Oproštaj od maestra

Piše: Marijan Grakalić

Nikad neću sebi oprostiti što se nisam odazvao pozivu. Ili barem što nisam pritisnuo prstom onoga koštunjava klinca na slici i rekao: e, ovo sam ja , gospođo Sabino! Svega se još sjećam. Ovo ovdje sam ja, ovo Barba i komadić mame na slici… Ali, odšutio sam rezignirano, ne obećavši ništa, i otišla je razočarana. Što li je mene u to vrijeme bilo toliko stvrdlo, a imao sam za sobom već svoj prvi prozni povratak u djetinjstvo? Danas na to pitanje nemam potpunog odgovora, osim – da je još bilo vrijeme najgorih političkih progna i strahovlade. Objavio sam ipak samo kratki i konvencionalni nekrolog (Za maestra Mihaila Mizinova pl. Lebedjeva koji je prije rata nastupao u krčmi Barbe na Rabu – op. ur.) u ”Vjesniku u srijedu”, jer mi se činilo da je sve ovo moja privatna stvar, da bi bila zazorna zloporaba službenog položaja objaviti nešto na stranicama što ih sam uređujem.

(S.Novak: Protimbe)

Lice treperi blagim osmijehom dok uspomene stoje postrani kao napuštena kuća prepuštena bjesovima vremena i njegovih vjetrova, a zebnja i pritajeni strah odgađaju susret sa samim sobom. Upitam se da li ću ikada prekoračiti prag i ponovo biti pod onim zvijezdama gorke mladosti koje mi se sada čine posve izgubljenima i nestvarnima. U jednom času mi se pričini da živim u snu kojega na dotiču snažne ideje povijest koje žderu svaki dan i svaku smrt. Navikao sam da mi samo tišina bude drug na mojim cestama, u nemirnim noćima i zaboravu svega, pa i stida. Samo njoj može se vjerovati jer ovdje ljudi umiru bez ikakva glasa i bez sjećanja. Tako je umro i maestro Lebedjev, gotovo bez traga na išta što je uistinu važno, šepajući po pločniku velegrada, izbjegavajući nitkove i odajući se alkoholu u sumornim gostionicama gdje se već odomaćio kult odricanja od iluzija. A tako bih volio opet čuti kako svira balalajke, zaneseno trčati po poljima otoka maštajući o neistraženim prostranstvima i ne brinuti za uzburkano more i bijes crnog neba.

Nestati će i ovaj dan no i dalje ću žaliti za tim što sve to nije neka igra slučaja u kojoj ipak nešto preostaje od života, a ne tek osjećanje kako se svi koprcamo u bezumnom vrtlogu pitajući se kako dalje? Ponekad mi se čini da bačen među riječi, slova, tekstove, knjige, časopise i redakcije i nemam što drugo očekivati nego pisati nekrolog cijelom ovom vremenu ludom od zaricanja na revoluciju, parazitskoj i radničkoj klasi, spomenicima i junacima, naprednim i zaostalim pogledima, moguće i svakome ponaosob kao i samome sebi. Tišina je ipak principijelna jer u njoj i nedoumice također šute. Ista je i za žive i za mrtve jer niti jedni više, tako i tako, ovdje ne pripadaju sebi.

Kako živjeti? Ta me misao progoni od kada sam tako neuviđavno izbjegao povratak, djetinjstvo, a kao sućut starom prijatelju napisao tek kurtoazne fraze. Onaj šutljivi crv zagrobnoga lica u meni stalno šapuće kako je nužan oprez. One koje otkriju nauče kako da dišu na škrge, žive bez zraka i čelom pomiču zidove. Nekad nisam mogao niti pretpostaviti da bi nešto takvo uopće moglo nastati i postojati i da će život odlaziti k mjestima gdje će se sve, pa i on, manje primjećivati. U tome je stvar kada se iznenađenje nadme tako tjeskobno i zaklopi nad glavom silama koje ničemu ne ostavljaju jasne orise. Niz Ilicu opet puše vjetar i odnosi prašinu, gužva kapute i vlaži oči. Nesreće na žalost, ostaju i dalje tu kao osamljene gore. Mir Božji dragi maestro.