IVAN IVOŠ IČI – NESPUTANI POVRATAK NATURALNE MISTIKE

1. a. iči

Piše: Marijan Grakalić

Ivan Ivoš Iči legendarn je frontman obnovljene kultne reggae grupe iz osamdesetih, Naturalne mistike i jedan od talentiranijih kipara srednje dobi na domaćoj umjetničkoj sceni. Sa Ičijem razgovaramo o njegovom životu, hedonističkim zvucima jamajčanske muzike, zagrebu osamdesetih i atmosferi kakva je vladala one davne 1983. godine, kada je ovaj bend nastao u krugovima umjetnika i studenata zagrebačke Likovne akademije. Bilo je to doba kada su hedonistički zvukovi glazbe Naturalne mistike odzvanjali zagrebačkom klupskom scenom podižući ritam tjelesnog i misaonog oslobođenja od standardnih šablona pop-glazbe i tijesno se vezivali za najraznovrsnije sub-kulturne ideje, nove omladinske pokrete, egzotične motive, pa i zanosne opijate. Smisao provokacije tu se razlamao u jednoj drugoj, putenoj ali i ambijentalno intimnijoj glazbi, u prihvaćanju snažnih naglasaka hip-hop kulture i ritma dalekih južnih podneblja koja su težila da tradiciju ležernosti i vlastite nesputanosti ugrade u svjetsku glazbenu scenu. Tako tadašnji prvoborci dalekih ritmova i regge-a kod nas izvode stvari kultne figure cijelog pokreta Boba Marleya i njegovih Wailersa, ali i brojne klasične numere J. Cliffa, Petera Tosha i Inner Circla, što mijenja i proširuje scenu.

Grakalić: Zagreb i umjetnost tvoja su stalna inspiracija.

Iči: Obožavam zagrebačke crkve. Napose crkvu sv. Katarine, katedralu, crkvu sv. Marka. Za mene je svaka građevina skulptura. Posebno kada dignem pogled iznad prvog kata i pogledam sve te secesijske anđele, grgojle i likove fantastične i neponovljive, ukrase ne tek građevina već i svijesti. Fasciniran sam gradom. Imal sam sreće, ustvari, da sam pohađao umjetničku školu i naučio zanat. Možda se na znam dobro izraziti, no ono što želim reći da u obje stvari, i u glazbi i u kiparstvu, Zagreb predstavlja presudnu točku ne samo mog odrastanja, već i umjetničkog i životnog sazrijevanja. Tu kod mene postoji taj jedna tuch, taj dodir koji je trajan i neponovljiv. Zato bih želio da i djeca koja sada odrastaju ovdje, na istom tom našem asfaltu, u istim dvorištima i pod istim krovovima, bez obzira od kuda su i tko su im roditelji dožive ovaj grad kao neponovljivo i jedinstveno mjesto umjetnosti i života što ništa ne može razdijeliti.

Grakalić: U aktualnim obnoviteljskim intencijama osamdesetih i njene kulture nedavno se dogodio i povratak tvog benda, Naturalna mistika. Činjenica je kako se on značajno zasnivao na Leinerovom bubnjanju i tvojim pjevačkim sposobnostima i nastupu. Kako ti doživljavaš taj came back?

Iči: Ja sam i inače pjevao i pred punim i pred polupraznim dvoranama ili klubovima. No kako bilo, uvijek dajem sve od sebe. Mene ti digne mjuza. Čim počnu prvi taktovi ja sam nutra. Ono što bih htio naglasiti je da je cijela ta subkultura osamdesetih i novog vala, cijelo to razdoblje koje me značajno i životno i umjetnički obilježilo predstavlja onu staru… da mi nikdar u životu nije bilo ljepše i zanosnije nego tada. Bili su to dani ludosti i posve neponovljive slobode. Mnogi kažu kako nikad nije dobro vračanje na staro, no želio bih da nove generacije dožive nešto od te atmosfere i duha. Tu slobodu, lucidnost i nesputanost koja nas je uzdigla i proširila granice, vizije i snove. Zagreb nikada nije bio ljepši i otkačeniji nego osamdesetih. Unatoč politici, plavim kutama i crvenim zvijezdama, partiji, lakiranju etablirane kulture i svemu ostalome, to je ono razdoblje kaj je trajno obilježilo i mene i cijelu moju generaciju.

Grakalić: Tvoja suradnja s Leinerom počinje ranih osamdesetih, kako je do toga došlo? Bili ste zajedno bili na Akademiji likovnih umjetnosti?

Iči: Da bili smo zajedno na Likovnoj akademiji koja je i tada funkcionirala kao jedan veliki atelijer u centru grada. Mi kaj nas je tresla umjetnost i glad za stvaranjem tu smo živjeli. On je nas s prve godine čuo kako sviramo reggae. No, u to doba već smo imali bubnjara. Bio je to Igor Kordej koji se kasnije povukao jer nije postao vođa našeg benda što mu je zapravo bila želja. Mi nismo trebali vođu, no trebali smo Borisa koji je prije toga svirao s ”Azrom” i bio daleko iskusniji i poznatiji kao muzičar od svih nas zajedno. Mnogo mu zahvala pripada za te prve početke. Naime, vježbali smo za brucošijadu na kojoj smo planirali nastupiti, a onda se pojavio Leiner i pomogao nam da uobličimo bend koji je kasnije nazvan Naturalna mistika. Ne sjećam se više tko je dao to ime, no nastalo je u razgovoru. Netko ga je odmah bubnuo po Marleyevoj stvari. Dakle, prvo smo svirali na toj brucošijadi i svi su poludjeli za tim ritmom i glazbom. U to doba svi smo bili prijatelji i super smo se družili. S nama su svirali i ljudi iz Haustora kao kaj je Jura Novoselić i Srđan (Samuel) Sacher koji je kasnije osnovao ”Vještice”, te naravno neizostavni Boris Leiner koji se već prije profilirao u”Haustorima” i „Azri”.

Grakalić: Mnogi danas ne znaju što se zbivalo u to vrijeme kada ste postali jedan od najboljih klupskih bendova. Što ti je najdraže ili najupečatljivije iz toga vremena?

Iči: Ono što mi je danas najdraže je kaj smo svi mi i dan-danas prijatelji. Nikada tu nije bilo neke svađe ili neke ozbiljnije razmirice. Mi smo kao studenti Likovne akademije u to vrijeme sami sebi zarađivali svirkom za život. Bilo je to lijepo doba. Dva put tjedno svirali smo u ”Kulušiću”, dok je u druge dane svirala ”Plava trava” ili ”Stopovci”. U to doba ”Kulušić” je bio naš matični prostor. Tako smo ga doživljavali. Kao drugi dom. Tamo smo vježbali, svirali, živjeli. Taj život je sa sobom donosio sve, i ljubavi i novac, i uspjehe i padove, nova prijateljstva i vidike. Bilo je to neponovljivo doba. Kasnije smo išli svirati po gradovima u Hrvatskoj i bivšoj Jugi. No, nikada to nismo napravili u nekom jakom intenzitetu. Uvijek ležerno i opušteno, u skladu s mogućnostima. Naime, problem Naturalne mistike i tada i sada je jedinstven, jer mi sviramo reggae glazbu koja ima publiku samo u velikim gradovima. Osim toga nas je tada u postavi bilo ravno 14. Dakle, bili smo bend koji je, kada se sve sabere, radio iz entuzijazma i ljubavi. Okolnosti su bile takve. Sada je slično, ima nas osam, što je puno za bend, pa se ponavlja ista ta priča da je logistika i nastup veliki problem zbog veličine benda. Najbolje bi bilo kada bi smo imali stalno mjesto, klub u kojem bi dva tri puta tjedno nastupali i razvili scenu.

Grakalić: Kako je uopće došlo do toga da se interpretacija Marleyeve umjetnosti i reggaea pretpostavi kao temelj vašeg benda i interesa?

Iči: To je krenulo još od kada smo išli u Školu primijenjene umjetnosti. Mi smo bili jedna jako dobra ekipa, dakle Mana, Gambo, Luc iako je on mlađi, Joško Puharić i drugi. Družili smo se i landrali po gradu. Puharić je imao prvi video u gradu jer mu ja tata radio kao direktor na televiziji. Tada smo vidjeli kako na sceni djeluju Marley, Bowie, Nina Hagen i slični. Svi smo znali plindrat gitare, a kak nam je Marley bil faca, pao je izbor na njega. Prvo na tulumima gdje je bilo zanimljiv i zbog drugih stvari. Sve to, prirodnim nam je putem sjelo na dušu, lagano kao lakši gem, i to je bilo ono istinsko oduševljenje prepoznavanja ukusa i sukusa te muzike i njenih društvenih dimenzija. Onda smo počeli to ozbiljnije svirati. Istodobno, bili smo na svim novovalnim koncertima, i disali i živjeli sa cijelim tim ludim i otkačenim Zagrebom toga vremena. Neke smo bendove voljeli, neke ne. Neke smo i ismijavali. Ipak, našu glazbu, mislim pri tome na pop-glazbu, e nju uopće nismo slušali osim ak smo morali. Slušali smo stvari koje su nas palile, posuđivali ploče i odlazili u inozemnu knjižaru u Gundulićevoj po ”The People” i druge kultne listove i uživali u ”Poletu”.

Grakalić: Nekako se uvijek pitaš gdje su neke stvari nestale. Naturalna mistika je gotovo nježno potonula u svoje vrijeme, no možda se tek sada se vidi da je to bio vrlo utjecajan bend koji je okupljao zanimljive i raznovrsne osobe. Kako se dogodilo da se prestalo djelovati?

Iči: Negdje osamdeset i osme kako su se završavala školovanja i akademije, i kako je cijela ta stvar u umjetničkom smislu bila veoma opasna dvocijevka, ljudi su se počeli određivati i profilirati. Naime, bend nije donosio ozbiljnu zaradu a članovi su se počeli značajnije baviti kiparstvom i slikarstvom. Leiner je otišao u Amsterdam. Mana i Gambo u Meksiko i Afriku. Počeo nas je čopavati ozbiljan lajf, i ta jedna mladenačka prpošnost bila je gotova. Mi nikad nismo imali neko ozbiljno tržište, no svejedno, kad sada pogledam sve to, vidim da smo ipak ponaosob sačuvali onu iskru života u očima koja nas je i spojila u cijelu tu priču. Na sve to došao je rat. Jedan kompletan kraval. Bio sam u gardi i nekoliko godina se borio kao likovnjak za goli život, za preživljavanje sebe i svoje obitelji. Sve to je naravno bilo važno, ali mi je isto tako drago da sada, skoro dvadeset godina nakon toga, imamo snage i sjaja u pogledu da opet sviramo našu glazbu i uživamo u vibri koja nas je nekad davno ponijela u život.

Grakalić: Tvoje kiparstvo predstavlja posebnu strast, odnosno jednu drugu dimenziju u kojoj izražavaš viđenja i vještine. Na neki način ono je počelo vrlo intimno, što možeš reći o tome?

Iči: Znaš kaj? Meni je glazba najsavršenija umjetnost. Oduvijek sam u nju zaljubljen, i znao sam od malih nogu da bum bil umjetnik u umjetničkom zanimanju. Zapravo, grad Zagreb kao cjelina je od mene napravila kipara. I dan danas kad padne snijeg šećem Gornjim gradom, jer je to moja trajna fascinacija. Obožavam zagrebačke crkve. Napose crkvu sv. Katarine, katedralu, crkvu sv. Marka. Za mene je svaka građevina skulptura. Posebno kada dignem pogled iznad prvog kata i pogledam sve te secesijske anđele, grgojle i likove fantastične i neponovljive, ukrase ne tek građevina već i svijesti. Fasciniran sam gradom. Imal sam sreće, ustvari, da sam pohađao umjetničku školu i naučio zanat. Možda se na znam dobro izraziti, no ono što želim reći da u obje stvari, i u glazbi i u kiparstvu, Zagreb predstavlja presudnu točku ne samo mog odrastanja, već i umjetničkog i životnog sazrijevanja. Tu kod mene postoji taj jedna tuch, taj dodir koji je trajan i neponovljiv. Zato bih želio da i djeca koja sada odrastaju ovdje, na istom tom našem asfaltu, u istim dvorištima i pod istim krovovima, bez obzira od kuda su i tko su im roditelji dožive ovaj grad kao neponovljivo i jedinstveno mjesto umjetnosti i života što ništa ne može razdijeliti.

Grakalić: Često smo razgovarali o tom osjećanju pripadnosti jednom drugom vremenu. No ipak Zagreb je i danas dio te priče, osjećanja zavičaja?

Iči: Naravno, postoji to osjećanje da ti se u životu, kada su u pitanju institucije, događa jedno stalno zabijanje u zatvorena vrata. To je i bolno. Ponekad sramotno. Posebno onda kada je čovjek ozbiljan i senzibilan. Umjetnici se, dakako, unatoč toj bešćutnosti sustava pronalaze u gradu koji je predivan, žive u svojim sinekurama i opstaju u životnoj bačenosti koja je često. Na neki način svaki naš umjetnik ovdje svjedoči o tome da je kultura temelj života, bilo naroda, iako je svijest o tome još nedovoljna. Ja volim život i nadrastanje uobičajenog i neprimjetnog. Na neki način svi mi težimo toplini i ljudskosti koju prepoznajemo u gradu koji predstavlja svakom od nas mjesto našeg sveukupnog životnog iskustva. Ne znam koliko sam realan iz svoje vlastite vizure, no kada sve sagledam sretan sam i zadovoljan čovjek. Bavim se onime što obožavam, kiparstvom i muzikom, obožavam svoju domaju, ali dakako, postoji i ona mračna strana. Moje je mišljenje kako svatko tko istinski živi mora u nekom djelu sebe biti i fakin. To znači da je čovjek sa stavom, i da se zbog svojih stavova, svoje osobne građe u stanju zavoditi, zaljubiti, pošorati i izboriti. Možda nije stvar u tome da je tvoj izbor gdje ćeš se roditi, ali je svakako tvoj je izbor u tome kakav ćeš biti i što ćeš raditi tu di si se rodil, i kaj će te nadahnjivati i ispunjavati. Evo, pogledaj Marleya, kakav god bil, kakve godi imal priče i patnje, on je tip koji se potpuno ostvario u svojoj glazbi. Ništa na svijetu ne može nadomjestiti iskustvo umjetnosti i sreće. Nekad je kiša, nekad sunce, no prirodna mistika uvijek funkcionira bez obzira na pljusak, snijeg ili sparinu.

Grakalić: Ne tak davno osnovao si udrugu koja se zove Umjetnički orkestar. Među ostalima tu je Arsen Dedić, Davor Gobac, Kiš, Leiner i drugi. O čemu se tu točno radi?

Iči: Stvar te udruge je da ljudi koji su senzibilni ostvare prostor neke svoje umjetničke renesanse. Ona nastoji olakšati upravo tim umjetnicima ostvarenje njihovih potreba kako bi se mogli ne samo izraziti nego i društveno prispodobiti. Među većim problemima je to da su naši umjetnici često samozatajni, ne znaju kako im društvo odnosno grad može pomoći ili omogućiti da ostvare neke svoje potrebe. U tom pogledu ta je ta udruga zamišljena tako da poslovično nesnalažljivim umjetnicima omogući snalaženje u društvu i institucijama. Nadam se da će ona profunkcionirati u tom tome jedinstvenom segmentu toliko zaobilaženom u prevladavajućoj slici svijeta, a da i umjetnici imaju potrebe, prava i mogućnosti. Dakle, njeno je osnovno da provede jednu afirmaciju i brigu za ljude koji su talentirani za ljepotu ali ne i za sve stvari, posebno ne one tako prizemne i uobičajene. Dakle, za razliku od drugih udruga i sličnih institucija, ovdje su umjetnici koji su multitalentirani. Dakle, oni koji istodobno i kipare ili slikaju ili i plešu, pjevaju, komponiraju ili pišu. Upravo za te ljude koji su tako nastrojeni, koji teže različitim medijima iza kojih ne stoji ništa osim njihove osobne borbe, pa smo zato osmislili ovu udrugu koja bi mi trebala biti korisna u tom pogledu da svi njihovi talenti budu istaknuti, a ne da jedan potiskuje drugi.