Uz tribinu: Pad Vukovara – mitovi i činjenice

la-ligne-blanche-166198
Piše: Marijan Grakalić

Mitovi i činjenice, strahote i zablude, istine i patnje ratne grmljavine odjekuju podjednakom snagom kroz sudbine i srca ljudi zatočenih prije u vihoru borbi i stradavanja, a danas u povijesti minulog vremena. Rat nadrasta stvarnost jer sjećanja i tragedija koju je stvorio ne prolaze u miru. Ostaju u čovjeku i njegovu snu, u nemiru i sjećanju, u pitanjima za koje i nema svima istog odgovora, kao što nema niti istine koja bi podjednako vrijedila za sve ljude i njihova iskustva. No ono što je svima pak zajedničko i što se sinoć najbolje moglo uočiti na tribini udruge ”Istina” i politološkog odjela Matice Hrvatske nazvanoj ”Pad Vukovara: mitovi i činjenice” u Zagrebu, jest to da nas iskustvo tragedije i rata odjeljuje od svega drugoga. Postoji u ratu onaj naboj neprovidne strepnje što u času po svojim nevidljivim zakonitostima od nekoga napravi heroja a od drugog kukavicu, razvrgne patriote od izdajica i poruši iluzije o tome da je život neprikosnoven jer smrt tu biva svakodnevno neumoljiva.

Tragična sudbina grada na Dunavu zbivala se kroz njegove patnje, sudbine i smrti, mučenja i ubojstva, granatiranja, pogubljenja, odmazde, sakaćenja, nezabilježene žrtve, kroz kolone izbjeglica, stradavanja djece, ubojstva ranjenika i razaranja. A sada smo na tribini. Važnoj iako je prošlo više od dvadeset godina od smrti jednog grada nakon koje je mit postao činjenicom, a mnoge su se činjenice zaboravile i nestale kao da nikada nisu niti postojale. Kao da ih je odnijela ona velika rijeka na čijim se obalama smjestio sam grad, i sakrila negdje u svim tim mnogostrukim povijestima i mentalnim pojavama bez čega moguće i ne bi postojala granica između zaborava i vječnosti, možda niti ona između Europe i konfuzije kaosa iz kojeg dolazi onaj strašni Levijatan nadstvarnog poslanja nekog nadređenoga naroda, politike i volje koja bi sve druge zatočila u svojoj vlasti. Susreću se tu mitovi i prelamaju ideologije u groznom praskozorju ispod kojeg nariče i nestaje sve ono što smo ikada smatrali esencijom srednje Europe i njenih raznovrsnih baština, koja je uvijek bila multietnička i svima dostupna, dapače dobrodošla. Ta je činjenica, dakako propala, i danas slovi tek kao mit zaostao iz neke nestvarne povijesti, ili možda i onog vremena koje joj prethodi pa se zato smatra dijelom nečega izgubljenoga u onom labirintu u kojem tako i tako, stanuju samo bajke.

Pričajući o tragediji Vukovara, o ratu koji je ustvari izraz poraza svijeta uz rijeku gdje je oduvijek postojao prostor života u kojem se miješaju jezici i zamagljuje raznolikosti naroda, moderator skupa, Ante Damjanović, prisjetio se mitske slike kada kolone tenkova prolaze kroz Beograd. Tamo na nadvožnjaku prije auto-puta djeca i žene stoje gore i bacaju cvijeće na vojnike i čelik koji odlazi put Vukovara. Slava oružja nije briga strahote, niti je žal nemoćnih ili pitanje nestanka onih slatkih tajni potrebnih svakom djetinjstvu koje će uskoro razoriti granate. Mitska je to slika koja veliča silu i njenu snagu, lakovjerni rastanak od onih koji će uskoro poginuti i nikada se neće vratiti svome domu. Od svih tih nebrojenih tenkova tek jedna dolazi tada pred skupštinu Srbije. Usamljena je to činjenica protesta, i pobune protiv mita. Tu je i Josip Manolić, u ono doba predstojnik Ureda za zaštitu državnog poretka. Priča o strategiji obrane i o nužnosti da se obrani cijela zemlja a ne tek jedan grad, o tome da se može izgubiti Vukovar ali da se ne može izgubiti Hrvatska. Izrasta tu slika majke i kolijevke izgubljena djeteta snagom mitske parabole. Činjenica gubitka tako postaje temeljem opstojnosti mita. Hrvatska porinuta u krv i užas rata, u beznađe i pustošenje opstaje kroz žrtvu i njenu magiju, u krv prolivenu na obalama rijeke koju su kroz povijest prelazili nebrojeni osvajači još od onog doba kada je dijelila jedno veliko i danas nestalo carstvo od nadolazećih naroda, i čiji je prelazak zapamćen zbog činjenice tragičnog nestanka brojnih drevnih mitova.

Ministar policije u ratnoj Hrvatskoj 1991. bio je Ivica Vekić. Kaže kako je odbio činove jer ih nije zaslužio, odbio je i druge počasti. Njih su veli, zaslužili oni koji su pokojni i kojih više nema. Mit sada izrasta u štovanje. Dug prema pokojnima i zaduženje prema onima koji nikada neće biti rođeni pretpostavlja bolnu stranu rata i gubitka grada, ali i temelj metafizičke potke stvaranja države koja nastaje u činjenici krvoprolića. Svi potisnuti instinkti ožive kada je riječ o katastrofi i uništenju. Tako i volja prema onom što je sveto i zato neupitno. Mit o državi u svojoj vlasti drži činjenicu pogibije. Ona je zato ceremonijalne prirode i krasi je ona svetost strave koja ustvari i ne trpi nikakvo laskanje. O tome svjedoči i Branko Borković poznat i kao Mladi Jastreb, legendarni zapovjednik obrane uništena grada. Činjenica herojstva prodana je obrascu mita o izdaji bez kojeg ne bi bio moguć niti onaj sljedeći, a to je mit o stališima unutar nove države i njezina društva. Poslijeratne društvene činjenice tu nadrastaju svaki mit o herojstvu i njegovoj važnosti onda kada je rat prošao i kada se žrtve samo oplakuju.

Mit i činjenice o Vukovaru neodvojive su od ukupnosti Hrvatske i njezinoga nastanka kroz rat, promjenu društvenog sustava, privatizaciju i tranziciju. Izgubljene činjenice i novonastali mitovi dijalektički se nadopunjuju i nestaju. Izjedaju jedni druge, kao što i svaka revolucija izjeda svoju djecu i njihove sudbine.

Oglasi