Snovolovka ili Kako umjetnost jede svoju djecu

Slikovnost: Franko Bušić

Slikovnost: Franko Bušić

Piše: Angela Bonacin

“Čovjek se rađa sam i sam umire, samo se samoobmanom može uvjeriti da između tih trenutaka, toliko presudnih, nije sam“, kaže Jean Paul Sartre, filozof egzistencijalizma. To je zasigurno najveća istina ako postavimo čovjeka (individuu) u centar kozmosa kojem pripada, neupitno ustoličenog u materiju i svu njenu surovost, potpuno slijepu za krhkost ljudskih osjećaja. Kao da se vodi neprekidna borba između matematički ustrojenog svemira, kojeg je nemoguće poricati kad smo ga već izračunali i postavili u tablice, i onog dijela postojanja koje se ne da tako jednostavno ubaciti u formule, a to niti ne želimo, svjesni da nam jedino taj prohodani, ali neobjašnjivi dio, osigurava malu pobjedu nad svim nametnutim egzistencijalnim činjenicama. Zato se u nama svakodnevno događa „veliki prasak“, onaj kojeg nije potrebno dodatno pojašnjavati, a mi ga dalje „povraćamo“, u sebe, van sebe, pred lice sudbine, postojanja i nepostojanja, svejedno…

Umjetnost je kao nevidljiva, ali neprobojna ovojnica koja štiti naš djetinji dio u maternici maćehinskog svijeta, skulpturi od čvrstog čelika sa rukama prijeteći podignutih zvijezdama; posljednja oaza nematerije koja materiju prepoznaje, vrednuje, izruguje se s njom, iskorištava ju, prihvaća i odbacuje. Ako već osjeća glad, strah ili sram, ona se neće pokoriti, po njima će prolijevati boje, poigravati se, umetati suvišna slova između prvog i posljednjeg, oduzimati značenje.

Zapravo, ona često pregazi tlo tamo gdje je izniklo polje neimaštine i izopačenosti, i tako ostaje slobodna u svojoj neslobodi; prkosi vjekovima, strukturama i sama sebi. Ne podnosi statičnost, neprekidno „ hvata“ snove, a kada ne postoje ona ih sama stvara. Nemoguće ju je ušutkati, kada je najtiša, najglasnije odzvanja- margina je njen dom, ali baš zbog toga ostaje vidljiva.

Umjesto revolucije, ja bih rekla da umjetnost „ jede“ svoju djecu. Ako se osvrnemo na položaj umjetnika u društvu u 21. stoljeću, onda je jasno što to znači, raspravlja se često o tome što se događa južnije od zapada, gdje malo koji umjetnik može od svoje umjetnosti živjeti, pogotovo ukoliko ne želi pratiti trendove konzumerističkog društva koje umjetnost na neki način imitira.

U Splitu sam razgovarala sa Frankom Bušićem, našim slikarom, književnikom i čovjekom koji se okušao gotovo u svim oblicima umjetničkog stvaralaštva, sa velikim brojem samostalnih i skupnih izložbi iza sebe, zavidnim književnim opusom ( član je Društva hrvatskih književnika), nekoć i član Haiku International Association- Tokyo, potom The Haiku Society of America- New York, World Haiku Association, i ostalih manje poznatih udruga ( haiku poezija mu je zastupljena u pet antologija). Danas je jedan od osnivača udruge za promicanje eksperimentalnog pjesništva u Splitu i to smatra svojim životnim projektom. U isto vrijeme slika, glumi i aktivno sudjeluje u svim umjetničkim događanjima.

Njegovo je ime moguće pronaći na svjetskim umjetničkim stranicama, ali što to osobno za njega znači?

Ušli smo u atelje, malu podrumsku prostoriju u kojoj Bušić čuva svoje radove zaklopljene u fasciklama, na stotine aktova koje je danas gotovo nemoguće prodati. Unatoč tome, Bušić i dalje stvara, ignorirajući kapitalističku filozofiju; njegova se umjetnost vraća kao boomerang licemjerju.
Promatrajući njegove portrete književnika, postaje mi jasno da je svaki umjetnik žrtva svoje umjetnosti, na ovaj ili onaj način, kao da postoji neka zajednička sudbina za sve one koji se odluče okusiti njene slatko- gorke plodove.Dok „hvata“ snove, umjetnik je već i sam uhvaćen u snovolovku.

U svakom slučaju, radi se o umjetniku čiji radovi zaslužuju pozornost, oni otkrivaju i skrivaju priču, u isto vrijeme, bilo onu vezano za jedno subotnje popodne zaboravljenog splitskog ateljea, ili onu zajedničku svim „divnim gubitnicima“.

Danas, kada ne postoji ništa što uspijeva ostati van marketinga koji svojim magijskim štapićima određuje trendove modernom čovjeku, naviknutom na laži i obmane, toliko dugo da ih prihvaća kao nešto nužno (bez njih je izgubljen, pogubljen u besmišlju), još uvijek postoje ljudi koji svojim radovima vrište: „Car je gol!“

Oni izabiru siromaštvo, ali ne pristaju podilaziti ukusu onih koji umjetnost ne razumiju, i stvarati šund u svim oblicima.

Charles Bukowski kaže: „Razlika između umjetnosti i života je u tome što je umjetnost podnošljivija“, ja bih dodala da je to osnovni stvaralački impuls, na neki način sve drugo prestaje biti bitno.

Za umjetnika je jedino važno živjeti umjetnost.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s