Zaboravljeno voštano cvijeće

Piše: Marijan Grakalić

Kao ljubljanski skojevac pristupio sam partiji na fakultetu svojom voljom. U studenome 1946. Zapravo, ne svojom voljom, nego vlastitim pristankom. Jer to je bila volja partije, koja je nove članove adoptirala. Doživio sam to kao počast i unapređenje. Ipak, nisam da rekapituliramo taj dramatičan događaj, plakao od sreće, ali tri moje drage prijateljice jesu, umjesto mene. Odšetali smo na Cmrok, sjeli na travu, da rekapituliramo taj dramatičan događaj, i tamo su one vlažnih očiju proživljavale moju sreću, a ja sam ih muški smirivao, svjestan veličine trenutka…

(S. Novak: Protimbe, str. 88. – 89.)

Dan je započeo s vjetrom. Neumorno puše kroz izlizani grad, mrsi kosu i misli koje se tajno ipak pribojavaju sutrašnjice bilo kao siromaštva bilo kao neke nesmotrene avanture duha, vrtoglavice koja bi me odvela pred portal crkve kao prosjaka, u ubožnicu u kojoj skončaju otupjeli od udaraca života u kojem se nisu snašli i sada postoje tek kao višak povijesne neminovnosti. Život ne može ostati postrani, u vrtlogu zbunjenosti i nesnalaženja, izvan britke oštrice ideja ili sreće izgubljene negdje po putu, u nekoj drugoj prošlosti istrošenoj kao stari sag ili zaboravljeno voštano cvijeće. Ustvari ništa me ne prijeći u tome da pokušam okončati nedoumice i tako možda ponovo steći izgubljeni zavičaj. Još uvijek nemam što drugo obući od partizanske uniforme u kojoj sam došao iz rata, privremeno dijelim krevet u studentskoj sobi s jednim drugom s kojim ponekad šećem Ilicom kojom prolaze ljudi kao da će ih njihov vlastit strah odvesti na putem gubilišta, posebno onda kad zamuknu zvona nakon večernjice a meni se čini kao da sam se tek probudio i nedostaju mi plavičaste zavjese moje dječačke sobe.

Riječi partijskih prijatelja često zvuče kao tupi udarci na prazna vrata ili na zvuk biča koji snagom prostački lomi tišinu, svetost rekao bih, one druge zemlje koja se propovijeda kao bolji svijet, uzdignut iznad brazdi nepravde na tijelima masa i bez policijskih kartoteka u kojima su uz džepare zavedeni i komunisti. Ne osjećam neku ideološku omamljenost svim time, prije otkupljujem samog sebe pod tim totemom kako ne bih prignute glave stajao na mjestu, iako se ne mogu oteti dojmu da me se sada stalno promatra. Kao da se od mene očekuje da odagnam svakome sve njegove sumnje, pružim ruku i podijelim čak i s nepoznatima ona unutarnja iskustva strepnje koje pogode čovjeka kad mu se približe crna obzorja. Najednom me obuze strah od toga što ljudi krivo misle. Ne samo o meni, već o svemu. Vidi se to već iz očiju, po nervozi prstiju, ali i zbog praznovjerja kako je lakše promijeniti nešto što je kratkotrajno. Pomislim kako bi bilo da pozajmim nečiji tuđi glas, pa da mi ni vlastite riječi više ne zvuče poznato, ili da budu onakve kakve pripadaju ljudima koji su komunisti iz pobune prije nego iz potrebe. Uostalom, pa i nisam u nekom nesporazumu sa samim sobom. Tjeskobno slegnem ramenima, ništa se ne slaže kako treba, dok je boja popodneva postala je pepeljasta nalik pustopoljini bez mladica.