PRILOZI ZA HRVATSKU POLITIČKU POEZIJU – POETIKA NOMENKLATURE

Piše: Marijan Grakalić

Francuski pisac Maurice Lever ispisujući riječi posvete: ”Ludosti, majci svekolike istine” započinje svoju raspravu naslovljenu ”Povijest dvorskih luda”, u kojoj se nakon iscrpne građe o ovom fenomenu zaključuje kako su i danas moguće lakrdije i lakrdijaši unatoč izčeznuću smijeha. Akteri i medij cijelog tog procesa sadrže bitne dramske elemente kao što su katarza, bijes, razočarenje, ljubav i smrt. Još prije po zamisli španjolskog baroknog dramatičara Pedra Calderóna de la Barce koju je iznio u alegorijskoj drami ”Veliko kazalište svijeta”, vladajuće počelo svevišnjeg apsurda ogleda se i u zemaljskoj zbilji gdje se pojavljuju likovi kralja, mudraca, ljepote, bogataša i prosjaka. Između vrata rođenja i vrata smrti prostire se nepredvidiva pozornica igre života, prepuna ironije, htijenja, strasti, lopova, herojstva i budala. U svijetu u kojem dijakronijsko prevladava manje ili više slaba pismenost rijetka književna nadarenost postaje privlačan i zavodljiv način isticanja i propasti, ljepote i straha, umjetnosti i idolatrije. Pisac zarobljen u okovima dogmi i ideala često je i osoba koja se lomi između svog vlastitog htijenja i uzora ili moćnih simbola koje zarobe svijest i pažnju ne tek jednog čovjeka i njegove generacije, već i čitavih naroda, kontinenata pa i povijesnih epoha. Tako drama one velike svjetske duše (anima mundi) u svojoj prizemnoj verziji kod raznih poeta počesto svoj izraz ima u panegiricima, odama, pjesmama i hvalospjevima vladarima i moćnicima, idejama zarobljenih duša i onima što budućnost gledaju već ugaslim i mrtvim očima. Možda je nedostatak onog unutarnjeg glasa kojeg Sokrat navodi kao svog vlastitog demona koji ga trajno opominje kao svojevrsna etička intuicija i njegova prostodušna zamjena za parole i formule političkih klika i njihovih ambicija ključna za nastajanje onih umjetničkih i književnih radova što glorificiraju moć i svirepi karakter vlasti.

Istražujući tu ”ludost” koja nagoni već formirane osobe da poprime ili zagovaraju novi karakter i svojstva u čuvenoj knjizi eseja ”Zarobljeni um” Ćeslav Milosz barata sa terminom ”Murti-Bing” kojeg preuzima iz opusa Stanislava Ignacija Witzkijevica kako bi njime ilustrirao povodljivost kojom se intelektualci nerijetko odaju čarima novih političkih vjerovanja. No za nas je ovdje zanimljivo, s obzirom na dramaturški kontekst priče, kako idući važan pojam Miloszeve analize, ketman, dolazi iz djela Josepha Arthura comte de Gobineau, francuskog sociologa i jednog od utemeljitelja rasizma. Ovaj je pojam i priča preuzeta iz njegove knjige ”Religije i filozofije u centralnoj Aziji” gdje se opisuje kako se nadošle Nove vjere i istine ne primaju bezrezervno. Postoji tu igra maskiranja gdje se mnogi prave da su oni što jesu, podjednako i sluge i vladari. Tako je upražnjavajući ketman čovjek mogao ostati sam sebi moralno čist jer je tek doveo u zabludu moćnike i vlast, pa ga zbog toga nitko i nije osuđivao. Sociolog Karl Mannheim. Osnivač sociologije znanja, smatrao je uz to kako svaka društvena grupa proizvodi svoju ideologiju putem koje opravdava svoj društveni i materijalni položaj. U tom smislu analiza diskursa ludosti koja potiče priležnost pisaca i intelektualaca vlastima očita je također i u Gustave le Bona koji u raspravi ”Psihologija gomile” zaključuje: ”Pisci koji rade u prilog današnjoj buržoaziji, oni koji najbolje zastupaju njene nešto skučene ideje, njene kratke poglede, njen nagli skepticizam, njenu malo pretjeranu sebičnost, gube svoj mir pred novom silom koja raste, te u svom nastojanju da suzbiju nesređenost duhova upućuju očajne pozive na moralnu snagu Crkve, od koje su nekad toliko zazirali. Govore nam o bankrotu znanosti i vraćajući se pokajnički iz Rima, hoće da nas pouče otkrivenim istinama…”. Uostalom, sve to ipak svjedoči kolika je moć pisane riječi i poetike. Ona je u stanju svakog romantičnog junaka nakon trideset godina pretvoriti u krvožedna satrapa, svakog priučena oficira iskovati i opjevati kao oca nacije, a političkog komesara isklesati riječima intimnog dostojanstva i pijeteta. Ovdje donosimo fragmente takve hrvatske književne prakse.

IZBOR IZ HRVATSKE POLITIČKE POEZIJE

Stjepan Radić: Nova Habsburška himna

Bože živi, blagoslovi
Glavu Doma Habsburškog,
Red i pravo da obnovi
Usred kopna europskog:
Hrvatsku da ujedini,
Kruni Češkoj vrati sjaj,
Negve skine Ukrajini,
Mukama Poljske učini kraj.

Dest puka sviju rasa
Habsburga je bedm jak,
Habsburg svim je luka spasa,
Svima novog žića znak:
Poljak, Hrvat i Slovenac,
Čeh i Slovak, Bugarin,
Ukrajinac, Niemac,
Još i ravne puste sin.

(…)

Stjepan Radić (1871-1928), Političar i pisac, češki učenik, često glorificiran u liku i djelu hrvatskog seljačkog tribuna i anti-mađarona. Tokom I. Svjetskog rata kada nastaje ova pjesma zalaže se za narodnu slobodu u okviru Haubsurške monarhije. Kasnije osniva Hrvatsku seljačku stranku i aktivno sudjeluje u politici poslijeratne Države SHS, odnosno kraljevine Jugoslavije. Postaje ministar prosvjete u vladi Nikole Pašića 1925. godine. Preminuo je od posljedica atentata u beogradskoj skupštini kako bi se spriječili njegovi dalji politički uspjesi.

Ivana Brlić Mažuranić: U počast njihovim veličanstvima

Malena su srca naša,
Al’ je ljubav neizmjerna:
Hrlimo do našeg kralja,
Kao ocu djeca vjerna.

Na braniku Domovine,
Junački nam vladar stoji,
Kraljica nam Sokoliće
Kraljeviće svijetle goji.

I mi s njima usporedo
Razvijamo mlade sile,
Svi smo djeca jednog Kralja,
Domovine jedine mile!

Svi smo djeca jednog Kralja,
Domovine jedine mile!

Ivana Brlić Mažuranić (1874-1938), poznata hrvatska književnica i pisac za djecu, kćerka povjesničara i odvjetnika Vladimira Mažuranića i unuka hrvatskog bana i pjesnika Ivana Mažuranića ovu pjesmu posvećenu Aleksandru I. Karađorđeviću objavila je u listu ”Jugoslavenče” 1932. godine.

Ivo Vojnović: Kraljeviću – dijete naše!

”(…) Danas malešan – Dijete! – a sutra, kad Bog gospodar časova i vjekova ushtjedne – nepobjediv, srećan, slavan – car svijeh Jugoslavena. Pa dok ti se danas Lapad klanja i tvoje angjeoske oči prati šuškanjem vjetrića i zvončićima šturaka, a Ti pak danju uroni u to naše božansko more, pa ga dobro pogledaj i u nj se zagledaj…
A dotle slušaj priču što često bori čempresima u Lapadu pričaju, kako na Mihajlu spi jedan jedan veliki i slavni vlastelin, koji je u zoru našeg osvješćenja spjevao najljepšu svoju pjesmu Kragjurgjevku – u slavu junaka od junaka, pradjedu Tvome Karagjorgju – spasitelju sveukupnog naroda našeg.
A tad ćeš saznat zašto Te Dubrovnik pozna, časti i ljubi, kao pravog jedinca i nasljednika prošlosti i pjesme svoje.
U tu ime živio naš prestolonasljednik i kraljević Petar. Živio! Živio! Živio!

Ivo Vojnović (1857-1928), značajan je pisac i dramatičar hrvatske moderne. Ovaj poetizirani tekst objavio je 1927. godine u ”Jadranskoj straži” prilikom dolaska Petra Karađorđevića u Dubrovnik.

Vladimir Nazor: Poruka pjesnicima

I preveć je bilo
Uzdaha i lača,
Kockica od cukra,
Meda i kolača.

Preveć huke i zuke
Iz tuđine sive;
Još su naše stare
Rieči u nama žive.

Operite nam jezik
Na drevnu nam vrelu
Oko kojeg vuci
Sjede, ko na sielu.

Prelomite onda
Ciev tuđinskoj fruli,
Nauč’te se riki
I kako se tuli;

Tulite od bola,
Tulite od gnjeva:
Nek se iz vas prospe
I zrnje i pljeva!

Odbijte draž prazni
Što tud vrt ga goji:
Budimo barbari,
Al budimo svoji!

U rudniku našem
Dragulj čeka, – gdje su
Ruke što će na Sunce
Da i njeg iznesu?

Pjesnik nije cvietak
Na kom leptir driemlje:
Živ je čvor u deblu,
Korien ispod zemlje.

Srž što njom se stablo
Hrani, po njoj diše,
I lista i cvjeta
i granama njiše.

Vladimir Nazor (1876-1949) hrvatski književnik, pjesnik, predsjednik ZAVNOH-a. i prvi predsjednik Narodne republike Hrvatske. Ovu pjesmu objavio je 1942. godine u ”Hrvatskoj reviji” kao panegirik ustaškom režimu. Nakon prelaska u partizane, 1943. godine, nastaju njegove čuvene pjesme o Titu.

Mile Budak: Div planine!

Podiže se s Velebita,
s Velebita, div planine,
podiže se oro suri
hrabra gnijezda hrabar sine:

Podiže se junak Ante,
pa zagrrmi iz visine,
kao truba Božje pravde:
”Bježte psine preko Drine!”

Svi Hrvati Antu slijede
za slobodu svoga praga;
svak se žuri u boj sveti,
preko Drine tjera vraga.

S Velebita Ante kliče,
zublje gore, puške ore;
Bježte psine preko Drine
Hrvati se za dom bore.

Mile Budak (1889-945), pisac i ideolog ustaškog pokreta, ministar u vladi Nezvaisne države Hrvatske, potpisnik rasnih zakona, po oslobođenju zemlje je osuđen na smrt. Grobnica nije poznata.

Dobriša Cesarić: Tito

Četiri slova – to je poput zova
Četiri slova – temeljac je kamen
budućnosti naše: postojan i stamen

Dobriša Cesarić (1902-1980), hrvatski pjesnik i prevoditelj. Pjesmu o Titu napisao je pred smrt u času kada je saznao kako je i Tito smrtno bolestan.

Vlatko Pavletić: Narod – Tito – Partija

Iz hiljadu grla ko iz hiljadu vrela
pjesma poteče
i plimom sreće ispuni grad,
što blista čist i sunčan
ko mlijekom okupan.

Sve se pjesme slivaju
u jednu pjesmu radosti.
Svu ljudi bliski bivaju
ko drugovi iz mladosti.

Po osam u redu, s parolama i zastavama,
stupamo, kličući Titu.
Na javi živimo snove.

A kad usta presuše od klicanja
još jedan trostruki: Hura!
Što krošnje savija
i plaši golubove,
još jedan gejzir ljubavi, koja nema
granica:
Narod – Tito – Partija!
(…)

Vlatko Pavletić (1930-2007), teoretičar književnosti, očito slabo talentirani pjesnik i hrvatski akademik. Obnašao je više političkih dužnosti. Između ostalog bio je predsjednik Sabora te privremeni predsjednik Republike Hrvatske.

Slobodan Novak: Novogodišnja ponoć

„U mojoj sobi je mrak . . .
Iz tame klija žuto svijetlo radija
i zvoni Titov glas.
I one nas davne noći vodio ovaj glas . . . .
Po peti put,
i noćas eterom zvoni glas
kojim Tito naviješta novu godinu mira
u ovom burnom vijeku . . .
Pet godina mira,
u ranama i znoju
odbija sedam ratova
sa linija naših granica.
U petoj godini mira,
za mir se bitka bije
u tvornicama i oranicama.
One nas davne noći,
vodio ovaj glas,
a noćas od svake drage Titove riječi
jedna će rana i jedan će grob da zaliječi.“
(1951.)

Slobodan Novak: ”Hrvatski narod”

”Tuđmanovo djelo jedno je od onih svijetlih trenutaka u narodnoj povijesti za koje nije, svima koji vide i razumiju, potrebna distanca. Ona prije svega nije potrebna onom koji uspije sagledati povijesno značenje toga čina, te mu je bjelodano da u prošlom mileniju nije bilo veličanstvenijeg djela za opstanak, sreću i samosvijest hrvatskog naroda.”
(Hrvatski list, 2000.)

Slobodan Novak (1924), hrvatski književni klasik i akademik. Drugi svjetski rat proveo je u partizanima. Smatrao je svojedobno kako bi bilo dobro da osumnjičeni bivši premjer i bivši predsjednik Hrvatske demokratske zajednice dr. Ivo Sanader ”nije uspio istinski promijentiti HDZ. Ali, čini se da jest.”

Mile Pešorda: Svibanjska tužaljka

Sarajevo 4. maja
Tužaljka:
Glas koji slijedi
Maršalov put.
Vihornu stazu.
Sanjari:
Svi su budni.
Uznoseći šutnju.
U povodnju mrtvih riječi.
Riječi ubijica.
Tužaljka:
Zemlja koja diše.
Pepelom svog sina.
Usnulog heroja.
A blaga je noć –
Budućnost otovrena
Nad Kumrovcem…
(1980)

Mile Pešorda: Veličanje jugodiktatora

”Sva su zmijska legla jugonacionalizma tj. velikosrbstva, iz kojih su se po zemljama hrvatskim bila razmiljela zavodljiva stvorenja s primamljivim darovima naivnim domorodcima u lijevoj ruci, a s užetom za nepodkupljive u desnoj, u Hrvatskoj ponovno prikrivena mitomanskim titoizmom, i sva se istina o polumilijunskom kroatocidu za vrijeme komunističke Srboslavije i o Hrvatskoj, oslobođenoj od nacifašizma ali porobljenoj i razkomadanoj u udruženom zločinačkom Srb-pothvatu četnika i jugoboljševika, trenutačno svela, u paradržavnoj julaško- medijskoj  režiji, na  pripovjedačko umijeće bivšega kompartijskoga agensa, a današnjega akademika, konfabuliranja o nedavnoj slavnoj povijesti sebe sama i svojih ideoloških istomišljenika i boljševičko-srboslavskih bojovnika u pobjedničkomu razdoblju „krovoločnoga maršala“, diktature proletarijata i zatiranja hrvatskoga identiteta…”
(2011)

Mile Pešorda (1950), hrvatski i bosanskohercegovački pisac i politički arivista. Poznat je i zato što je poveo sudski proces protiv književnika i profesora Predraga Matvejevića koji je iznio stav da su neki pisci također odgovorni za ratne strahote u bivšoj Jugoslaviji, a među kojima se prepoznao i njegov lik i djelo.

Milivoj Slaviček: Poglavaru moje države

Rode se, ti ljudi, s vremena na vrijeme,
Na stoljeće, gledamo, statistički – jedan, dvojica
Oni poznaju prošlost, sanjaju budućnost,
siju sjeme
koje onda, prije ili kasnije,
nikne:
budne klica

Što se razbukti u urotu,
pogibiju, program ili spis
Il, napokon, gotov čin:
u državu – zaštitnicu
domovine

I on onda bude novom nadom, vođom
kakvim, uostalom, bijaše i Krist
Javi se nada i dragost, odlaze, polako,
strahov i tmine (…)

Milivoj Slaviček (1929), hrvatski pjesnik i prevoditelj. devedesetih godina bio je u vodstvu hrvatske demokratske zajednice, a potom i veleposlanik u Poljskoj. Pjesma Franji Tuđmanu objavljena je 1997. godine kao božićna čestitka državnom poglavaru.

Ladislav Prežigalo: Mojem prijatelju

(…)
Nedostaješ nam.
S nama si sa svojom boli,
s nama si jer drugo i nema;
Koliko duša srcem se moli
da udahne trunku tvojih problema.
Ne bi toliko boljelo,
zapinjalo u oku,
Oduzimalo tijelo
divljalo u šoku.

Čekamo te, prijatelju,
dlanovi već suze brišu.
Radosnu znatiželju
I sutrašnjicu staru
novim perom pišu.

Čekanje je osjećanje dugo…
Ali
Što je za grad šačica
dana,
Što je za more bura
ili jugo…
Grad ostaje
Grad,
More ostaje
more
A slutnje
zabrinutih rana
Ostaju slutnje i ništa
drugo…

Ladislav Prežigalo (1948), zagrebački javni djelatnik i političar, član gradskog poglavarstva i načelnik ureda za financije. Piše popularne pjesme i šlagere, a gornju pjesmu posvetio je zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću kada je ovaj 2003. godine teže obolio.

Oglasi