine Petrovna,
grafinja Gelcerova, dama peterburškog društva. U emigraciji manikirka.
Oko pedeset godina. Govori s jakim ruskim naglaskom, ali ne utrirano.

MADELEINE PETROVNA: Dobar dan, Laura Mihajlovna. Kako ste? Ja sam samo na
jednu minutočku, samo da vas vidim. Ja bila kod madam Tjereze, nemojte
misliti da nisam bila, sve tamo uređeno! Ja samo nisam imala vremena da
skočim do vas! Zdravstvujte, draga moja Laura Mihajlovna! O, habe die
Ehre, Herr von Križovec! Kako ste? Vas već dugo nisam vidjela! Imate mnogo
posla, je li, mnogo radite, je li, čitala sam neki dan u novinama vaš pledoaje u
aferi Bergera i mislila o vama! Znate tko meni o vama mnogo govori u
posljednje vrijeme? Izabela Georgijevna, Herr von Križovec! Da, da, Izabela
Georgijevna! Ona meni rekla (što nisam znala) da vi bili adlatus grafa
vengerskoga premijera, i to da vi i vaša familija vengerskog notabiliteta!
Izabela Georgijevna sve to meni objasnila detaljno!(9)

Više o liku dao je Krleža u Uputama režiseru:

II. U prvom činu javlja se još jedna scenski neuralgična partija, a to je dolazak i pojava grofice Madeleine Petrovne.
Grofica i admiralica Madeleine Petrovna, u svojoj više-manje nervoznoj rodomontadi, spominje s naročitim naglaskom u nekoliko navrata ime Izabele Georgijevne. To ime Izabele Georgijevne javlja se u monologu grofice Madeleine Petrovne kao motiv najbanalnije, zapravo drske intrige, uperene direktno protiv Ivana Križovca, s očitim i naročito naglašenim pomanjkanjem svakog takta i konvencije. Ta agresivnost, s očitom namjerom izazivanja, uslovljena je obostranom antipatijom. Grofica Madeleine Petrovna, kao deklasirana ruska emigrantkinja, svijesna je da ne uživa nikakvih simpatija ovoga gospodina koji je favorit njene prijateljice barunice Lenbach. Apostrofiranje Izabele Georgijevne da je Izabela Georgijevna u stanu Ivana Križovca vidjela portret Križovčevog antenata kardinala ima svoj dublji smisao. S jedne strane, ta je grofičina intriga uperena očito i nesumnjivo protiv Laurinog mira jer je u interesu kruga oko kneginje Volodarske (emigrantskog kruga tih aristokratkinja koje žive od Laurinih stipendija) da se veza Križovec-Laura kompromitira, razlabavi i po mogućnosti prekine. (O tome već Lenbach govori i izgovara na sceni neke male istine u obliku invektiva: da nema njega, te bi je lezbijke već davno upropastile materijalno.)(10)

U popularnom Begovićevu romanu “iz zagrebačkog poslijeratnog života” pojavljuje se kao jedan od glavnih likova, osoba koja pomaže nesretnim ženama.

Irina Aleksandrovna Bessmertna, ruska izseljenica, od nekoliko godina nastanjena u Zagrebu, zaslužujući svoj svagdašnji kruh gatanjem u karte i kojekakvim proricanjem sujetnim i nesretnim ženama, bila je iz imućne i plemenite moskovske porodice.

Kao mlada djevojka provela je nekoliko godina u Leipzigu, gdje je htjela učiti pjevanje, ali je poslije bolesti izgubila glas. Kroz to vrijeme upoznala se s nekim novinarom Bessmertnim, židovom, čija je obitelj, ustravljena pogromima, prebjegla još davno prije rata iz Kišinjeva u Njemačku. I vjenčala se s njim protiv volje rodbine, koja je doduše nije posve napustila, ali je nije ni bogzna kako obilno pomagala.

Njezin je muž bio u nekom uredničtvu kao reporter. I tako je mladi par živio, ako i ne u razkošu i obilju, a ono ipak pristojnim i čednim životom intelektualaca po evropskim velegradovima. Drugovali su s novinarima i leipcižkom umjetničkom bohemom, zanimali se za sve umjetničke i književne pokrete u Njemačkoj i Rusiji. Ona je često prevodila novele i članke iz ruskih časopisa i objavljivala ih u njemačkim novinama, a on je izvješćivao neke petrogradske novine o kulturnom životu u Njemačkoj.(11)

Irina Kunina-Aleksander tema je i pripovijetke Sjajna zvijezda Rovinja autorice ovih redaka.(12) Glavni lik je hrvatska znanstvenica koja putuje u Genevu po arhivu, rukopise i fotografije tajanstvene spisateljice Sidonije Polak-Wilson (tj. Irine Kunine-Aleksander). Susret je bio prilično napet:

Nekoliko minuta kasnije našla sam se na četvrtome katu zgrade čije je pročelje gledalo na uredni park. Nakašljala sam se ispred vrata s pločicom Wilson i pozvonila, jednom, dvaput. Kad sam htjela i treći put, vrata su se nečujno otvorila i na pragu se pojavila sitna žena visokih godina i pružila mi smežuranu ruku:
– Ah, napokon, mila moja, to ste vi!
Stisak njezinih prstiju bio je mlak, kao što sam mogla i pretpostaviti: podsjećao je na dodir uvenulih kliješta biljke koja se hrani kukcima, mesožderke. Predala sam joj ruže; ona jedna, defektna, odmah je pala na pod i Sidonija ju je nagazila. Iz nesretnoga cvijeta izašao je zvuk sličan naglom probijanju ribljega mjehura. Puh! – tako, otprilike.
– Eto, sjest ćemo ovdje u salon. Izvolite.
Ušla sam u sobu koja nije imala puno pokućstva: tek dvosjed, dva naslonjača, stolić, veliku svjetiljku i posudu s bolesnom palmom. Jedan zid prekrila je polica s knjigama. Tri ostala zida bila su ispunjena fotografijama različitih ljudi: neke osobe bile su mi poznate iz novina. Kennedy J. F., na primjer. Pa onda neka glumica velikih blistavih očiju. A Kennedy je na Sidonijinom zidu bio mlad i vitak, sjedio je za stolom nekoga kafića i napadno gledao za djevojkama koje su prolazile ulicom. Na povećoj slici bila je bivša izraelska premijerka Golda Meir, s neuglednom torbicom pod rukom i u smotri počasnoga odreda. Josephine Baker je imala suknjicu od nanana oko struka i osmijeh velik kao kokosov orah. Bili su tu i doktor Christian Barnard, automobilist Jackie Stewart, eurovizijska zvijezda Udo Jürgens, svemirska letačica Valentina Terješkova, šnajderica Coco Chanel, trubaš Louis Armstrong zvani Satchmo, pa omladinski tribuni Bernadette Devlin i Rudi Dutschke, nogometaš Pele, operna pjevačica Julia Migenes, tenisač Björn Borg, kazališni redatelj Peter Brook… Na polici pak s knjigama pozornost mi je privukla gomila izdanja koje nikad nisam uspjela vidjeti uživo. No, pomislila sam, ništa neću dirati, jer će ionako sve biti moje” (29-30).

Najvredniji i široj čitateljskoj publici svakako najzanimljiviji dio opusa Aleksanderove predstavljaju memoarski zapisi na ruskome jeziku pod radnim naslovom Memoari (Memuary). Riječ je o rukopisu koji je autorica pisala nekoliko desetljeća i koji je očito ostao nezavršen: prve naznake ovog opsežnog djela možemo otkriti u Susretu sa Stefanom Zweigom (Vstreča sa Stefanom Cvejgom), objavljenome 1942. godine u ruskom emigrantskom časopisu “Novosel’e”. Periodik “Novosel’e” osnovala je 1942. godine cijenjena emigrantska pjesnikinja Sofija Pregelj sa ciljem da se u New Yorku, novome središtu ruske kulture u dijaspori, nastavi kontinuitet elitnih časopisa tipa “Sovremennye zapiski”. U Europi je 40-ih godina bjesnio rat i svi važniji ruski periodici su se ugasili. Upravo ta okolnost, rat naime, utjecala je na profil i orijentaciju “Novosel’ja”: uredništvo i stalni suradnici bili su, za razliku od “tvrdih” emigrantskih časopisa Pariza ili, recimo, Beograda, naklonjeni Sovjetskom Savezu, gledajući u njemu ne samo saveznika u borbi protiv fašizma nego i partnera za dijalog. Takvu orijentaciju posebno su poticali utjecajni prosovjetski kritičari Mark Slonim (inače šurjak Vladimira Nabokova) i Vera Aleksandrova.

Uredništvo se, osim toga, pokušalo nametnuti i kao posrednik u zbližavanju ruske, američke i zapadnoeuropske inteligencije, što se odrazilo i na odabir priloga (inzistiralo se na tekstovima iz slavenskih zemalja, Rusije, Srednje Europe). Značajan prostor “Novosel’e” je ustupao memoarskoj literaturi te se tekst Irine Aleksander dobro uklopio u očekivanja glavne urednice i njenih suradnika.(13) U dostupnim listovima Memoara, međutim, Stefan Zweig se pojavljuje kao usputni motiv, kao neka vrsta iluminacije.

Nakon toga bilježimo pojavu Četrdeset januara (Uspomene na Bloka) u zagrebačkome časopisu “Književnik”(14): u rukopisu revidiranome godine 1993, to je Treće poglavlje “kanonizirano” 1985, i započinje rečenicom “Šezdeset sedam sam siječanja istrgla iz kalendara od 1918. do 1985. godine”. Četrdeset januara je, dakle, zapis o siječnju 1918. kad je Kunina prisustvovala prvome, povijesnom javnome predstavljanju poeme Dvanaestorica. Tekstu je pridodan i Blokov članak Ruskj dandy od 2. svibnja iste godine.

Godine pak 1985. u knjizi Enesa Čengića S Krležom iz dana u dan (1980-1981): U sjeni smrti(15) objavljen je ulomak pod naslovom Fuga Krležiana. Čengić je, zapisujući Krležina kazivanja, dotakao temu piščeva sukoba s grupom intelektualaca na tzv. književnoj ljevici krajem 30-ih godina, koji je tih dana (kraj listopada 1980), na stranicama “Oka” tumačio Novak Simić:

Baš dobro. Prije nego što nastavim s daljnjim izlaganjem prošlih, “va vremja ono”, zbivanja – da se pozabavim jednom zanimljivom ličnošću kako bi bilo jasno ono što slijedi. Riječ je o ruskoj izbjeglici Irini Aleksander, supruzi moćnog i vrlo bogatog zagrebačkog tvorničara Aleksandera (prezime) koja je u svome raskošnom stanu u Đorđićevoj ulici imala neku vrst salona u kome su se sastajali umjetnici, uglavnom slikari iz grupe “Zemlja”, a desio bi se i poneki mladi književnik – primjerice i ja! Bila je to vrlo lijepa žena tridesetih godina. Uz to, vrlo obrazovana, i, kako bih rekao – “lijevo navudrena”.
Dakle, ta lijeva dama, Irina-Iročka Aleksander, htjela se pod svaku cijenu upoznati s Krležom. Željela je da on nju ili ona njega posjeti. Htjela je, da ne duljim, i njega uvrstiti u svoju skupocjenu zbirku. Krleža, pak, o tome nije htio ni da čuje i, kako sam kasnije saznao, kategorički je odbijao svaku vezu s njom.
A to je našu vrlu damu uvrijedilo!
(16)

Odnos Irine Kunine-Aleksander i Miroslava Krleže desetljećima je pratilo nekoliko linija “vrućih” kuloarskih priča. Prva skupina priča polazila je od pretpostavke da je Irina Kunina sovjetska špijunka, koju je Kominterna poslala Miroslavu Krleži kao uhodu. Dokaz tome bila su Irinina putovanja u Sovjetski Savez, što je u to vrijeme bilo nezamislivo.(17) Ljudi koji su početkom 20-ih godina emigrirali iz Rusije – uglavnom se nisu mogli nekažnjeno vratiti u zemlju koju je svakom danom sve jače stezao staljinizam. Dovoljno je podsjetiti na tisuće i tisuće naivnih domoljuba, od Sergeja Efrona (muža Marine Cvetajeve) do običnih, malih ljudi, politički neartikuliranih, koji su po povratku u SSSR odmah strijeljani ili su poslani u zloglasne radne logore iz kojih praktički nije bilo povratka na slobodu (“slobodu”). Druga je skupina priča predstavljala Irinu Kuninu kao dokonu bogatašku ženu koja si je, eto, umislila da može postati i književnica, pa se uhvatila Krleže kao dovoljno utjecajne osobe za ostvarenje svoga sna o slavi. Pritom je, tobože, koristila svoje velike zavodničke sposobnosti. Treća se pak nit priča plela na pretpostavci da je Krleža bio smrtno zaljubljen u nju i da je zapravo on trčao za njom. Ovu su podupirali brojni nježni atributi kojima ju je Krleža opisivao u svojoj dokumentarnoj literaturi, u revidiranim dnevnicima, naime, s obzirom da ga je pratila fama izrazitoga ženomrsca. Negdje između prve i treće priče povlačilo se mišljenje da je Iročka radila na ubacivanju komunističkih elemenata u politički život zemlje i da su joj Božidar Aleksander i Miroslav Krleža služili samo kao paravan za razne perfidne igre u korist sovjetskoga imperijalizma. (Božidar Aleksander radio je u odvjetničkome uredu s istaknutim haesesovcem Tomom Jančikovićem.) Bilo kako bilo, istinu o njenom životu i radu te pravim motivima koji su je doveli u Hrvatsku – još dugo nećemo znati. Čengić je ipak, u svrhu što potpunijega uvida u pojave koje su obilježile vrijeme Miroslava Krleže, zamolio Kuninu za suradnju poslavši joj prije toga kratak zapis Vilima Svečnjaka, u kojem ugledni slikar nije štedio komplimente prema ruskoj dami, “zagrebačkoj Cvijeti Zuzorić”.(18)

Kunina je Čengiću odgovorila ljubaznim pismom od 19. rujna 1984. godine: tu je, između ostalog, navela da intenzivno radi na memoarima, koji su na ruskome jeziku, te da tekst neprestano ispravlja i dotjeruje. Posao sporo napreduje zbog bolesnih očiju, a nedostatak novca, kako piše, priječi je da unajmi rusku tipkačicu. Stoga je za potrebe izdanja ”S Krležom iz dana u dan” poslala kraći ulomak o susretu s Miroslavom Krležom. Tekst je očito sama prevela na hrvatski (na to, između ostalog, upućuju i karakteristični rusizmi: “kino” u značenju “filma”, “izvošćika” /pogrešno transliterirano! Treba: izvoščika/ u značenju “kočijaša” te “Evropejskuju gostionicu” u značenju “hotel Evropejskaja”). Navodimo nekoliko karakterističnih rečenica koje pokazuju njen “doživljaj” hrvatskoga jezika:

– 1925. godine, za vrijeme Vašeg “Izleta u Rusiju”, bila sam suradnicom lenjingradske “Pravde” – recenzenticom kina, reporterom – ono što u jednu riječ što se zove [sic!] “djevojka za sve” u skromnom kućanstvu. Telefonira mi jednoga dana glavni urednik, ni manje ni više! “Kunjina, Vi ste kod nas jedina koja znadete srpsko-hrvatski jezik, uzmite izvošćika i jurite, molim Vas, u Evropejskuju gostionicu intervjuirati Krležu”.(19)

Iz tog ulomka proizlazi da je do poznanstva Kunine i Krleže došlo na piščev poticaj, i to posve banalnim povodom: zbog nezgode koja se dogodila njegovu instruktoru ruskoga jezika, Estoncu kojemu je “beletrizirao” ime u Šarlo Metija. Čitatelj pak stječe dojam da je ona veoma važna osoba, društveno visoko rangirana, kad ju je, primjerice, u Rusiji nazvao osobno glavni urednik oficioza (ona je to naglasila, prvo, odgovarajućom frazom i interpunkcijom, potom i citatom iz kojega je razvidno njeno specijalističko znanje, pamet), a u Hrvatskoj slavni književnik, poslije i nacionalna ikona, kojemu je nametnula posve neprimjereni ton razgovora (tobože, šaljiv). Ulomak završava uzajamnim kurtoaznim oduševljenjem što su se upoznali. Međutim, ono što najviše intrigira hrvatskoga čitatelja, upućenog u život i djelo Miroslava Krleže, ostalo je nedirnuto. Kunina je to u pismu Čengiću objasnila obzirima:

Gdje bih počela, kako bih počela? O našem veselom i tužnom, protuslovnom, punom nježnosti, ali i brutalnosti odnosu s Krležovima mogla bi se knjiga napisati kad bi se moglo, ali ne može se; ja se ne bih usudila, jer od četvero nas – samo sam ja i to jedini svjedok. Ako je M. K. odlučio (a zašto je odlučio, mislim da znam) da nas lužinom izbriše, da ne ostane ni traga, to znači da je htio i morao.(20)

Godine 1991. dva ulomka iz memoara Kunina je objavila u moskovskome časopisu “Literaturnoe obozrenie”. U Rusiji je tada bio vrhunac perestrojke, procesa demokratizacije društva koji je završio samoukidanjem Sovjetskog Saveza. Periodika toga vremena masovno je otvarala rubrike sjećanja i pozivala na novo valoriziranje prešućivane književne baštine (srebrni vijek, emigracija, underground), pa su tako memoarski zapisi Irine Kunine u pravi čas pristali na pravo mjesto. Tim prije što se godinu-dvije prije toga svojim tekstovima, u velikom stilu, u domovinu vratio cijeli njen naraštaj, pisci prvoga vala ruske emigracije: Dovid Knut (1900), Nina Berberova (1901), Irina Odojevceva (1901), Andrej Sedih (1902), Gajto Gazdanov (1903), Boris Poplavski (1903) i mnogi drugi. Kunininim zapisima, dakako, prethodi kraći, nepotpisan uvodni tekst(21) u kojemu stoji da je spisateljica rođena 2/15 lipnja 1900. u Sankt Peterburgu(22). U rodnome gradu završila je gimnaziju i upisala Više ženske tečajeve Rajevskog. U kolovozu 1918. godine preselila je s obitelji u Kijev, gdje se ubrzo afirmirala u literarnim krugovima kao poetesa koja je nastupala pod svojim pravim imenom: Iraida Kunina. Godine 1920, piše dalje, “silom prilika” našla se u inozemstvu, da bi se nakon stanovita lutanja skrasila u Zagrebu i tu počela studirati pravo. Nakon toga, 1924, vratila se u Lenjingrad, gdje je radila u Sevzapkinu kao scenaristica i glumica te suradnica novina i časopisa. Godinu dana kasnije, 1925, objavila je prvi roman (Duglas Tved), a 1926. godine udala se za kolegu s fakulteta – Božidara Aleksandera, koji će kasnije, kako se navodi u uvodnome tekstu, odigrati značajnu ulogu u procesu dekolonizacije pri UN u New Yorku.

Potom je akcentuiran autoričin angažman oko upoznavanja jugoslavenskih čitatelja sa suvremenom ruskom književnošću, o čemu “svjedoče značajni priručnici kao što su Leksikon pisaca Jugoslavije (1972)(23), Ruska i sovjetska književnost 1917-1945 (1982)(24), u kojoj je jedan od autora knjige, Irena Lukšić, napisala sljedeću posvetu: ‘Irini Aleksander – spisateljici i velikome propagatoru ruske književnosti’ te Biografski leksikon (1983). Godine 1937, o stotoj obljetnici smrti A.S. Puškina, Hrvatsko narodno kazalište iz Zagreba obilježilo je taj datum sjajnom izvedbom drame I. Kunine Puškin.”

U nastavku se navodi kako je za boravka u SAD-u objavila niz priča i roman koji je izašao na ruskome i engleskom jeziku, potom kako je bila stalna suradnica ruskoga časopisa “Novosel’e” te da je za knjigu Povijest Rusije za djecu proglašena laureatom na velikome natječaju knjiga za djecu, ali joj nagrada nije uručena zbog McCarthyeve intervencije. Na kraju se spominje i prevoditeljski rad – prijevodi, naime, ruskih pisaca na hrvatski (A. Blok, S. Jesenjin, E. Zamjatin, M. Zoščenko, A. Tolstoj, V. Majakovski, N. Baršev, K. Čukovski, M. Aliger i “mnogi drugi”).

Uvodni tekst zaključuje informacija da Kunina od 1978. godine do danas (tj. 1991) radi na svojim sjećanjima. Poglavlja koja se odnose na rusku književnost bit će naposljetku upućena u “neki od ruskih književnih arhiva”. “Literaturnoe obozrenie” donijelo je na svojim stranicama dva odlomka – Susret s Blokom (Vstreča s Blokom) i Moje proljeće s Gumiljovom (Moja gumilevskaja vesna).

Oba su teksta, s obzirom na kulturno-povijesni kontekst, trebala biti senzacija za ruske (tada još, makar i formalno, sovjetske) čitatelje, jer je u njima jedna “zaboravljena” spisateljica (dakle, netko u trendu!) opisao trenutke bliskosti s dva prevažna pjesnika ruskoga 20. stoljeća: Aleksandrom Blokom i Nikolajem Gumiljovom.(25) Međutim, senzacija je izostala, jer su ruski čitatelji, “zahvaljujući” redaktorskim zahvatima, iz memoarskoga masiva Irine Kunine dobili samo ugođaj proevolucionarnih ljeta, odnosno dopadljiv, poetski zapis o prvim godinama nove (boljševičke) vlasti. U rukopisu međutim, neutralno naslovljenome kao Poglavlje treće, autorica je verzalom obilježila veliku čast koja joj se dogodila u to nesretno vrijeme: Aleksandar Blok, Pjesnik čije se zanimanje pisalo velikim slovom, Bog štoviše, svoje je najznačajnije djelo, poemu ”Dvanaestorica”, prvi put javno izgovorio pred grupom mladih ljudi, pred Irinom, njenim bratom i sestrom te prijateljima, koji su organizirali dobrotvornu večer u korist obitelji stradalih političara Fjodora Kokoškina i Andreja Šingareva. Pripovijedni tok spomenutoga trećeg poglavlja na tom je mjestu poletio uvis: “A ČITAO JU JE NAMA U NACRTU! TE VEČERI! (26. ili 28. siječnja(26) prema starome kalendaru)” i akcentuirao povijesno mjesto ruske poezije prošlog stoljeća, a urednica je taj trenutak jednostavno izbacila!(27)

Urednica priloga, Prohorova, potom je izostavila dokumentarni materijal, priložen rukopisu (tekstove Aleksandra Bloka i Nikolaja Čukovskog koji problematiziraju “povijesno čitanje” Dvanaestorice), a intervenirala je, grafički dosta uočljivo, i u bilješke kojima je Aleksanderova opremila svoja sjećanja (napisala je bilješke o Kokoškinu i Šingarevu te nadopunila i ispravila podatke o balerini Eleni Mihajlovnoj Ljukom i baritonu Mihailu Antonoviču Rostovcevu.

Irina Aleksander “uzvratila” je svojim komentarima na stranicama primjerka “Literaturnog obozrenija” koji je kanila poslati Prohorovoj. Tako je, primjerice, iza ulomka u kojemu se opisuje “Blokojavljenje” ljutito dodala: “Šteta! Loše kraćenje je sve pokvarilo!” dok je iza ulomka o knjizi ”Sto izama” napisala: “Zbog lošega kraćenja napravljena je glupost.”

Drugi pak tekst, Moje proljeće s Gumiljovom (isti naslov nosi i četvrto poglavlje rukopisa memoara), i opet se uredničkom intervencijom, izostavlja osvrt na “povijesno čitanje” Dvanaestorice, odnosno objašnjenje zašto je Blok Kuninu, njenoga brata i sestru te prijatelje, zatajio kao svoje prve slušatelje (“Prešutio nas je iz dva razloga: bili smo suviše mladi i tuđi njegovu svijetu da bismo bili svjesni kako nas je udostojio takve premijere, pa k tome i na večeri u korist obitelji Šingareva i Kokoškina: samo bi plemenitost opravdala to tih dana a ni sam Blok ne bi mogao. Čak bi i u tom ludilu i zbrci pojmova to bila opasna zabava.”) Izbačen je i ulomak koji govori da ju je Blok odredio za šaptačicu – ako mu se slučajno dogodi da zataji. U spomen na tu veliku čast (ulogu Pjesnikove “zamjenice”), njena sestra je čak sastavila pjesmicu:

Bariton, pjesnik, balerina,
I ne samo pjesnik, nego Blok.
Za pjesnika je Irina
Kao šalabahter uz bok.

Pjesmica, svojevrsni “umjetnički otisak” života, koji rekapitulira stupnjeve časti “povijesnoga čitanja” Dvanaestorice i diskretno priprema čitatelja na još jednu “veliku stvar” – bezobzirno je uklonjena iz priče o Irininom “životu u umjetnosti”. Zbog toga se tema bliskosti s Gumiljovom, koja nosi cijelo poglavlje, doima nekako neprirodno, izvještačeno i, svakako, suho. Pod bliskošću se, naime, suprotno očekivanjima dobro upućenoga čitatelja (Gumiljov je bio poznat kao nepopravljivi ženskar), ovdje zapravo pojavljuje povjerenje koje je “veliki” Gumiljov gajio prema “maloj” Kuninoj. Pjesnik je svojoj mladoj prijateljici, eto, “iz prve ruke” ispričao istinu (tj. svoje viđenje) o znamenitoj svađi s drugim cijenjenim pjesnikom, Maksimilijanom Vološinom, svađi koja je zamalo tragično završila (dvobojem). Riječ je o poznatome slučaju Čerubine de Gabrijak, misteriozne autorice, čiji se slučaj desetljećima povlači po umjetničkoj(28) i stručnoj(29) literaturi. Urednica Prohorova umanjila je autoričinu važnost fusnotom u kojoj je navela da Gumiljovljevu interpretaciju opovrgava većina suvremenih istraživača, sklonih prihvatiti drugu verziju, te da se događaj koji opisuje Kunina nije zbio u umjetničkome kabareu Brodjačaja sobaka nego u ateljeu A. Ja. Golovina u Marijinskome teatru. Kunina je “odgovorila” na bijelome polju ispod uredničina objašnjenja: “Koju? [Misli na verziju.] Uzalud ste ovdje kratili. Ne potpisujem neprovjereno. Meni pripisati tu glupost?!!”

Tako je ispalo da su “povijesno” najzanimljiviji trenuci u kojima joj je pjesnik (zapravo, Pjesnik) otkrivao egzotičnost Peterburga ili, kako sama kaže, pokazivao joj Afriku. Međutim, sličnu čast doživjela je i Vera Lurje, Irinina vršnjakinja, sugrađanka i kolegica:

Jedne nedjeljne večeri našli smo se u našoj omiljenoj prolaznoj sobi, za stolom, i Gumiljov je počeo izmišljati čudesan grad. Sjećam se da su tamo ljudi bili odjeveni u ptičje perje i cvijeće; kazališta uopće nije bilo, no zato je bilo kavana iz raznih zemalja i svaka je nosila stil svoje države; bilo je i dućana u kojima su se prodavali predmeti koji potiču nekakve uspomene.(30)

Neobičnost odnosa Kunine i Gumiljova potvrđuje uvjeravanje da između dvoje pjesnika nije bilo nikakve tjelesne bliskosti. No, slično svjedoči i Vera Lurje:

Došao je i Nikolaj Stepanovič; visok, crn, sjeo je i šuti, baš kao egipatska mumija, nikoga ne gleda. Postalo je neugodno, sjela sam kraj njega na divan, kraj peći, čiji dugačak dimnjak poput crnoga rukava reže cijelu sobu… Sa mnom ništa ne govori, već tiho, jedva miče usnama.(31)

Ono što bi Irini Kuninoj podiglo važnost u sociumu, na žalost, nema osobni karakter, nego je posredno (preko slikarice Benua) upisuje u “vječnost”. Riječ je o posveti, rudimentu nekad popularnoga žanra zapisa u djevojačkome spomenaru:

I imala sam kod sebe njegove knjige pjesama i na prvim stranicama – posvete sa citatima iz jedne zbirke pjesama. U knjižici s pjesmom Rasipnica Zvijezda, napisao je: “Nisi uvijek tuđa i ponosita!” – “To je za Vas”. Još je nešto dodano, ali se ne sjećam što. Na kraju je to bilo posvećeno Lelji Benua. I kolikim još djevojkama?

Sljedeći, posljednji, značajniji ulomak iz memoarskoga rukopisa Irine Aleksander objavljen je u tematu “Književne smotre” Rubovi, memorija: Ruski emigranti u Hrvatskoj.(32) Za tu prigodu odabrali smo prva dva poglavlja “beskrajnoga teksta” memoara: prvo, nenaslovljeno, i drugo, pod naslovom Pluskvamperfekt. U spomenutim je cjelinama bila najgušća koncentracija onoga što nas je zanimalo – života ruske emigracije u Hrvatskoj između dva rata i osobne sudbine izbjeglica. Oba aspekta pojavljuju se kao kratke i nepovezane informacije iz autoričina života. Iz njih saznajemo da je u Zagreb došla s prvim mužem, pukovnikom gardijskog streljačkog puka, i šestomjesečnim sinom Aleksandrom (Šurom). Nalazila se u skupini emigranata, koja se nakon duga puta iskrcala u Boki Kotorskoj (Crna Gora). No, u emigraciju je, kako napominje, dospjela “slučajno”. U Zagrebu je s obitelji stanovala u dvosobnom stanu na Kaptolu i stanarinu je plaćala perući stube i raznoseći poštu ostalim stanarima u zgradi. Istodobno je upisala studij prava. Ubrzo je muž, navodno, bez ikakva objašnjenja nastavio put dalje, u Pariz, najveće stjecište i središte ruske emigracije između dva svjetska rata. Otišao je s njenom prijateljicom Ninom Potockom. Istodobno se Irina zbližila s kolegom sa studija, Božidarom Aleksanderom. Prvi put je u obiteljsku kuću Aleksanderovih ušla 1921. godine, a 1922. našla se nasamo s Božidarom, “na imanju koje se nalazilo na jednome od sedam zagrebačkih brežuljaka”. Božidar ju je, međutim, nagovarao da se sa sinom vrati u domovinu te joj je čak nudio i pomoć. Dvije godine poslije, 1924, vratila se u rodni grad, ali tamo nije dugo ostala. U lipnju 1926. s Božidarom Aleksanderom se vjenčala u Beču i potom nastanila u Zagrebu. Iz prezentiranih ulomaka saznajemo ponešto i o njenoj obitelji: osim roditelja, imala je i brata i sestru, a otac je imao vanbračno dijete. Stric je bio važna osoba: bio je emirov gost u Bakuu, a njegove su preporuke cijeloj obitelji pomogle da se lakše snađu u inozemstvu. Božidar Aleksander je pak potjecao iz bogate i brojne židovske obitelji.

Tako smo stigli i do knjige sjećanja Irine Aleksander – memoara koje je naša javnost desetljećima nestrpljivo iščekivala, teksta kojime se često “prijetilo” krležolozima i rusistima (u stilu: “kad se naposljetku objave sjećanja Irine Aleksander, onda će se vidjeti tko je tko i tko je što” s krajnjom namjerom, čini se, da se Krleža kao pisac potpuno diskreditira). Kao da je na tim stranicama bilo nešto sudbinsko zakovano. Stoga je razumljivo da je u ovom “povijesnom trenutku” sadržaj tih memoara iznimno važan, pa otud i pitanje: je li to štivo koje odgovara na intrigantna pitanja što ih je posijala fama o Irini Aleksander? Jesu li iznesene delikatne pojedinosti iz njezina odnosa s bračnim parom Krleža? Tko se sve i kako našao u žiži Irinina zanimanja? I, naposljetku, ima li tekst i primjerenu literarnu vrijednost? Odgovori na brojne valove znatiželje mogli bi biti različiti, smješteni u širok prostor između kategoričkoga da i nesigurnoga ne. Prvi pogled na tekst – mora se priznati – ponešto zbunjuje: zar tako malo stranica ima tekst koji se pisao cijeloga života? Potom: zar samo nekoliko tema? Gdje je ostalo? Je li ostatak prešućen ili šifriran? Jesu li to onda doista oni memoari koje smo tako dugo čekali? Da, to su doista memoari koje smo dugo čekali i u njima se doista krije nekoliko važnih odgovora, među njima i onaj o Krležinu ljubavnom životu, ali pritom valja uzeti u obzir da je ta beskrajna životna priča Irine Aleksander prezentirana na vrlo specifičan način, kao sočna torta na nekoliko razina, i da se za odgovore valja pomučiti. Prva razina bi se vidjela kao eksplicitna memoarska građa, poglavlja koja je autorica blagoslovila za hrvatsko čitanje. Drugu razinu predstavljaju dodaci literarnome tekstu, dokumenti, bio-bibliografske bilješke i tekstovi drugih osoba o Irini Aleksander. Taj segment Svih života jedne ljubavi zadužen je za funkcioniranje potpune, znanstveno utemeljene, ali i “impresionističke”, subjektivne informacije o svijetu koji opisuje autoričina živa svijest. On je istodobno položen i kao corpus separatum i kao sam tok memoarskih zapisa, kao intekst (tekst u tekstu) u kolažnoj kompoziciji memorije. Riječ je o iskazima koji povezuju tekstualno i izvantekstualno oblikujući prostrano paratekstualno polje u kojemu se miješaju različiti tipovi poruka u službi teme. Treću razinu, onu najvažniju, uspostavlja čitatelj. Ona je uporište pothvata. Smisao cijeloga posla.

Spomenute tri razine životne priče Irine Aleksander presijecaju četiri tematske cjeline: prvu cjelinu čini priča o susretu s pjesnikom Aleksandrom Blokom, druga je posvećena druženju s poetom Nikolajem Gumiljovom, treća se tiče odlaska, zajedno s obitelji, u Bjelorusiju, dok četvrta govori o vulnerabilnome odnosu s bračnim parom Karleža. Brojke tri i četiri ovdje nisu nimalo slučajne. One su fatum, mistični kvadrat: dvanaest je, kao što je poznato, broj prostorno-vremenskih diobi, i umnožak je četiriju strana i triju razina svijeta. U kršćanskoj simbolici to je broj Nebeskog Jeruzalema (12 vrata, 12 apostola, 12 temelja itd.), i broj liturgijskoga ciklusa od dvanaest mjeseci i njezina kozmičkoga izraza – Zodijaka. U Irininom životu broj dvanaest je bila njena ruska adresa:

“Uz pomoć svih mogućih potpora podignut je grad Cara…” – napisala sam jednom, vrlo davno, možda kad smo tražili te Rote i taj naš privremeni dom? Broj kuće sam zapamtila, a broj Rote zaboravila. Zadivljujuće bezličnom učinio mi se tuđi mi dio grada – kao da ga prvi put vidim, i sad se ne mogu sjetiti, i čak mi je postalo žao što se od osamnaeste godine ovamo niti jednom nisam vratila da vidim.
– Koliko ima Rota?
– Ne znam.
Rote, Rote, Rote. Tražimo, sve su iste.
– Sjetila sam se: dvanaest!
– Čega dvanaest? Rota?
– Da, fatidička, ne, to je na francuskom, a na ruskom ne znam točno – kobna, recimo, DVANAESTORICA! – dvanaest apostola, dvanaest razbojnika, dvanaest Blokovih crvenoarmijaca i čak je ispalo da tih glupih ulica ima tucet
Tako sam otprilike rekla, a on je upitao dječački:
– A zašto ih uopće tražimo?
– Zaboravila sam. Možda zato što smo ovdje živjeli iz nepoznata razloga, tko zna koje godine i tako dalje. Nikolaje Stepanoviču, zaboravila sam vam reći da sam Fonvizinov Mitrofanuška, i ne samo topografija, nego mi je i geografija od kočijaša, a ne iz udžbenika. Ne računajte na mene ne samo kada tražite te Rote, nego čak i metropolu, manje poznatu od europskih.

Okvir svih priča postavljaju osjećaji (ljubav, poštovanje, pa i divljenje) koje autorica gaji prema svome pokojnom suprugu, a koji se poistovjećuju s pojmom “poetskoga” u simbolista (srebrni vijek).(33) Pojam poetskoga Irinini literarni idoli Blok i Gumiljov čvrsto vežu uz Sveto pismo: Blok svoju liriku naziva Knjigom i traži da “riječ postane tijelo”. Pjesnik, prema njegovu mišljenju, ima ulogu sličnu Kristovoj, i ako “život piše knjigu” – onda je Kristov život apsolutni, savršeni tekst. Gumiljov pak u pjesmi Riječ (Slovo) veli:

No zaboravismo da obasjana
Samo je riječ sred zemaljskih briga.
I u evanđelju od Ivana
Piše da riječ je Bog
.(34)

Kunina to ilustrira prigodnom sličicom:

Kad je Gumiljov upitao Bloka:
– Zašto Krist? Otkud?!
Blok je odgovorio kao što samo umjetnik može odgovoriti:
– Ni samome mi nije jasno. Odjednom vidim – Krist.

Njen život u umjetnosti započeo je u najranijemu djetinjstvu:

Zato sam dosta rano shvatila da je poezija jedan od čovjekovih najranijih izbora: ona počinje u kolijevci i povezana je sa svime što je od mladih dana odredilo našu psihičku i estetsku gastronomiju. Naš izbor proizašao je iz zapetljana klupka naših prvih dojmova, prvih nametnutih nam i slobodnih odabira, prvobitnih sklonosti i idiosinkrazija, prvih okusnih i fizičkih pretpostavki.

No, bilo je to vrijeme kad je poezija bila glavni sadržaj života. O tome svjedoči Irina Odojevceva, sugrađanka i vršnjakinja Irine Aleksander:

Ni jedan od meni poznatih pjesnika, čak ni Blok i Mandeljštam, nije tako potpuno i očito utjelovljavao stihiju poezije kao on [Georgij Ivanov]. Nitko nije bio tako orfeičan. On je doista bio apsolutno utjelovljenje pjesnika.(35)

Tako je, umjesto uobičajene kemije sjećanja, na prvo mjesto izbio život satkan od brojnih pulsirajućih niti. Ta ljepljiva traka asocijacija ili usputnoga bilježenja postaje izvor života i teksta, odnosno život i tekst postaju jedno tijelo. Tu se kovitla doslovce sve: Ljermontovljev antologijski stih (“Ono, buntovno, traži burâ, ko da j’ u buri pokoj sam”), povijesni događaji (“UBOJSTVO CARSKE OBITELJI U EKATERINBURGU!”), doručak (“dračena od jaja u prahu i ribanoga krumpira”), namještaj (“moj znanac je imao golemu radnu sobu u stilu empire”), glazba (“Lenjingradska simfonija Šostakoviča – simfonija opkoljena grada”), stručna terminologija (“mladalački Weltschmerz nije bol nego rana”), flora i fauna (“bile su tu i papige, kao leteće cvijeće, i golemi leptiri nalik na papige”), puni i prazni citati, loš njemački jezik, tišina i muk. Zahvaljujući poeziji, Peterburg prvih porevolucionarnih ljeta oživio je sa svojim ulicama i trgovima, crkvama, bogataškim kućama, kazalištima, kanalima i adresama kao tiskarski otisak. Tu je Gorohova ulica, kojom zalutali tramvaj vozi Irinu i njenoga učitelja Gumiljova, pa kazalište u Pasažu, podrum Voznesenske crkve iz koje poživinčeni mornari iznose alkohol, kuća barunice Klejnmihelj na Mojki 29, Oficirska ulica, u kojoj stanuje Blok, umjetnički kabare Brodjačaja sobaka, Marsovo polje spremno za paradu, ljupki Botanički vrt, Nevski prospekt s kočijama. Vrijeme u peterburškome tekstu više nije niz, protjecanje i kronologija, nego alkemija. Vrijeme je svetkovina Blokojavljenja, u kojoj je Irina “mala neznanka duboka glasa”, osoba koju je Pjesnik prispodobio junakinji svoje slavne lirske drame Neznanka (Neznakomka, 1906), a onda ju je opisao i u crtici Ruski dandyji (Russkie dendi) – “vrlo lijepa gospođica koja je mahala bijelim tulipanom”. U njenoj nakupini sjećanja spomenuti detalji potvrđuju istinitost važnijega, Pjesnikova iskaza:

Našla sam bijeli tulipan. Blok je ušao skromno, ali i carski; bez osmijeha se rukovao idući od jednoga do drugoga, a kad je došao do mene, rekao je:
– Dobar dan, mala neznanko. Prepoznao bih vas i bez tulipana.

To suzvučje s visokovrijednim literarnim materijalom mjestimice je Kuninoj odredilo ritam kazivanja, pretvorilo se u pjesničko pismo:

Stanka. Pucanj. Grobna tišina.

Spomenute tri rečenice Irine Kunine odjekuju poput znamenita Blokovoga stiha:

Noć, ulica, fenjer, apoteka.

Ona objašnjava i zašto:

Vizualni dojmovi i pjesme. No, samo je prvo u mojoj vlasti; ustanem i isključim, a pjesme vladaju. One rukovode mojim disanjem, udarcima srca, čak i peristaltikom. Postoje stihovi koji obuzimaju dah, kao u avionu, kad se povećava visina ili zaranja u perinu oblaka.

Irina Kunina rado ogoljuje, demistificira tehnologiju spajanja tuđeg i vlastitog iskaza. Opisujući putovanje u Bjelorusiju opet navodi poznati Blokov stih (“Noć, ulica, fenjer, apoteka”) i dodaje svoj: “I šuma kraj Orše na mjesečini”.

Svoju pripadnost svijetu poezije i stvaralaštva, pravo na osjećaj ravnopravnosti, potvrdila je druženjem s drugim pjesnikom, Nikolajem Gumiljovom:

Za mene je to bilo proljeće cvijeća i mirisa Botaničkog vrta, priča Gumiljova-konkvistadora, otkrivača zvijezda, zemalja, ali i provincijskih uličica naše prekrasne metropole, proljeće šetnji među novom ljudskom faunom, poznanstva, igre s asonancama i mladenačkoga brbljanja. Škola se prošle zime pokazala korisnom. Izdržavši iskušenje Bloka, opsadu glađu, hladnoću i strah – očvrsnula sam, sazrela, postala sigurna u sebe.

Malo dalje obrazlaže temelj svoga samopouzdanja:

Presijecamo Isaakijevski trg – Gumiljov kaže:
– Postoji asonanca na trg, razmislimo.
– Da, srk.
– Nije loše. A dalje?
– Prelazili sjajni smo Isaakijevski trg, išli k meni s izložbe u Morskoj. Rekli ste da je to bio iskreni srk, i nježno me dodirnuli rukom.
– Nije loše. U stilu Ahmatove, znate to i sami. Recite: znate li?

Pitanje je, dakako, više retoričko, jer Irinino obiteljsko korijenje dolazi iz književnosti:

Čehov ima priču Košmar, navodno o našemu djedu u mladosti, prije nego je postao miljenik seljana i mene. Te priče sam se sjetila u noći uoči revolucije. Kad sam se vratila kući, uzela sam potreban svezak i pažljivo pročitala. Navodim ga po sjećanju. Mladi vlastelin poznata imena i drugih obilježja mojega djeda, dolazi u svoje selo, nakon što se vratio iz inozemstva, i prima kod sebe novoga svećenika svoje župe. To je neugledan, čak ubog čovjek u zaprljanoj mantiji. Dok su pili čaj vlastelin je primijetio da jadni pop svaki čas stavlja u veliki džep kolačiće koje mu je ponudio. Vlastelin osjeća antipatiju prema tome slugi Božjemu. Vlastelin nije znao kako je selo bilo siromašno, kako oskudijeva crkva i njen svećenik, i njegova mlada žena! A što su uopće gospoda znala o svemu što nije ugodno njuhu, sluhu i utrobi?! Ta priča, kao i većina genijalnih i strašnih Čehovljevih crtica, za mene ostaje nerazriješena, kao i sve ostalo u mojoj domovini, oduvijek i sada.

Tako Irinini memoari ispadaju neko “opće dobro”. Stoga počesto, kad pokušava postići dokumentarističku uvjerljivost, “ozbiljnost” – priziva u sjećanje druge, tuđe tekstove kao zbilju. Dobar primjer takve aluzivnosti predstavlja opis Valje Steniča. Irinin se Valja izvukao iz sjećanja Nadežde Mandeljštam:

Sutradan smo otišli do Steniča, koga je Blok bio prozvao ruskim dendijem. Među sovjetskim književnicima stekao je bio glas cinika, ali možda je to bilo samo zato što su se svi bojali njegova oštra jezika. I Stenič je odigrao neke scene, ali sasvim drugačije od Andronikova. Već oko sredine dvadesetih godina glavna mu je točka bila pripovijedanje koliko se boji vlasti i koliko je voli – toliko da je bio spreman pridržati bundu direktoru Gosizdata. To je pripovijedao pred svim književnicima, ali su oni ostajali prilično hladni. Lakše je bilo proglasiti Steniča za cinika koji se hvali svojim ulizivanjem, nego prepoznati sebe u liku onoga koga predstavlja.
Stenič je počeo pisanjem poezije. U Kijevu je 1919. godine u noćnom književnom klubu zvanom “Ropotarnica” recitirao neke svoje duhovite pjesme. Mnogi se još sjećaju njegove Sjednice Vijeća narodnih komesara u kojoj je zazvučala prava satirična žica. Uskoro je prestao pisati pjesme, ali je sačuvao ljubav prema poeziji. Vjerojatno je mogao postati dobar prozaik, esejist ili kritičar, ali vrijeme nije bilo sklono takvima kao što je on. Umjesto toga se vrtio među ljudima, ćaskao, galamio i pomalo prevodio. Njegovi su prijevodi postali uzor za sve naše prevodioce proze. Imao je izvanredan osjećaj za jezik i književnost, što se najbolje očitovalo u njegovim prijevodima američkih pisaca.
(36)

Predajući čitatelju informaciju o duhu prvih desetljeća 20. stoljeća i srebrnome vijeku kao vrhuncu, autorica je obilato izvijestila i o sebi, svojoj kućnoj biblioteci, bolestima, tajnama, ukusu, doživljajima i snovima. Ona je svoj život predstavila kao poslanstvo, kao angažirano Ja koje se u autokomunikacijskome lancu čitatelju upućuje kao neki mentor, uzor, obrazac – da bi na kraju putovanja, na pravome mjestu i u pravo vrijeme, odjeknula kao Ti. Irinin život izvana se doima kao predstava, hokus-pokus, koji “nije ništa drugo doli izobličeno HOC EST CORPUS MEUM”, kako kaže na jednome mjestu.

Tema Krleže zaseban je svijet memoarske građe Irine Aleksander. Ona se, za razliku od “poezije porevolucionarnih ljeta”, očitovala u potpunoj opreci s objektom estetizacije. Krleža, naime, kako zaključujemo iz njegovih dnevničkih zapisa, Aleksanderovu doživljava pozitivno.

Juli 1968., 8/7. 1968., pop. 3h 45 min.
Šent Jurij pri Tržiču, Villa Bistrica

Jožica ulazi sa dramatskim kucanjem i donosi telegram Jolante i Primoža Kozaka; to im je njihova majka, Nada Kozakulja, očito telefonirala da to učine… Telegrami bračnih parova: Božo i Irina, Danilo i Mara Pejović, Čuča i Milan etc. Idila.(37)

Aleksanderova ga je, međutim, spremila u negativu, ponovno uz izdašnu pomoć “tuđe riječi”, najčešće pak njegove, da bi se istodobno, zahvaljujući tim istim citatima, osobito na njemačkome i francuskome jeziku, te kritičkim pasažima, metapoetskim komentarima, pismima, bilješkama, digresijama, nultim opisom, pogrešnim zaključcima i drugim sažetim iskazima interiorizirala u “Krležianu”. Sad više ne kao Madeleine Petrovna ili kao Iročka, gejša iz fragilnog sna, nego kao Krležin epitekst, prag.

Nisam prvi put u životu zbunjena pred zagonetkom sfinge zvane Miroslav Krleža. No, zašto sfinga? Zato što sam tu naslutila neku sličnost? Ako je sfinga doista mitsko krilato biće s tijelom lava ili psa, te s glavom i prsima žene, onda sličnost među njima svakako postoji. Idem po redu: Krleža je pjesnik, a pjesnici su u mojoj predodžbi krilati. Tijelo mu je zamalo medvjeđe, ali ponekad podsjeća i na bernardinca. Ženska nema prsa nego prirodu. A zagonetka njegova talenta i promašaja, njegove pameti i naivnosti, njegove opće priznatosti u domovini i nepriznatosti u inozemstvu, njegova pronicljivost i sljepilo, njegova dobrota i pravednost, njegovo buntovništvo i nerijetko capitulation de conscience, čega je bio svjestan i što ga je mučilo, njegova društvenost i zatvorenost u sebe – on cijeli, sva njegova proturječja i kontrasti u kontaktu nisu stvarali dojam rastrganosti, nakazne smjese, hibridnosti; nikome ne bi bilo ni na kraj pameti smatrati ga čovjekom bez podrijetla – naprotiv! Kao što nitko nikada nije uzviknuo, jamčim, gledajući sfingu: “Izrode!

Irinin cilj, dakle, u Svim životima jedne ljubavi (naslov je naš!) nije bio samo pružanje novih spoznaja o ljudima, događajima i književnosti (to potvrđuju oštre redaktorske intervencije u časopisnim prilozima, u svojevrsnom predživotu ove knjige), nego i rekonstruiranje života u stilu srebrnoga vijeka, njegove filozofije, karakterističnih znakova i simboličkih realija, vjere i fantazama, naposljetku – života kao beskrajna teksta u kojemu će čitatelj u svakom trenutku naći odgovore na mnoga intrigantna pitanja iz literature i njenoga okruženja, ali i vlastite probleme i dvojbe. Autorica je ljubav prema ruskoj literaturi, prema umjetnosti riječi općenito, smjestila u sve moguće živote. Zapravo u – Svemir.

Iraida Efimovna Kunina umrla je u Genevi, u snu, 13. prosinca 2002. godine.

—————-
Bilješke:

(2) L’Émigration Russe. Revues et recueils, 1920-1980. Institut D’Etudes Slaves, Paris 1988.
(3) Valja reći da je Petropolis osnovan 1918. u Petrogradu, i to kao poduzeće za distribuciju knjiga. Nakladničkom se djelatnošću počeo baviti krajem 1921. godine (glavni urednik bio je M. A. Kuzmin). Godine 1922. Petropolis je otvorio predstavništvo u Berlinu, a dvije godine kasnije tamo je prebačena cjelokupna djelatnost. Od sredine 30-ih godina naklada je nastavila rad u Bruxellesu.
(4) Stjepan Devčić, Ruski roman koji je dotakao i nas. Irina Kunin, Tol’ko fakty, ser! Naklada Petropolis, Berlin 1933. – “Hrvatska revija” br. 9, Zagreb 1933, str. 539, i Stjepan Kranjčević, Roman Irine Kunjine-Aleksander. – “Književnik” br. 4, Zagreb 1933, str. 179-181.
(5) I. S. Irina Kunina, Krasnaja feska. Izd. Dom knigi. Pariž 1938. “Gran’” 1, Pariž 1939, str. 51-52.
(6) Praizvedba: 22. ožujka.
(7) Zanimljivo je da autorsku strategiju Kunininih prijevoda zapravo opisuju dvosmislene konvencije. Primjerice, na knjizi za djecu Korneja Čukovskog Slavko Prljavko piše da ju je “na hrvatski napisala Irina Kunjina-Aleksander”. S obzirom da naslov upućuje na hrvatske realije (Slavko-prljavko, dječja rugalica), ispada da je tekst autorski rad Irine Aleksander, jer ona ga je, eto, “na hrvatski napisala” (a ne, što se zapravo podrazumijeva, prevela s ruskoga na hrvatski jezik).
(8) Poticaj je dao Branimir Donat u tekstu “Ruskinje” hrvatske književnosti. “Republika” 11-12,
Zagreb 1993, str. 110-112.
(9) Miroslav Krleža, Glembajevi. Drame. Naklada Ljevak, Matica hrvatska i Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, Zagreb, 2001, str. 181-182.
(10) Isto, str. 289-290.
(11) Milan Begović, Giga Barićeva. I. knjiga. Sedam prosaca. Suvremena biblioteka, Zagreb 1944, str. 33.
(12) Irena Lukšić, Sjajna zvijezda Rovinja. Mozaik knjiga, Zagreb, 2001.
(13) Leonid Juniverg, “Skromnoe, no poleznoe russkoe delo” (Iz istorii žurnala “Novosel’e”). U Evrei v kul’ture russkogo zarubež9ja. T. 4. Sostavitel’ i izdatel’ M. Parhomovskij. Ierusalim 1995, str. 229-244.
(14) Irina Kunjina-Aleksander, Četrdeset januara (Uspomene na Bloka). “Književnik” 6, Zagreb 1959, str. 76-89.
(15) Izdanje Globusa iz Zagreba.
(16) Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan. Str. 129.
(17) Podsjetimo da je “Slobodna tribuna”, glasilo Demokratske stranke, u broju 721 od 16. srpnja 1927. objavilo Očajan proglas ruskih književnika upućen piscima cijeloga svijeta o stanju ljudskih prava u SSSR-u. U tekstu se, između ostalog, upućuje na neke aspekte boljševičke strahovlade, na “gonjenja, pak, najboljih ruskih ljudi kažnjavanih čak i smrtnom kaznom, krivih samo u toliko, što se ne slažu s pogledima s vlašću, uslijed apsolutne nemogućnosti propagande” (str. 6).
(18) “Irina Kunjina Aleksander, porijeklom Ruskinja, odigrala je u razdoblju od 1928. godine do pred drugi svjetski rat istaknutu ulogu u kulturnom životu Zagreba. Bila je izvanredno lijepa, šarmantna i privlačna. Književnica po vokaciji, posjedovala je veliku kulturu, te je održavala kontakte s najznačajnijim ličnostima svog vremena s područja književnosti, filozofije i likovnih umjetnosti, ne samo u nas nego i u svijetu. Njezin dom u Zagrebu bio je sastajalište najeminentnijih ličnosti naše kulture, pripadnika lijevog fronta, pa nije pretjerano da kažemo da je kroz više od deset godina bila u punom smislu zagrebačka Cvijeta Zuzorić” (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan. Bilješke ispod teksta, str. 129).
(19) Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan. Bilješke ispod teksta, str. 139.
(20) Isto, str. 131.
(21) Kunina nam je otkrila (1993) da je autorica uvodnoga teksta novinarka Irina Prohorova, koja je s njom razgovarala u Genevi.
(22) Prema gregorijanskom i julijanskom kalendaru.
(23) Sa spominjanim prilogom Stanka Dvoržaka.
(24) Josip Užarević i Irena Lukšić, Ruska (sovjetska) književnost u hrvatskim književnim časopisima 1917-1945. Croatica bibliografije 29, Zagreb 1982.
(25) Poznato je, osim toga, koliko poštovanja uživa i sam spomen pjesničke profesije: “Pjesnik je u Rusiji više nego pjesnik” (Jevtušenko).
(26) Za pristaše “teorije pjesničkih epoha” ovaj bi se datum pokazao znakovitim: 28. siječnja obilježio je premijeru Dvanaestorice Aleksandra Bloka (1918.) i smrt Josifa Brodskog (1996.).
(27) Opširniji prikaz nastanka i pojave u javnosti Dvanaestorice pruža istraživanje Grigorija Bongard-Levina objavljeno u pariškim novinama “Russkaja mysl’” (“Dvenadcat’” A. Bloka i “Mertvye” S. F. Oldenburga. Brojevi 4338, 4339 i 4340 iz godine 2000).
(28) Npr. Živoe o živom (Vološin). U: Marina Cvetaeva, Izbrannaja proza v dvuh tomah 1917-1937. Russica Publishers, New York 1979, str. 27-79.
(29) Npr. “Iz mira ja dolžna ujti nerazgadannoj…”. Pis’ma E. I. Dmitrievoj (Vasil’evoj) M.A. Vološinu. Publikacija V. P. Kupčenko. “Russkaja literatura” 1, Moskva 1996, str. 210-233.
(30) V. I. Lur’e, Vospominanija o Gumileve. “de visu” 6, Moskva 1993, str. 6-11. Str. 6.
(31) Isto.
(32) Broj 119, Zagreb 2001. Uredila Irena Lukšić.
(33) Srebrnim vijekom povjesničari književnosti nazivaju razdoblje ruske književnosti od 1892. do 1917. godine. Međutim, to nije samo filološki pojam, nego i mitološki. U spomenuto vrijeme veze među pjesnicima, slikarima, glumcima i filozofima bile su tako intenzivne da se pojave iz toga kruga mogu svesti pod jedinstven kulturni kontekst, odnosno da se život i stvaralaštvo primaju kao jedna cjelina.
(34) Izvornik na http://www.gumilev.ru/.
(35) Irina Odoevceva, Na beregah Seny. “Zvezda” 12, Leningrad 1988, str. 80-113, str. 95.
(36) Nadežda Mandeljštam, Strah i nada. Drugi svezak. Prev. Zlatko Crnković. Znanje, Zagreb 1988., str. 117-118.
(37) Miroslav Krleža, Zapisi sa Tržiča. Oslobođenje, Sarajevo 1988, str. 47.

Oglasi