Mira Mihajlović – Odlazak kneginje skrivena Zagreba

Jutro je, sunce ulazi kroz prozor, novo ljeto će uskoro.
U polusnu, trzajući,bunovno se okrećeš na drugu stranu,
uvijek sanjaš crnu noć pred zoru.

(Mira Mihajlović, 2008.)

Piše: Marijan Grakalić

Iza fasada i zvukova ceste postoji i onaj drugi Zagreb i oni drugi ljudi, ustvari svi mi koji smo tek svojevrsni urbani nomadi zatočeni u vlasti onih nebilježenih tajni zbog kojih je moguće da postoji svaka neuštirkana slika svijeta. Carstvo je to neobičnih priča i sudbina, izvornih rješenja, sebi svojstvenih vizija, prekomorskih sanja, utopističkih nadahnuća a često i mistične poezije prožete silinom životnih uspona i padova. U toj zabranjenoj memoriji susreću se predaje o mrtvima sačuvane u sjećanjima gdje čudesna matematika i geografija imaju drugo značenje nego u školskim klupama. Ne robuje se ničem. Ljubav je život u slobodi i stvarna moć, način postojanja i njegova refleksija. Između tanatosa i erosa nestaju brige za etikete uobičajenih konvencija.

Nema tu nikakve volje da se bilo što tumači. tek je posrijedi odlučnost da se uvijek živi po svojoj volji, sve do smrti. Mira Mihajlović bila je i bit će ikona tog drugog i prikrivena podneblja Zagreba što živi ispod razgledničkih privida u svojoj kući iako kuće nema, u svome vrtu koji nije njegov i koji znači sve iako nema ništa. Neizrečenost je i tako tek mjera pjesničkih nastojanja da se ispuni prazni hod proteklih dana i krene naprijed sa stihom na usnama koji moguće, ostane tu, kako bi onda nenadano obilježio zoru nekog jutra kada sve noći već prođu.

Bila je strasna ljubavnica svoje osobne zagonetke, pustolov i poglavica koju je dotakla nenadana sjena vidovitosti, štovatelj zvijezdoznanstva i njegovih nebrojenih presedana, čarobnjak koji sluti nevidljive energije i neizrečene misli. Štovala je moć nadahnuća svih vrsta muških i ženskih priča, poznavala magije nenadanih promjena i živjela kao vječni podstanar ali i veleposjednik izvornih misli koje su se mogle ponekad fizički osjetiti. Nije se ni s čime zavaravala. Pisala je pjesme, rješavala matematičke zagonetke, osluškivala one zvukove i vibracije za koje nije dovoljan samo sluh već i poznavanje tajni srca, te kužila kozmos. Odlazi netko zbog koga će mnoge duše biti još dugo izložene prokletstvu samoće, netko zbog koga i ono posljednje prosvjetljenje u snu moguće neće biti dovoljno sretno i prijatno jer će ostati bez milovanja i boja.

Nakon teške bolesti, skromno i tužno, Mira je nestala u onoj bjelini jutra koja se nazirala između krošnji u ulici s drvoredom kestenja. Otišla je za svojim vlastitim tragom, sa svom patnjom i pod dojmom nenadanoga što uvijek iznenadi kada je smrt pred vratima. Znam da je ništa ne može vratiti, ali noćas kao da čujem moje i njene korake na pločniku i znam da korača sa mnom kroz ulice ovog grada, pod njegovim sjenama i svjetlima prozora, ne znam kuda, možda do one male crkve u kojoj smo bili pred neku godinu na jedan ljetni dan. Tamo ću zapaliti svijeću i čekati da me mir dotakne svojim krilima,sam i tužan, dok vjetar u svojoj jednostavnoj ljepoti bude vladao ulicama i nebom. Isti onaj za koji vjerujem da je njenu dušu odnio gore, dalje od svake noći i patnje. Zbogom Mira.

Oglasi