Krik među koricama

Piše: Marijan Grakalić

U prizemlju je danonoćno urlala neka mlada partizanka s metkom u mozgu. Rekli su da je vrlo mlada i svjetlokosa. Nisam je vidio, ali njezine urlike, od kako je zauvijek umuknula pa do danas, mogu ćuti kad god hoću. Navodno je urlajući čitala i zidne novine i rekla da je moja pjesma kao od pravog pjesnika.

(S. Novak: Protimbe, str. 56.)

Divlji krici prije smrti razdiru noć i nebo. Ležim na krevetu uz prozor obliven hladnim znojem. Na kraju ništa ne može rastjerati osjećanje besmisli. Blijeda mjesečina moj je pokrov. Učini mi se kako mi je koža sada još tanja. Prisjetim se knjige iz barbine biblioteke štampane u Veneciji u 16. Stoljeću koja je također imala blijede, nekad možda i crvenkaste korice. Naizgled je ličilo kao da su od neke stare pergamene. Jednom prilikom, kako sam se često o tome raspitivao jer su ipak bile različite od drugih starih izdanja, rekao mi je da je to ustvari ljudska koža. Knjiga je bila uvezana u dio tijela težaka ili galijota čiji su postsmrtni ostaci također tako gospodi donijela korist. Radilo se o knjizi Apolodora gdje opisuje kako su Argonauti kod nekog otoka susreli sirene što su zavodile mornare svojim pjevom kako bi ih potom ubile. No, tada je Orfej s pramca broda odpjevao pjesmu umilniju od njihove pa su putnici odoljeli njihovom čarobnom pjevu dok je sirenama bilo suđeno da zbog toga umru. Ipak i jednom od putnika koji je sa zadrškom skočio u more i više nikada nije izronio. I danas se svijet utapa u moru krvi.

Bojim se jer je smrt danas posvuda, ne samo u starim knjigama. Moguće je da je ljudski lik oduvijek i zauvijek oskrvljen nasiljem i iskorištavanjem. Rat je neka vrst ograničenog pakla. Krici opet odjeknu kućom, ustvari improviziranom partizanskom bolnicom u kojoj nema potrebnih lijekova ali ima svakog jada i očaja. Ona je tek zrno užasa one vječne boli koju slute mesije, pjesnici i poneki propovjednici. Strahote koja proždire i tu smrtno ranjenu djevojku koja više niti ne vidi od bolova ali ipak tvrdi da vidi čitati, isto tako kao što i čuje sve osim vlastitih krikova koje pak čuju svi drugi. Patnja se, moguće, nikada ne odmara.

Pred jutro krikovi prestanu. Znali smo da je umrla. Učini mi se sada jadnom sva ta teozofija koja se bavi tajnim milosrđem što smo je učili u sjemeništu. Osjetih se praznim zbog osjećanja kako je istinska sudbina sramotno razasuta po mrtvim stražama obmana kojima nema kraja. Tko zna hoću li ikada opet okusiti onu krepost koju su imali dani prije ovih što su nas okovali mržnjama, nasiljem i ništavnim bdjenjem u strahu pred metkom ili vješalima. Pred svom onom neusiljenom bezočnošću koje ima ovo vrijeme što pustoši živote i duše i guta svaki san. U polutami sobe ni vlastite mi misli više nisu bliske. Vani s novim danom počinje kiša. Obuzima me umor težinom cijelog zagrobnog svijeta koji po nekima ponajprije svjedočanstvo goleme božje boli dok meni znači tek smrt svakog htijenja da ostanem budan. Stvarno, zašto mi je koža tako tanka, pomislim opet, sada iskreno užasnut, a onda se zatvore korice i utonem u mrak.