O knjizi Alice Munro ”Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”

Piše: Angela Bonacin

U moru izdanih knjiga u Hrvatskoj, pojavi se povremeno neka koja kvalitetom odskoči od ostalih. Jedna od takvih je knjiga kanadske književnice Alice Munro: ”Služba, družba, prošnja, ljubav, brak”. Knjiga je to koja se čita sporo, i uživa u fino izbrušenim i strukturiranim rečenicama, ona zahtijeva da ju se konzumira pomalo, tj. „gricka“ kao kolačić. Vrijeme prestane postojati, nazire se samo odbljesak svjetla kroz staklo, ali te se vanjski detalji ne dotiču…

Alica Munro u svojoj knjizi pripovjedaka govori o životu koji je lomljiv, nepredvidljiv. Ponekad samo jedna pogrešno izgovorena rečenica, neki sitan detalj koji je promaknuo ili nešto što se moglo učiniti, nešto potpuno bezazleno- okrene nečiji život u skroz drugom smjeru. Ona priča o običnim ljudima iz ruralne Kanade, mladim djevojkama koje odlaze u neki veći grad u potrazi za srećom, naiđu na čovjeka svog života (barem misle da je on taj) i žive svoje mirno bivstvovanje bez nekih velikih pitanja o smislu. Njihove ljubavi nisu strasne, već mirne i pouzdane, a ponekad tek naslućene. Oko njih su tihe ravnice kanadskih pustopoljina, male farme, poljski radovi u skladu sa godišnjim dobima.

Obiteljske su veze vrlo važne, to su još one davne pedesete godine prošlog stoljeća; mlade kućanice još prekrajaju haljine, sade cvijeće i kada im dođu gosti, stavljaju najbolji porculan na stol. Nikome se pretjerano ne žuri. Njihovi su muževi ponekad profesori, ali su žene uglavnom zaokupljene kućom i djecom. Nije baš da one ne sanjare, ponekad se sjete momka iz mladosti ili poljupca u sjeni drveća, jeke nečijeg zvonkog smijeha… No, nema tu neke tuge, to je bilo prije i čuva se k’o dragocjenost u škrinjici, kao nešto za čim uvijek mogu posegnuti ako osjete potrebu. I život prolazi tako u otkucajima zidnog sata, sve se prihvaća mirno i razumno- jer tako i treba biti.

Dijete si koje gaca bosim nogama po potočiću, onda u tvrdim cipelama ideš seoskim putem do škole, a kada kreneš u susjedni grad (tu naiđe On), i dalje nastavljaš živjeti obično, kao i ostali svijet. Alice Munro uspijeva čitav jedan život sažeti u nekoliko stranica, tako da se uspije shvatiti sve što je htjela reći.

Knjiga je dobitnica lanjskog Kiklopa za stranu književnost, a Maja Šoljan nagrađena je za najbolji prijevod.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.