Odlučujući trenutak: odisejsko i donquijotovsko u fotografiji – Izložba fotografske grupe Kadar 36 u Galeriji Vladimir Buzančić

kadar36-katalog-1-5

Piše: Marijan Grakalić

Izložba uličnih fotografija na kojima u odlučnom trenutku bivaju uhvaćeni naizgled obični prizori, gdje postoje sjena po kojima se prosula svjetlost, koje kipe nadom da će nas pogoditi i odvesti slutnjama i pričama zagubljenim u našem nepouzdanom sjećanju dalje, možda i na raskršće neke dosjetke ili pak k onoj nostalgiji što se znade probuditi u sitnim satima neke točionice kada nas zbog našeg manjeg opreza snimak svojim tajnim i moćnim silama prebaci u neko drugo vrijeme ili mjesto, ono je što ovdje možemo vidjeti i doživjeti bez toga da pristupimo dražbi na kojoj se nude komadići neba.

kadar36-katalog-1-10

”Kadar 36” grupa je poznatih zagrebačkih fotografa (Stanko Abadžić, Max Juhazs, Krešimir Kopčić, Ivan Kovač, Mario Rozić i Matko Vučica) koji svoje fotografije izrađuju na stari način, razvijajući film i osvjetljavajući foto-papir u tamnoj komori, tvrdoglavo odbijajući tako dostupne ”blagodati” digitalne ere, a sada izlažu 40 fotografija. Nekome se možda može učiniti da su sve one nastale tek u nekoliko ulica, no ipak to bi samo potvrdilo da posjeduju onu magičnu bit ulične fotografije koja nam čini bliskim podjednako daleka skladišta ugljena, palme na obali, neki nepopločani trg, čovjeka koji se spušta stepenicama, žene koje u osvitu stupaju kao na paradi žureći u ured, sjene crkvenog zvonika ili vrevu raskomadanu u gužvi ceste koja se promatra iz dvorišta. Sve se tu čini živim i otetim od pustošenja nabujale zbilje. Ulične fotografije su tragovi labirinta one inače nezabilježene kolektivne prošlosti svakodnevnice u kojoj mjesečina i mašta, kao i sunce i samoća imaju podjednaku ulogu, a fotograf tu postaje neka vrsta intimnog kartografa što nas upućuje ka izlazu ili ulazu u same sebe. Vrijedno je to podsjećanje na mogućnost umjetnosti da svaki trenutak preobrazi svojom odisejskom naravi za koju se tek naizgled čini da postoji bez vidljiva čovjekova utjecaja.

kadar-36-Max-Juhasz

Ipak nisu tu ljudi na pločniku, rastvoreni prozori nepoznatih kuća ili lutanje kroz pokrajina dvorišta jedina vrijednost koju možemo vidjeti. Naime, ova je izložba ujedno i čin pobune protiv stava kako je dovoljno tek kupiti fotografski aparat i odmah postati fotografom. Tome svjedoči upravo i izbor uličnih fotografija za izlaganje jer su iste najraširenije u digitalnoj produkciji koja nije toliko zahtjevna niti pretpostavlja poznavanja tehnologije i imaginarija fotografije. Tako je ova izložba ustvari dijelom podređena i onoj donquijotovskom umjetničkoj sudbini koja se žestoko opire vjetrenjačama iako nade u širem smislu tu više nema, braneći na taj način vlastitu autonomnost i majstorstvo zanata koji odumire pod naletom novih vjetrova, jogunastih i oholih prema starim vrijednostima, njihovim mirisima i osmijesima. S tom tugom i nostalgijom s kojom nestaje tehnologija prošlog vremena nestajemo i svi mi koji smo joj bili suvremenicima. Ostaju ipak ove fotografije i mi na njima, one su kao noćni zvižduci iz davnog predgrađa, hrabar pokušaj da se usidri vrijeme i ostane svojim.

Kadar 35 123

Oglasi