Ivan Zoretić: PROGLAS GRAĐANIMA

5c448b13-633c-441b-86e9-0b1d1c6b08c8

Piše: Ivan Zoretić

Družtvo za borbu protiv dosade
o b j a v l j u j e
Proglas građanima

Cijenjeni građani i seljaci, putnici i skitnice gdje god se nalazili: na kopnu, moru, rijekama i jezerima, pod zemljom i vodom, letači i skakači u atmosferi i stratosferi te svi u slobodnome svemiru. Ovim Proglasom se «Družtvo za borbu protiv dosade» i njezinih zlokobnih posljedica putem ovoga plaćenoga (pr)oglasa na kraju svih priča i traktata, obraća širemu pučanstvu, jer su sva druga sredstva ostala prazan glas u zraku.

Još niti jedna državna uprava, da ne rabimo ozloglašenu riječ v l a s t, sve dosad nije povela računa o pogubnosti glupoga bezposličarenja, nije osnovala ni ministarstvo ni ured ili povjerenstvo za suzbijanje dosade. Osim onih koji su i sami pali u letargiju, svi ostali političari, od sitnih dolnjih kotletara do krupnih gornjih janjetinara, svakodnevno se služe prastarom čarobnjačkom formulom varanja javnosti. Nezaposlenost, nizka proizvodnost, pad standarda; sve su to samo posljedci. Uzrok je lijenost, na što nitko živ ne upozorava.

Mi smo se kao nevladina udruga poduhvatili ovoga mučnog posla i ne ćemo štedjeti truda, koristeći se svim dopustivim sredstvima, u borbi protiv ovoga najvećega zla suvremenoga svijeta, a radi se o opakoj bolesti, dosadi. Ljubiteljima dosade i njihovim pridruženim snagama, ma gdje bili, ne samo da nije mjesto u našim redovima, nego su se upravo oni, poznati i nepoznati, vidljivi i nevidljivi, nàdali predmetom naše korjenite kritike i nenasilne borbe do konačne pobjede.

Koji su prvi koraci i potezi? Upravo snimamo situaciju na terenu i uskoro ćemo izaći pred javnost i stati s konkretnim podatcima i pouzdanim brojkama. Brojimo polusnene, sanjive, otupjele i obamrle. Iako smo svjestni činjenice da je brojitba, odnosno statistika, točan zbroj netočnih podataka, od nečega ipak moramo poći, budući da bez predpostavaka ostajemo lebdjeti u nigdini.

Ne treba imati puno pameti u glavi da bi se vidjelo kako je televizija glavni uzročnik bezvoljnosti. Ona jest velika stečevina uljudbe, ako se s njom zna postupati, ali neprebirljivo gledanje, već nakon nekoliko tjedanja buljenja u zaslon, uzrokuje obolijevanje od nevolje. Sve čini netko drugi. Igra se, govori, hoda, svira, pjeva, smije se i trči, “a ja sjedim, šutim i gledam kao maloumnik”. Cjelokupna istina se prekriva dijelom istine. Slika ne laže, ali izostavlja, previđa i nameće. Televizijska umjetna stvarnost prouzrokuje tjeskobu i nesviklost na pojave u običnoj svakodnevnoj stvarnosti. Ne zaboravimo: eter je kao peto počelo, poput vatre i vode, dobar sluga, ali loš gospodar.

Naša iztraživanja nedvojbeno su pokazala u kojem grmu leži zec. Glavno žarište odakle se dosada širi na sve strane je u Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata i ostalih građana kojima je Hrvatska domovina; tko bi rekao, u trokutastome parkiću između Zvonimirove, Šubićeve i Derenčinove s mornarsko-ribarskim kamenoklesanim okruglim zdencom u sredini i izpranim drvenim klupama u težkoj hladovini svijelolikoga platanskog drveća i zimzelena grmlja.

“Zahvaljujući” tomu nesposobnom banu Derenčinu, koji nije poslušao Frankopane iz Ogulina, mi smo izgubili Krbavsku bitku, a “zahvaljujući” penzićima, redovitim gledateljima dalekovidnice, koji se ljeti ovdje u njegovoj ulici okupljaju u velikim skupinama, čija se brojka po vrućini penje uzporedno sa stupnjevima u toplomjeru, mi gubimo najnoviju bitku sa životnim poletom. Neočekivano, dok njima tamo nije dosadno, oni upravo dosadu šire. Kao Aristotelov nepokretni pokretač, koji se sam ne kreće, ali sve pokreće. Samo obrnuto. Oni u središtu grada te slični zgubidani po četvrtima s višespratnicama kao što su Folka, pred Raketama zaklonjeni zimzelenim raslinjem, na Knežiji, u Zapruđu i tako dalje, izgubit će bitku s nama, jer idu frontalno kao Derenčin. Mi ćemo ih naprotiv namamiti u tjesnace kao što su predlagali Ivan i Bernardin Frankopan pokraj Udbine i ako ne kanimo postati bezvoljni kao oni, nema nam druge nego pobijediti. Tako ćemo svladati dosadu u sebi i protuudarom raznim občinitbama utjecati na širenje, govoreno bergsonovskim jezikom, élan vitala, iliti životnoga poleta.

Može boćanje, može hodanje na glavi, samo da ima ikakove kretnje, ali javno kartanje i šahiranje, takorekuć na ulici, ne može. Da se razumijemo, nitko priseban ne može imati ništa protiv intelektualnih igara kao što su šah i kartanje. Međutim nije upitna igra, nego njezino očitovanje.

Zar oni nemaju o čemu razgovarati?! Čovjeka natjecatelja na raznim životnim područjima ova apatija ostarjelih ljudi koji u životu nisu ništa naučili naprosto vrijeđa. Komu i čemu služi njihovo životno izkustvo? Na što se je svelo njihovo druženje? Na kartanje i kibiciranje s podbadanjima bez stila i smisla kao po robijašnicama. Te nemaštovite cinične družbe, nas, penjače po liticama, pobjednike na olimpijadama, sakupljače telefonskih kartica, gradske pješake i cjelokupnu radnu i stvaralačku snagu gledaju s nepovjerenjem, odmahujući na Guinnessovu knjigu veleuspjeha, kao da se radi o telefonskome imeniku u kojemu nikoga ne znaju.

Kojega čovjeka sa životnom radošću u srdcu, kada vidi taj bezdan ravnodušja, ne bi obuzela stravična pomisao o vlastitome okončanju života na način ovih sijača dosade?

Nizke naobrazbe, rođeni na selu i po predgrađima, u cijelome radnom vijeku upoznali su tek one s kojima su radili, a kada su otišli u mirovinu, nisu se više imali kamo vratiti. Grad im je ostao biti nepoznanicom i stranim mjestom gdje nikoga ne poznaju osim uže rodbine i javnih osoba s televizije, jednostrano i neuzvratno. Niti su oni odkrili grad, niti je grad odkrio njih. Niti su oni prihvatili grad, niti je grad prihvatio njih. Čekaju svoj kraj puni praznine.

Već je na prvi pogled primijećeno kako su dvorišta njihovih zgrada, ako se Grad ne pobrine, u katastrofalnom stanju kao i njihovi balkoni. U stanove ne ćemo ulaziti, jer bismo time kršili temeljno i neotuđivo ljudsko pravo na tajnost privatnosti i intime. Čega svega bi se tamo moglo vidjeti i doživjeti znaju samo listonoša i dimnjačar. Ponekad štogod procuri u Crnoj kronici:”Okrivljenik je u kadi, gdje je inače komadao odojka…”, počinio to i to i te i takove stvari.

Akoprem je ognjište svetinja, stol i postelja nedostupni javnosti; oronula dvorišta, zapušteni cvijetnjaci i svakojako smeće na balkonima, od pokvarenih hladnjaka i perilica do vreća pijeska, limenke s bojama iz prošloga stoljeća, stare krpe, prazne boce i iznošene cipele, bicikli i kiselo zelje, lajavi psi i nakostriješene mačke; sve to skupa prestaje biti osobnom i postaje javnom stvari.
Umjesto što se vani kartate i kradete Bogu dane, uredite dvorišta i prilaze, uzgajajte nešto u toj prašini i u tome blatu i šipražju pa makar i salatu. A na prozorima i balkonima da vidimo cvijeće, a ne obješene stare prnjave prljave gaće s kojima brišete pod. Samo nemojte tu u papučama sjediti u družtvu usamljenika i zuriti u prazno. Ili se prihvatite nekoga posla ili zauzmite pozu jogija, da se ne moramo obazirati na vas, a vama možda što pametno sine u glavi. Ili idite na taj-či u Maksimir. Da baš ne kažemo: zabijte se lijenčine u svoja četiri zida i ne pomaljajte nosa iz svojih spavaonica. Bolje bi vam bilo. Nego što kao kugu širite epidemiju dosade i nesmisla.

Još su stari Eseni prije dvije tisuće i više godina uvidjeli da na lijenost ide gripa. Snagom volje održavamo vlastitu osobu u ravnoteži te duševnomu i tjelesnomu skladu. Ako želimo zdravo družtvo, pokrenimo se. Da na smanjenu odpornost organizma, zarad prepuštanja, ne nahrupe bolesti.

Slikar Renoire je po riječima njegova sina redatelja svojedobno predložio da bi u vojsku trebali ići stari ljudi, a ne mladi. Dođe do rata pa ginu cvjetovi mladosti pred kojima je život. Kada bi u vojsku išli starci, bilo bi manje ratova. Njima se naprosto ne bi dalo ratovati. Sukladno Renoireovu prijedlogu, kada je već tomu tako, neka onda mladež odmah po završenoj školi ide u mirovinu. Da u punoj snazi prožive život na visokoj nozi. A kada ostare i provod ih prestane zanimati, neka idu raditi. No dok za to ne sazori vrijeme i pogode se uvjeti pogledajmo kako stoje stvari u sadašnjosti.

Ovo svijet još nije vidio. Četvrtina nacije je u mirovini. Osmina je nezaposlenih. Od toga četvrtina mladih, kojima i nije previše stalo do posla. Četvrtina i pol radi. Od toga polovica koja manje radi, ili ništa ne radi i prima plaću, a polovica koja više radi i jedino proizvodno privrjeđuje, sporadično prima ili uobće ne prima plaću.

U mirovini više nisu stari i izsluženi ljudi kao nekoć, nego je po razno-raznim javnim i tajnim vezama i poznanstvima, dokupom staža i kojekakovim smicalicama u mirovinu dospjela cijela bulumenta mladih badavadžija, džabahljebaroša, simulanata, zabušanata i foliranata, žicara i štemera, jebivjetara, lažova i prevaranata. A domovinskim braniteljima umjesto da se omogući posao, predani su na milost i nemilost gostione.

Ovom prigodom možemo poručiti neprirodno namnoženima bezposlenim umirovljenicima, uz puno razumijevanje za poštenjake, na koje se svalio sav teret družtva i pritisnuo ih najviše od svih družtvenih skupina u državi i obećavamo da ćemo uložiti sve snage kako bi se poboljšao njihov družtveni položaj, ali neka zapamte svi i svagdje, jednom za svagda, da im više ne ćemo dopuštati širenje dosade. Oni i njihovi sateliti, koristnici socijalne pomoći, prijete zarazom najvitalnijemu sloju družtva, mladima i zdravima, radnicima, znanstvenicima, umjetnicima i mudracima, obsjednutim idejama, čarobnjacima, magičarima, izcjeliteljima i zavodnicima. Ako se ovako nastavi sve će nas zahvatiti obće zijevanje i nemar, neurednost i tupost. Ne daj Bože da se utopimo u žabokrečini najgore bolesti od svih ostalih, a to je životna obamrlost, glupost na obrazu, čama i dosada. Jer provoditelji kolektivne potrošačko-političke hipnoze upravo to čekaju.

U dubokoj nadi da ovaj Proglas ne će ostati prazno slovo na papiru.

U ime Družtva za borbu protiv dosade
glavni tajnik
Branimir Žurba, dr. apatiologije

 

Oglasi