Razgovor: Marina Kralik – Svaka je knjiga kao mali rat, svaki nakladnik kamikaza

Razgovarao: Marijan Grakalić

Marina Kralik Uremović je književni prevodilac i pisac, profesorica fonetike i sociolog, jedan od utemeljitelja izdavačke i književne zadruge ”Eneagram”, te suosnivač i tajnica udruge kršćanskih umjetnika SOL. Svojim dosadašnjim radom, posebno izborom i prijevodima literature otvorila je u našem nakladništvu prostor za naslove koji su prije često bili nedostupni. Tragajući za esencijalnim vrijednostima, obraćajući se ka idejama primordijalnosti i izvornosti u kulturi na istu gleda kao na nešto anti-tržišno i od ikakva tržišta daleko bitnije…

– Vaša književna i nakladnička zadruga Eneagram predstavlja neuobičajenu pojavu u hrvatskom izdavačkom podneblju. Na misli tu pri tome na to što se radi o zadruzi koja asocira na oblike davnog ilirskoga korporativizma kakav je u nas stoljećima postojao već i na teme koje u svojevrsnom manifestu ističete kao vama važne. Prije svega to je primordijalna tradicija, antimodernizam i povijesni revizionizam.

– Odlično ste primijetili da naziv zadruga asocira na tradiciju zajedništva i suradnje u stvaranju duhovnih i materijalnih dobara, pri čemu je pitanje vlasništva stavljeno u treći plan – ne tako što bi se ”dokinulo”, nego tako što je interno ovisno o uspješnosti tog zajedništva. Nadalje, zadruga je antimoderna po tome što, barem na simboličkoj razini, označava organizam, za razliku od ”mehanike” koja nužno vlada u firmama gdje zaposleni rade uglavnom bez stvarne osobne zainteresiranosti za sadržaj i predmet onoga čime se firma bavi. Nekim čudnim paradoksom, danas je u “Svetom Carstvu Slobodnoga Tržišta” gotovo svetogrdno reći da ljudi u životu trebaju raditi ono što vole, ili, malo ”tradicijski” rečeno, ono na što su ”pozvani”. Nasuprot tome, iz godine u godinu sve više smo izmaltretirani fantomskim izmišljanjima o tome što ”tržište traži”. No, kako vidimo, u igri velikih brojki, odnosno, masovne proizvodnje, masovne potrošnje, masovnog smeća i masovne nezaposlenosti, tržište ne traži ništa, a najmanje ljude. U tom smislu, ideja zadruge je podsjetnica na izvornu kvalitetu života, na ”mali vrt” koji kultivira skupina ljudi kojima je stalo da ono što uzgoje bude što ”jestivije” i što bolje.

Nas su, razumije se, malo čudno gledali još kod registracije 2005. godine: kad se kaže ‘zadruga’, automatski se pomisli na zemljoradnju, poljoprivredu, i slično. Zakonodavac je, naime, ne znajući što bi učinio s nečim, zapravo, ne-tržišnim, u svijetu tkz. ”tržišta”, gotovo posve izjednačio, fiskalno i knjigovodstveno, zadruge s trgovačkim društvima, tako da u ovome trenutku prava tradicijska ”zadruga” postoji manje-više tek nominalno, ugurana u mrežu propisa suprotnih njezinome izvornome ‘duhu’. No, dugoročno gledano, kada inflatorni balon multikorporacija jednoga dana pukne kao mjehur od sapunice, kada u iscrpljenosti ”krajnjeg potrošača” nestane kupaca za milijarde bespotrebno proizvedenih bezvrijednih predmeta, i kada se cijeli taj sustav virtualnih (ne) vrijednosti uruši- i to prije nego što mnogi misle – ostat će mala, žilava zadruga, ili nazovimo to kako god, ljudi koji rade nešto u što vjeruju, za što im je stalo, što misle da je bitno i žele to bez obzira na ”profit” podijeliti s drugima,

Eto, na toj antiposlovnoj, antitržišnoj, i, u jednom posebnom smislu, ”elitističkoj” koncepciji , zasniva se ”antipolitika” zadruge Eneagram, i, koliko dosad, uvijek se našlo dovoljno malo – s našeg gledišta, dovoljno mnogo – čitatelja koji su nas shvatili ozbiljno i omogućili nam da dalje trajemo.

– Što se tiče vječne potrage za transcedentnim ishodištima, načuo sam da pripremate prijevod i objavu jednog dijela René Guénona. Možete li nešto pobliže reći o tome?

– Djela René Guénona, jednog od najvažnijih mislilaca XX. st. , vrlo se teško probijaju do hrvatske publike. Njegova, možda najbrizantnija knjiga, ”Kriza modernoga svijeta’, koja je izašla prije par godina u izdanju Fabula nova, pod uredništvom Petra Bujasa, nije naišla kod nas gotovo ni na kakvu ‘recepciju’, iako je riječ o nenadmašnoj, kirurškoj analizi temeljnih ideja na kojima počiva zapadna civilizacija – ideja napretka, takozvanog racionalizma, kvaziempirizma, zamračiteljskog prosvjetiteljstva, te iz toga svega proizašlog zastrašujućeg scijentizma, znanosti koja barata ”istinama” što se mijenjaju svakih pet minuta. Još gore je prošla druga Guénonova knjiga na hrvatskom, objavljena , koliko znam , zasad samo u elektronskom obliku na međumrežju, ”Kralj svijeta”, gdje je pitanje svjetske vladavine povezano s pitanjem duhovnog, sakralnog autoriteta. Sve su to, dakako, ,vrlo nedobrodošle teme, jer ljepše je misliti kako svijet, i mi u njemu, stalno nekud napredujemo, iako evidentno propadamo, i ugodno je misliti da je glavni autoritet zapravo novac, jer to zbilja ni na što ne obavezuje, dapače, oslobađa, i od obzira i od morala i od savjesti, a osobito od poštivanja ičega kao ”svetoga”. U tom smislu i mi očekujemo da će knjiga koju upravo pripremamo, “Vladavina kvantitete i znaci vremena”, treća, dakle, Guénonova knjiga na hrvatskome jeziku, također doživjeti potpunu šutnju i ”tržišni” neuspjeh, što nas, međutim, nimalo ne smeta. U našoj maloj sredini punoj predumišljaja, takozvani katolici će Guénona a priori odbaciti kao ”masona i sotonistu”, dok će se takozvana ”lijeva” kulturna scena od njega unaprijed ograditi kao od nekog apokaliptičkog retrogradnog mračnjaka. Ni jedni ni drugi, dakako, neće naći za shodno da barem prvo pročitaju ono o čemu govore. Ipak, i od lošeg ima gore: tako je nama ta Guenonova knjiga bila odbijena ove godine na natječaju Europske unije za sufunanciranje prijevoda, s obrazloženjem da Guenon zastupa ”redukcionizam i arbitrarni voluntarizam”… Zamišljam si, kako su neki tamo ”eksperti”, skoknuli malo na wikipediju i uočili ta dva temina, ali nisu pročitali rečenicu do kraja pa nisu ni mogli shvatiti da je oštrica Guenonove kritike upravo usmjerena protiv te dvije pojave… Kako bilo, određenu logističku pomoć možemo očekivati samo od malog, ali agilnog Francuskog instituta u Zagrebu, koji jako dobro znaju koje su njihove istinske nacionalne intelektualne veličine.

– Također vaše nedavno medijalno približavanje hrvatskim čitateljima ruskog politologa i mislioca Aleksandra Dugina kojem je jedno od značajnih plodova i promišljanje Euro-Azije, nije ostalo nezapaženo. U čemu je po vama Duginova aktualnost?

– Konstatirala bih prvo, da smo u Hrvatskoj zadnjih desetak godina izloženi snažnoj angloamerikanizaciji, počevši od užasno dosadne ”industrije zabave”, preko srozavanja obrazovanja i znanosti kroz komercijalizaciju, odnosno, kroz takozvano ”tržište” kojim se upravlja itekako željeznom rukom monetarnh poluga, sve do nakaznog pravnog sustava koji je, u cjelini gledano, uvreda zdravom razumu. Ta agresivna agenda potpuno odudara od tradicionalnih vrijednosti hrvatskoga društva, pri čemu mislim na naš posve neprofitabilni mentalitet, sklonost filozofiranju, sanjarenju, umjetnosti i dokolici, imaginaciju koja se očituje u rijetko bogatim invencijama i pronalazaštvu , relativnu neotuđenost ljudi u usporedbi sa Zapadom, te iznimnu hrvatsku privrženost obiteljskim vrednotama. Upravo nemogućnost da se kulturološki, duhovni obrasci jedne civilizacije silom impostiraju na narode čiji je povijesno razvitak oblikovao drugačije prioritete društvenoga života, jedna je od polazišnih tema u djelima prof. Aleksandara Dugina, predstojnika Instituta za konzervativna istraživanja Moskovskog državnog univerziteta. Duginovi radovi s područja socijalne antropologije, političkih teorija i osobito geopolitike danas čine maticu jednog, gotovo bih rekla, svjetskog pokreta koji, doduše na vrlo akademskoj razini, ustaje protiv angloameričkog globalnog hegemonizma i doktrina liberalizma na kojima se njihova današnja ekspanzija zasniva.

Na jednom sastanku koji je proljetos bio održan u Zagrebu, s delegacijom Ruskog udruženja nakladnika i izdavača, održanom u Gradskoj knjižnici na inicijativu Rusko-hrvatskog društva prijateljstva, govorilo se i o folkloru i o pejzažu, ali se nije ni spomenula, danas intelektualno apsolutno najsnažnija, izdavačka i prevoditeljska djelatnost Euroazijskog pokreta okupljena oko Dugina. Blokada protoka informacija između Hrvatske i Rusije danas je toliko snažna, da je čak i jedno djelo kapitalno za hrvatsku povijest i etnogenezu, djelo profesora A. Majorova ”Velika Hrvatska” objavljeno u izdanju Sankt-Petersburškoga univerziteta 2006. godine, u Hrvatsku morala doći preko Kanade, zauzetošću jednoga našeg iseljenika, i sada se takorekuć poskrivečki prodaje po Zagrebu!

Kako bilo, nitko a osobito ne današnja somnambulna politika ”zapadnih integracija”, ne može dokinuti povijest intenzivnih relacija Hrvatske i Rusije, među kojima je, usudila bih se reći, najdublji trag na hrvatskome biću ostavila ruska literatura. Današnji političko-zemljopisni redukcionizam, koji bi poput neupotrebljivih Rider’s Digestovih ”satelitskih atlasa” htio poznati svijet svesti na tri grada, dvije rijeke i jednu planinu, u svojoj pogrešnoj antropologiji zaboravio je da postoje povijesna i metapovijesna sjećanja, jezik, toponimi, običaji, ”duša naroda”, koje se može ”mapirati” samo u karikaturalnom obliku, kao smiješnom izobličenju stvarnosti.

Dakle, vrijeme novih ruskih autora, novih misli i nove literature u Hrvatsku tek dolazi, poput svježeg povjetarca u već usmrđenu močvaru učmale, psihotropne i metaboličke zapadne literature.

– Apsolutni bestseller među svim štovaocima alternative, marginalnih religoznosti i svih mogućih teorija zavjere je objavljivanje knjige ”Jutro čarobnjaka”. To bitno djelo koje je umnogome utjecalo na pop-kulturu šezdesetih a i kasnije, sada je dostupno i na hrvatskom jeziku. Što možete o tome reći i kako ste zadovoljni odjekom koji ta knjiga ima u nas?

– Svaka knjiga je kao mali rat, a izdavač je nešto poput kamikaze ili samuraja, dakako, pod uvjetom da osnovna intencija nije proizvesti profitabilnu tiskovinu bez obzira što u njoj bilo nažvrljano, nego koliko je moguće cjelovito predstaviti misli, ideje, svjetonazore koje potječu iz jedninstvenog života i promišljanja pojedinih autora. To ne znači nipošto da se izdavač mora u svemu slagati s iznesenim gledištima, no mora ih u svakom slučaju prepoznati kao relevantne za svoje suvremenike. Kultna knjiga Bergiera i Pauwelsa ”Jutro čarobnja” nije samo relevantna nego je na odlučujući način šezdesetih godina udarila smjer cijelom nizu alternativnih pokreta, skupina, istraživanja – alternativnih, ‘drugačijih’, u odnosu na dosadan glib u koji je zapala pozitivistička i humanistička znanost prosvjetiteljstva. Ta šarena, duhovita, fascinantna knjiga donijela je puno veselja tadašnjim šezdesetosmaškim hipi-pokretima, pokrenula je, na svoj način, masovna pučka eksperimentiranja drogom, hipnozom, spiritizmom, pokrenula lavinu SF literature, otvorila vrata svim mogućim kataklizmičkim i katastrofičnim teorijama o propasti drevnih i suvremenih civilizacija, te je na vrlo čudan način opravdala upotrebu atomske bombe i nagovijestila nastanak , starinski rečeno, homunkula, umjetnog čovjeka kojega autori nazivaju ”mutant” a predstavlja ljudski stvorenog natčovjeka do kojega bi se u budućnosti došlo napretkom eugeničkih i tehnoloških metoda. Sve u svemu, ta knjiga je remek-djelo onoga što bi Guénon nazvao ”pseudoinicijacijom”, krivotvorenjem sakralnog.

Stjecajem okolnosti, a možda baš i nekim ”višim smislom”, ”Jutro” je za hrvatsku publiku osvanulo tek pedeset godina poslije, iako je u srpskom prijevodu bilo objavljeno još krajem osamdesetih godina, a devedesetih čak u ponovljenom izdanju, no nijedno izdanje danas se ne može više naći čak ni u antikvarijatima. Jedan prijevod na hrvatski jezik, međutim, postojao je još sedamdesetih godina, kako priča g. Miro Glavurtić, pisac predgovora za naše izdanje, ali je netragom nestao… Moglo bi se reći da se ta knjiga, poput kakvog svetog grala, na našim prostorima ukazivala i nestajala nekom ”višom” kauzalnošću, a i danas bi, u fantastičnoj hrvatskoj realnosti, trebalo pripaziti da ne nanese više štete nego koristi. Tako da ćemo mi knjigu puštati u prodaju u vrlo malim dozama, oprezno, protivno svakoj, kako sam već i očitovala, ”tržišnoj logici” količine i mase. Time ćemo, iako uzaludno, nastojati kontrolirati i ”svetu prepast”, ili čak ”pošast”, koja bi mogla zahvatiti osjetljiviji dio hrvatske publike i inače sklone miješanju ”fiction” i ”faction”, kako se to osamdesetih moglo vidjeti u strašnim posljedicama Castanedinih knjiga, a danas je prisutno u recepciji fantazmagorija Davida Ickea.

Ukratko, kao društveno odgovoran izdavač, gledati ćemo, u maniri Devetorice nepoznatih kralja Ašoke, dovesti tu knjigu do ruku onih koji će alkemijski znati iz nje izvući zlato i odbaciti trosku… a ne obratno.

– Što mislite o današnjem trenutku u nakladničkoj djelatnosti u Hrvatskoj i stanju u kulturi. Radi li se uistinu o svojevrsnom ”kulturocidu” na koji upozoravaju brojni autori i kulturni djelatnici?

– No, da se malo našalim, ako je doista riječ o ‘kulturocidu”, onda bi trebalo pokazati gdje leži leš… Međutim, tražili mi i prevrtali koliko god non habemus corpus… Budimo iskreni, navikli smo već odavno na tu periodičnu graju, poput graje u dječjem vrtiću kada tete kuharice iznose zdjele na stol. Netko bi htio još keksa, netko hoće duple jagode sa šlagom, a nekome se ne sviđa krilce nego baš hoće batak i zabatak.. ”Ognjištarska tradicija”, koliko god u krugovima ”urbane kulture” izazivala tobože gnušanje, živa je kakva je u nas oduvijek i bila, i ostvaruje se u jednostavnom geslu ”tko je bliže vatrici , bolje se grije”. Čemu, i u ime čega, narušavati kakav takav. koliko god nesavršen red? Jesam, konzervativna sam. Evo je ove godine Ministarstvo kulture učinilo presedan, i objavilo je popis knjiga kojima je odbijena aplikacija za subvenciju. Jesu li djela na tom popisu ”kulturocid”, je li to naš ”habeas corpus”? Nije. Vrlo je tanana granica između ”prihvaćenih” i ”odbijenih” djela, i ta dva popisa su, sve u svemu, prilično slična. Čak toliko slična, da bi se moglo posumnjati kako iza graje o kulturocidu stoji dobri, stari egalitarizam, koji traži da raspodjela malene pogače ide u pravcu ”svima jednako”, što bi iz ma kojeg kuta gledano bio čisti nonsens.

– Dakle, mrtvi smo već od prije?

– Ako postoji, ”kulturocid” se , dakle, ne nalazi na strani nedostatka novca, niti nepravilne raspodjele, a ponajmanje na realnom postojanju nekog sjajnog, genijalnog korpusa suvremene hrvatske kulture koji dosad nismo primijetili, ali koji eto upravo u mukama izdiše jer ga netko, zločesti čitatelji, država, tržište, ili kakvi pritajeni neprijatelji genijalnosti, sad odjednom žele zatući. Dolazimo do bitnog, rijetko naglas i jasno postavljenog pitanja: Je li ”kultura” demokratsko pravo svakog da piše knjige, slika, svira violinu, pleše balet… i ljuti se ako mu to njegova ‘demokratski izabrana” vlast ne financira, ili je kultura pojava elitistička, koja zahtijeva dugotrajan brižljiv uzgoj izabranih vrsta, da tako kažem, plemenitog ”cvijeća”? Te, ako kultura treba gajiti i uzvisivati ono najbolje u čovjeku, onda treba jasno reći da gotova sva ”kulturna” produkcija modernog/postmodernog zapada potiče u čovjeku ono najgore, nered, disharmoniju, ružnoću, beskrajne psihologizacije i vulgarizacije, oglupi sentimentalizam ili brutalni egoizam, samosažaljenje, instant duhovnosti i na koncu sveopći cinizam i nihilizam.. U tom smislu, mi živimo uronjeni u ”kulturocid” kojemu se naša “kulturna scena” pod svaku cijenu trsi prilagoditi, i kuka samo onda kada ”država” ne uspije namaknuti dovoljno vijenaca i ljesova..

A usred tog džumbusa, uvijek i opet će postojati pojedinci koji ugađaju svoju violinu radi perfekcije same, koji se umjesto u proračun uzdaju u providnost, i koji i ne znajući znaju da kulturocid ne postoji, jer se trajne vrijednosti jednostavno ne daju ubiti.

Oglasi