Predrag Matvejević – pisac i počelo kruha

1557509_447202562079137_2053708027_n

Piše: Marijan Grakalić

Kruh naš svagdašnji dolazi k nama iz neke luke ili zvijezde što je skrivena iza sjećanja, moguće i iza neba gdje odlazi svjetlost kad se umori od blagoslova i sjaja iznad svih nas što postojimo u gradovima koji se pomalo ruše živeći protiv vjetra bliskog tek zvonicima i nijemim pticama u visinama. Tamo gore daleko iznad teškog života postoji neupitna esencija mita i njegovih predodžbi od kojih je kruh ona konkretna egzistencijalna hostija bez koje nema života. O tome govori knjiga Predraga Metvejevića ”Kruh naš” uvodeći nas u legende, mitove i sage bez kojih ne bi bilo povijesti, kao što bez kruha ne bi bilo niti njih a moguće niti nas. Kruh tu postaje ne samo stvarna već i duhovna domovina, podjednako je on oltarna blagovijest kao što je i mjerica koja život drži iznad carstvu smrti.

Kruh posjeduje recept koji ga unatoč tome što korača kroz prošlost i hrani se brojnim svetim znakovima ujedno čini i na neki način nadvremenim, pomiješanim sa onim zrnom vječnosti bez kojeg bi sve nestalo pa i tajne života. Nema u to nikakve sumnje. Svjedoče o tome mnogi drevni spisi i ezoterijske tajne, podjednako i esenski rukopisi kao i sumerski ili egipatski mitovi, pa čak i onaj maleni kruh u obliku mjesečeva srpa zvan krivak, što su ga nekada za lunarnih svetkovina pekli drevni Iliri. Zagrobni darovi kao likovi od tijesta, kasnije za baroka i licitari u obliku srca s ogledalom koji su služili da bi se začaralo djevojku nakon mise u stolnoj crkvi Blažene Djevice ili nekoj drugoj, sve to upućuje ka neiscrpnoj stvarnosti čudesa. Lutanje tu nikada ne prestaje. Putuju obzorja kao marcipani iz Milana prema sjeveru da bi se onda sasvim drugačiji kruh sv. Marka vratio natrag prema jugu, ovaj puta bez soli i bičje krvi, kao poslastica i novi okus svijeta. Zvuk pijace ili mirisi kruha u rano jutro što se širi iz neke usputne ulice samo potvrđuje kako je tu ravnodušnost nestvarna. Miris kruha isto je što i miris duše.

No, svakako najupečatljivije poglavlje Matvejevićeve knjige je pogovor gdje se govori o motivima da se napiše ova knjiga. Tu se opet postiže ona literarna čarolija kakva nas je dotakla već u njegovoj knjizi razgovora s Miroslavom Krležom dok se na stranicama štiva svjetski mitovi zamjenjuju onim osobnim i porodičnima, iskustvima ratova i gladnim godinama, sudbinom oca odvedenim na prisilni rad u Reich, također i sudbinom Rusije i njenih otužnih gulaga u kojima nestaju prijatelji i rođaci kao i čitave obitelji zatočene i gladne kruha. Nema tu nikakve misterije kakvu nudi raspelo obješeno na zidu ili neka stara pergamena. Uzdiže se među riječima maksima anarhista Pjetra Korpotkina kako je ”pitanje kruha važnije od svih ostalih pitanja” i to ne zato da bi se mahalo crnom zastavom utopije, nego zato što to uistinu i jeste tako. Na neki je način svaka slika mrtve prirode izraz traume pa čak i onda kada je na njoj komad hljeba, onog koji tu postoji kako bi nadomjestio stvarnost, zbunio misli ali ostavio prazan trbuh. Stoga je i ova knjiga o kruhu važna pobuna protiv nemilosti neimaštine, ali i više od toga. U njoj ništa nije sahranjeno. Niti nebo niti zemlja. Kruh se nameće kao središnje pitanje, ma u što vjerovali, jer s njime čovjek nigdje nije tuđinac. Uostalom, bez kruha i riječi bi iščezle.

(Predrag Matvejević: Kruh naš, VBZ, Zagreb 2009.)

 

Oglasi