Mrtve misli u smrtnom strahu

Piše: Marijan Grakalić

Zlo se znalo sručiti na čovjeka ako je postupao najčovječnije. Moju su ženu, koja je sve dotad požrtvovno radila u omladinskoj organizaciji na fakultetu, izbacili s fakulteta zato što je kolegi koji je, osumnjičen, izbačen studentske menze, dala kilogram masti da može preživjeti; bio je u Zagrebu stranac, bez ikakva utočišta. To je bio sav i jedini njen krimen. Ali trebalo je potencijalne protivnike uništiti svim sredstvima, u skladu s proklamiranim socijalističkim humanizmom. U vrijeme sukoba sa Staljinom, što je tko bio iskreniji, odaniji i fanatičniji komunist, to je bio prije na listi za odstrijel.

(S. Novak: Protimbe, str. 104.)

Noću sanjam o dalekoj Genevi i Alpama. Nikada tamo nisam bio. Pukim slučajem nedavno sam u nekom starom albumu koji se pojavio tko zna od kuda zapazio jednu staru razglednicu grada na jezeru gdje dame s bijelim suncobranima šeću u promenadi. U snu i ja sam tamo. Gledam vodu i horizont iza nje koji se gubi u bijelim gorskim maglama dok parobrod prevozi otmjene ljude u neko još dalje mjesto, moguće u onaj neviđeni svijet koji zasigurno postoji tek kao svojstvo zbog kojeg se i idućeg dana mogu osjećati podjednako nestvarno i neprimjetno slobodno. Ne dodiruju me tako povici i marševi čitavih armija, radnih brigada, proletera i seljaka, trudbenik i novog svijeta prema žuljevima vlastitog iskona sada kada s nama više nije prva zemlja socijalizma. Maršali i njihovi osmijesi na plakatima nacrtanima tako da izgledaju što poštenije s neke su druge gore, vrhunci koji ne postoje, nema ih u mom lepršavom snu dekadentne atmosfere.

Danas je sve je bolje nego utopiti se u priči o onom nekad svetom i poželjnom isticanju herojske uloge Crvene armije ili biti istaknuti stihoklepac bilo kakvih ljudskih i a ponekada i onih gotovo očinskih vrlina Staljina i Sovjetskog Saveza. Stvarnost se sada briše krpom kako bi bila čista od tih najednom proglašenih zabluda inače tako važnih u ratu kada nam je bratstvo sa Rusima izgledalo presudno. Ne želim umrijeti za Staljina. Život i smrt u Genevi iz sna izgleda mi kao obećanje iz bajke. Sada opet gledam tu pohabanu razglednicu iako znam da se okolo hapsi i odvodi, da je Zagreb postao gola strepnja za sve koji su najodanije slijedili naputke partije i ideale revolucije. Ti su prvi. Svete im se sada oni iz prikrajka koji nisu bili niti hrabri niti vješti, tek lukavi i smjerni, pokorni dakako. Pomislim kako treba iskoristiti sve da bi se preživjelo. Presudno je biti samokritičan na vrijeme i istači svoje nepokolebljivo uvjerenje u traženu istinu riječima koje ništa ne oplakuju već jasno govore o zabludama i krivim skretanjima. Znam da ima onih koji bi svakoga izdali i za kilogram svinjske masti. Zato je potrebno imati čvrst stav, naravno i tu prokletu mast ali i snove, Genevu, što drugo kad više ništa nije normalno.

Sad neko kuca na vrata. Pomisli ma najgore. Dvojim oko toga da uzmem pištolju u ruku, jer što bih poslije? Pitam tko je. Odahnem kad čujem da je susjed. Posudio bi tri žlice šećera. Sumnjičav, otvaram vrata i dajem mu ono što treba. Buljavim očima svat radoznalo zrika uokolo. Njuška. Nastojim da sve to bude što brže kako bi otišao čim prije. Uočio je stari album s razglednicama, i dakako vidio baš onu gdje je slika Geneve. Lijepo mjesto kaže, pa upita da li nam netko živi tamo. Nitko, tamo su nam samo umrle neke misli, odgovaram mu dok zbunjen odlazi. Zaključam vrata ne bez straha da možda sada nisam rekao previše, misao je opasna stvar, znam to iz iskustva. Dobar dio noći nisam mogao usnuti iz straha da sam se sam pokopao. Ma kakve ja ustvari veze imama s tom prokletom Genevom, njenim jezerom, parobrodom i mrtvim mislima.

Ujutro odlazim prema redakciji. Sve je mobiliziramo u obranu Jugoslavije i Tita pa tako i kultura daje svoj doprinos u borbi protiv rezolucije Informbiroa. Dok hodam ulicom zamišljam kako sam na vrhuncima s kojih pogled doseže mnogo šire. Najednom mi se učini kao da čujem frule i vidim nemogući pejzaž onih dalekih planina iz snova. No jutro me je prevarilo. Ulazim u mračno stubište kuće gdje radim zatečen tišinom tamnih sjenki koje tu vladaju. Zvuk koraka u papučama iz nekog stana podsjeti me na trenutke bolesti i mučnine. Moguće bih se morao više žaliti, pomislim, jer svi smo mi slični smrti tako da je strah od obmane često i suvišan. Ponadam se da će večer brzo doći i da ću tada opet živjeti i umrijeti u svom snu tamo u onoj dalekoj Genevi s razglednice, gdje tada umiru i Tito i Staljin, revolucija i njeni neprijatelji, gdje nestaje mast i susjedi a misli u postelji u kutu sobe bez molitve i parole također odlaze u ništavilo nakon što se zgrcnu u smrtnom kašlju. Živim u smrtnom strahu.