Piše: Edit Glavurtić
Ovo je priča o ljubavi za koju nisam sigurna je li se uopće dogodila.
U službenoj biografiji Slave Raškaj, Matko Peić nije je spomenuo, a ni Nada Iveljić u romansiranoj. U filmu „Sto minuta Slave“ ta priča ima važno mjesto, toliko da postaja okosnica, no je li stvarna ili izmišljena za potrebe filma – ne znam. Već godinama razmišljam koja bi bila točka dodira dva ljudski i slikarski nespojiva svijeta.
Je li to mogla biti strast, privlačnost različitog, ili tek iskorak iz osamljenosti?
Bela Csikos Sesia je slikar ateljea i tamne, uljane palete. Prateći modu vremena radi velike kompozicije nadahnute antikom, Homerom i Danteom, a teme su mistične i mračne, s dahom nasilja, smrti i čudnog erotizma.
Slava Raškaj slika običnim vodenim bojama po bijelom papiru, travu još vlažnu od kiše, sunce koje svjetluca na lopočima, zimu u ozaljskom kraju u kom je provela djetinjstvo prije nego što su je poslali u strogi bečki internat. Tamo se školovala, perfektno naučila njemački i francuski, znakove gluhonijemih i sve češće uzimala u ruke kist. Povratkom u Zagreb traži učitelja pa kuca najprije na vrata Vlaha Bukovca, a zatim, spletom okolnosti dolazi do Bele Csikosa.
On joj je davao poduku iz slikanja, ali je slikarski nije dodirnuo, ni na koji način.
Ako se ikada dogodio, kakav je mogao biti taj njihov zagrljaj?
Ne mogu ni zamisliti, toliko je snažan kontrast između muškarca na čijim su slikama smrt i tama česta tema, i žene koja slika samim svjetlom, akvarele toliko žive da i dan danas djeluju kao da se voda na njima još nije osušila. On, priznati slikar, oženjen, otac već odrasle djece, navikao na fine zagrebačke salone i ona, gluhonijema slikarica (što za ono vrijeme predstavlja sramotu), koja nema čak ni vlastiti atelje, nego slika u bivšoj mrtvačnici rodilišta.
O Slavinom životu nije ostalo puno zapisa, jer to je vrijeme nesklono ženama slikaricama, radovi su joj procijenjeni za sitniš, u odnosu na slike uvaženih kolega.
Prva samostalna izložba priređena je tek pedeset godina nakon njene smrti, a sve vezano za njen život potonulo je u zaborav i nestalo, kao rodna kuća u Ozlju, više od četrdesetak akvarela kojima se izgubio svaki trag. Pisma koja je pisala majci pokopana su s njom, a pisma sestri Pauli, na zahtjev majke uništena.
Slava Raškaj svoj osamljeni i tužni kraj nalazi u umobolnici, u dvadeset devetoj godini života.
Htjedoh već i ranije o njoj pisati, ali nekako to nije bilo moguće bez prikladnog okvira. I evo, pruža mi ga današnji snijeg koji svjetluca bjelinom finog akvarel papira na kom je Slava slikala, i tišinom upija zvukove u bezglasju u kom je proživjela svoj kratki život.
Osamljeno i neshvaćeno, s naznakom kratke ljubavi koja je sigurno nije pomilovala, ako se uopće i dogodila u stvarnosti.
Kako je moguće da iz takve jedne tuge i tišine nastane slikarstvo s toliko vedre, djetinje neposrednosti? Zato jer njeni akvareli i nisu obične slike, u slikarskom smislu riječi.
Oni su više od toga, tihi zapis duše koja je slikajući – govorila, otvarajući pritom vrata svog čudesnog unutarnjeg svijeta, ali nikad do kraja otkrivajući njegovu tajnu.
radio gornji grad 
