Jagode i krv

 

Piše: Marijan Grakalić

Knjige su se, istina, dosta dugo tada tiskale. A Šinko je vjerojatno trubio svoju pjesmu, on se gradio velikim revolucionarom, pa je moguće i pretpostaviti da je ovdje nastupao samostalno. Poslije, potkraj života, napisao je nekoliko sjajnih kraćih tekstova, poštenih i smjelih. S popriličnim zakašnjenjem, doduše, ali mnogi drugi nisu niti tako. Htio sam mu tada, u ime pomirbe, odnijeti košaru jagoda, jer je u jednom od tih tekstova napisao kako voli jagode, ali nisam, na žalost, dospio – jagode nisu u bakinu vrtu još ni procvale, a on je već bio otputovao na vječno zasjedanje s osnivačima mađarske sovjetske republike iz 1918. – u nebesko carstvo.

(S. Novak, Protimbe, str.134 – 135)

Značaj revolucije najčešće se izloži u potonjem vremenu. U trenutku kada se ona razapinje između golemog zanos i bolnih uzvika, strijeljanja i osveta, između nadobudnih ideale i prostodušnih sastanaka zadružnih i tvorničkih sovjeta, pokrivaju je tek lijeni oblaci koji plove nebom između Dunava i Tise. Krv u ravnici Panonije tako ostaje u mraku blatnog gliba. Njezino crvenilo kasnije razvodni blaga kiša, ista ona koja rosi i zelene listove nasada jagoda oko Pečuha, a vjetar se potom pobrine da odnese dalje miris rata i smrti, isto kao i za propuh u dvoranama Budimpešte u kojima kao relikvije stoje pohabana prijestolja negdašnjih aristokrata. Melankolija i strahovlada tu se isprepliću odzvanjajući u stupanju rumunjskih i francuskih vojnika koji nakon sto i trideset dana u kolovozu 1919. godine oružjem guše Sovjetsku mađarsku republiku dovodeći na vlast zloglasnog admirala Hortyija kasnije Hitlerovog đaka i Pavelićeva učitelja.

Glas čovjeka ponekad nadvisi moćne sile zaborava koje vladaju svijetom, pa onda kroz vremenski labirint do nas dolaze strahovi, nade, brige i ideali koji su pisca iz Subotice učinili profesionalnim revolucionarom. Ervin Šinko nakon pada Sovjetske mađarske republike zajedno s Belom Kunom i drugim vođama proletarijata odlazi Beč gdje 1924. počinje izdavati časopis ”Testver”. Od 1935. pa do 1937. živi u Curichu i Moskvi, a potom u Parizu sve do 1939 kada dolazi u Zagreb. Godine 1941. talijanski ga fašisti hapse u Dalmaciji i šalju u logor. Nakon sloma Italije 1943. godine odlazi u partizane. Poslije rata dopisuje se sa Gyorgyijem Lukacsem, mađarskim filozofom s kojim je nekada bio u revolucionarnom savjetu nesretne Sovjetske Mađarske, prijateljuje s Krležom i piše značajnu i začuđujuću knjigu ”Spomenici fašizma” (Kultura, Zagreb, 1946). ”Rat je rat. Borba je borba. Mi to znademo. Mi smo to znali. Znali smo da čovjek može postati grabežljiva zvijer. Međutim, nismo ni slutili da čovječanstvo može da proizvodi nešto, što predstavlja sintezu svih tekovina civilizacije i – zvjerstava… Caliban se prozvao utemeljiteljem vjere i odgojiteljem, a postavio je svoje carstvo i svoje prijatelje nad milijunima lešina dojenčadi, djece, djevojaka, žena i staraca, nad lešinama čitavih naroda. Mi smo to doživjeli, mi smo to vidjeli. Mi to ne želimo nikada više doživjeti, nikada više vidjeti… Fašizam ima svoje spomenike u nebrojenim milijunima mrtvih, u razorenim zemljama, u duševnim i tjelesnim ranama sviju nas….” Šinko dobro uočava kako se nesreća ne mjeri samo činjenicama nego i osjećanjima.

Jagode također dišu isti onaj zrak kao i svaka patnja. Njihovo crvenilo ponekad na obrazu ostane trajno, i ne tek kao uspomena. Groteska ima također vlastito lice što živi osmjehom svoje nadutosti. Mnogo je prijaznije sjediti obalama rijeke koja razdvaja ravnicu i civilizaciju od neba koje ponekad možda i nije gluho za riječi što dočaravaju nečiju sudbinu. Uostalom, nemir nekog vremena uvijek se događa između onoga koje je takvo kakvo jeste i onoga kakvog bi smo željeli da postane. Na kraju ostaju ona poštena svjedočanstva podjednako snažna kao što je i smrt koja je po prirodi ukorijenjena u naše biće, u našu zajedničku samoću, sovjete, ratove i patnje.