Pisac i otok

Piše: Marijan Grakalić

”Grad je mrtav znanac koji postoji u sjećanju poput prozračne sjenke, samo u trenucima kada se drevne brige povuku. Pri susretima, uvijek tkogod potakne neko sjećanje, jer za to ima sve manje prilike među svojima. Ali to je samo priča, dopušteno je i uljepšavanje, dodavanje, dapače za to smo jedno drugima zahvalni. Taj naš Rab više ne postoji. Ne Rab – Svijet ne postoji! Novi ljudi i novi stanovnici ne poznaju to vrijeme, nisu doživljajno vezani uz ono ozračje, vide grad drugačijim, kao što i jeste drukčiji. A ja nimalo ne žalim za tim i mislim da ne robujem prošlosti. Život ne bi mnogo vrijedio kada bismo živjeli u vremenu koje je stalo. Čovjek se bogati samo ako život teče, ako se preporađa i mijenja.”

(S. Novak: ”Protimbe”, str. 171.-172.)

Obala otoka na dalekom obzorju gubi se u modrom sutonu Jadrana sve dok je na kraju ne proguta noćna tmina. Tada se više ne zna što su hridi i grebeni a što tamni pokrovi neba igrom sjena zarobljeni na pučini i postoje li uistinu među usamljenim valovima otoci, ljudi i njihovi mrtvi, kapele posvećene svecima i ikone s tajanstvenim smiješkom Majke božje kao i sjećanja tvrdih žuljeva nagrižena solju. Svijetlo usamljena svjetionika nije tek vodič brodovima već je i svijeća za duše pokojnih, putokaz koji vodi k grobovima koji su sa svih strana okruženi morem i iskustvu koja postoje zato da bi se preletjelo oblake i došlo s one druge strane znanja.

Prozirna sjenka otoka u magli okružena vodom uzdiže se prema beskraju, prema duhovnom pejzažu u kojem Ivan Krstitelj Rabljanin i dalje lije svoje brončane topove i gdje se u njoj još uvijek naziru one danas potopljene zidine grada u kojeg se sklonio jedan kralj bježeći pred Atilinim konjanicima. Zaborav je grijeh bezočne zakupljenosti doživljajem iz kojeg se ne može pobjeći. Tako se umjesto misteriozne draži istine ističu se skučene uobrazilje nalik na pučki vjeronauk potaknut okupljanjem oko dobre čašice i ono priprosto ćakulanje koje slijedi uobičajeni stav o nevažnosti ikakve erudicije. Privid života treperi u tom glasu koji nestaje zajedno sa prikazanjima koja sve više nisu stvarna, ako su ikada i bila, pa grad i otok ostaju pusti unatoč svim svojim oprekama i alegorijama što se nameću kao draž proistekla iz dubine naroda.

Naoko bez patetike proklinjanja ali i bez žara otkrivanja pustolovine koja uvijek postoji u radoznalosti prema drugima i onom moguće novom ili nepoznatom odustaje se od ispovijedanja, već i zato jer drugi imaju druge doživljaje. Ono što je bilo ne postoji, pa ni otok. Pisac i otok izgnani su jedan u drugog isto kao i jedan od drugog. Otok živi unatoč svim svojim potajnim ranama i nepravdama, a pisac odlazi u izgnanstvo sudbinski nepovjerljiv prema čovječanstvu općenito i otoku posebno jer sve drugo je tek potvrda neminovne nesreće koju niti on niti otok više ne mogu ispraviti. Kasnije već nestaje snaga da se opore istine ustanove drugačije nego kao svjedočanstvo o djetinjstvu, a strah je pri tome tako velik da tu nema niti gnjeva.

Briga je spiritualna mjera koja nas udaljava od izvora čednosti i vodi preko pučine i dalje dok otok ostaje usamljeni otklon, ustvari neka vrsta izgubljena skloništa u koje i kada jednom opet stupimo nećemo više pronaći minule čari i njihov sjaj. Pod koprenom uspomena nad kojima sjaje iste zvijezde kao i nekada cijeli je otok sada nestvaran. On je grobnica sjećanja i aluzija na doba prije ikakva grijeha, ujedno i neki nepoznati katastar gdje žive novi ljudi i galebovi i gdje se ne zbiva pročišćenje potrebno da se nadvladaju užasi sjena davnih prokletstava. Lukavost u promijeni lica i duše ne može odagnati ništa jer unatoč svemu što ne postoji ipak se na trenutak pojavljuje ono pogrebno ruho u kojega se omotala nostalgija i inspiracija, jer bez toga, o čemu bi uopće pisac i pisao?