Branko Čegec – Prozivođače magle i šibica smeta

Čegec 2

Branko Čegec govori o jeziku kao mjeri značenja riječi  a ne njihove potrošnje, o stvaranju Quoruma i svojoj književnoj generaciji, o pisanju kao jedinstvenom individualnom iskustvu, o ideji geta kao prostora kulture i nadi da se, ipak, preživi.

Razgovarao: Marijan Grakalić

Grakalić: Povod ovom razgovoru, naravno ne i jedini razlog za njega, tvoja je nedavno objavljena knjiga ”Pokret otpora”. Nekako se čini kao da ne postoji potrebniji naslov danas na policama knjižara kada se zbilja doima kao prizorište smrti kulture. U tim kratkim zapisima, ima ih četrdesetak u toj knjizi, dotičeš se mnogih općih ali i konkretnih pitanja i dvojbi. U stvari, čiji je to ”mrak na svijetlim stazama” ostaje baš ono upečatljivo pitanje. A odgovori?
Čegec: Proizvodnja mraka najuspješniji je opći, pa i kulturni proizvod zadnjih dvadesetak godina. Da je priča pomno isplanirana posve je jasno kada se nakratko upali šibica i pogleda što je sve pod okriljem toga mraka „zamračeno“, preseljeno u sfere fantazije brižnih sanjača „hrvatskog sna“, koji su s rukom na srcu uspjeli uništiti sve što nisu prije toga uspjeli ukrasti. O kulturi u tom kontekstu nije nimalo lako govoriti, jer je ona uvijek bila pri dnu, a sad je duboko pod zemljom, makar još daje poneki znak života… Možemo li je reanimirati pitanje je koje nužno vežem uz pitanje može li se, ima li se na čemu reanimirati ova zemlja, ili će nas posve prekriti korov, „snjegovi i šaš“?

Grakalić: Još jedna nova knjiga ”Zapisi iz pustog jezika”, a pojavila se istodobno s gore spomenutom, također predstavlja kritičko propitivanje svega što nas okružuje kao svojevrsne sublimacije društvenog okruženja. Negdje sam primijetio kako je nazivaju i ”dokumentom kaosa” jer se u njoj u rasponu od grafita pa do poezija potkopava čak i vlastit jezik.
Čegec: Ja mislim da stvar stoji malo drukčije, barem kada je o jeziku riječ. Ta je knjiga, naime, pokušaj oživljavanja jezika kojega su mediji dotukli beskrajnom relativizacijom, osakatili ga do razine na kojoj riječi znače sve, a sve je jednako ništa. Pojmovi su posve izlizani u ispraznosti tzv. „celebrity kulture“, mediji više ne prenose poruke, jer im to nije ni važno: oni pumpaju iluzije o nekom imaginarnom životu, u kojemu bi riječi sa značenjem, „riječi i stvari“, kako su to nekad lijepo govorili teoretičari kojima je jezik značio sve, poput Michela Foucaulta. Moja je knjiga pokušaj upisivanja značenja u jezik opustošen medijskom potrošnjom, s time da se često koristi zaoštravanjem apsurda iz javne uporabe kao nekom vrstom protuotrova. I ja, naime, moram nekako govoriti o aktualnom vremenu, a ne mogu to činiti mimo aktualne slike jezika. Proces profanacije života u našem vremenu odvijao se na svim razinama, ne samo u jeziku, ali je u njemu strašno vidljiv, jer pod etiketom totalne komunikacije mi smo zabrazdili u sferu ne-komunikacije, komunikacije u prazno, u kojoj svi govore ali nitko nikoga ne čuje.

Grakalić: U smislu nasljeđa i utjecaja i dalje se provlači dimenzija avangarde kod nekih pisaca. Tako i u tvojim ranim knjigama  ”Eros-Europa-Arafat” (1980) i ”Zapadno-istočni spol” (1983) primjetan je taj naboj u smislu angažiranosti i demitologizacije određenih dogmi na koje se odnose riječi domovina, povijest, kaos itd. Nekako se stiče dojam da to istraživanje, provokativno kakvo jeste, ustvari i nije završeno.
Čegec: Od njega nikad nisam odustao, jer u tome nekako vidim prostor pisanja danas. Odavno smo osvijestili besmislenost originalnosti kao pokretačke sile u umjetničkim projektima, odnosno potrebu za njezinim redefiniranjem. Mislim da pisac danas mora biti svjestan dviju stvari: prvo da je važno reflektirati svoje vrijeme i, drugo, da se tzv. originalnost može manifestirati jedino kroz individualno iskustvo, kroz osobnu prizmu koja je jedina i neponovljiva. Sve drugo pitanje je vještine, važne za pisanje, ali bez ovih dviju dimenzija ona će teško biti dostatna za bilo kakav ozbiljan umjetnički iskorak.

Grakalić: U svojoj knjizi eseja i kritika ”Presvlačenje avangarde” dominantni urbani trend poetike ”lomljenja jezika” (Pantelić) nazvao si izrazom ”sintetičko pjesništvo”. Pri tome su naglašene i tzv. nečistoća izraza jer se na temelju tekstualnog iskustva (avangarde i post-avangarde)  pojavljuju riječi iz govora ulice, jezik konceptualne umjetnosti, teatra, filma, stripa itd. Postojalo je i stanovito teorijsko pobijanje te ”teorije sintetizma” iako je razvodno da danas u brojnim primjerima književnost sve više i jest multimedijalna.
Čegec: Što se mene tiče ta priča sa sintetizmom poslužila je kao neki radni termin, a onda su se neki mladi kritičari nakačili, pa čak i zakačili oko toga. Ne mislim da je riječ o nekoj teoriji, jer ja nikada nisam elaborirao opsežnije u nekom tekstu što bi to, zapravo, trebalo biti, ali je činjenica da je nakon avangardnih procesa, uslijedilo razdoblje sintetiziranja iskustava avangarde, potom cijelog moderniteta, pa i svega što je budilo zanimanje u kontekstu književnosti osamdesetih godina prošlog stoljeća, a ustalilo se pod nazivom postmodernizam.

Grakalić: Bio si urednik danas nezaobilaznog časopisa ”Quoruma” od njegovog osnutka 1985. u kojem je unatoč i usprkos podnaslovu kako je to ”časopis za književnost” došla do snažnog izražaja intermedijalnost. Je li ona ustvari bitno obilježje generacije koja se u tom vremenu pojavljuje u književnoj produkciji kod nas, pitam to iako je jasno kako se koncepcija ”Quoruma” jasno odupirala tome da bude svrstana u ravan neke naraštajne izvedenice.
Čegec: Quorum je izmicao definiciji generacijskog časopisa samo u onom smislu u kojem se dotad običavalo govoriti o generacijskim časopisima poput Krugova ili Razloga npr. No, on je nužno i generacijski časopis, jer je preko njega u književnost ušla jedna generacija pisaca, koju nije bilo moguće svesti na zajednički poetički nazivnik. Ja sam volio govoriti kako je riječ o piscima bliskih senzibiliteta koji su nastojali istraživati individualne poetičke putove, a kasniji kritičari, povjesničari i teoretičari pokušavali su analizirati i poetičke podudarnosti, odnosno dodire. Danas je jasno kako je prva faza Quoruma, od 1985. do 1990. Bila važna za formiranje i afirmaciju generacije pisaca od Rešickog, Miloša ili Ede Popovića do Mićanovića, Bagića, Petkovića, Rema, Bašića, Julijane Matanović ili pokojnog Sime Mraovića.

Grakalić: Nakon ”Quoruma” postao si urednik našeg nekad jedinog lista za kulturu ”Oko” (1989-1990), gdje si na tom mjestu naslijedio Josipa Brkića. U to doba list se prodavao na tada još cjelovitom prostoru bivše Jugoslavije, i sada kada se gleda sve to skupa, šteta što nije nadrastao teškoće unatoč bremenu ”mračne prošlosti”. Danas ustvari ne postoji pandan tada dostignutoj razini kulturnog lista. Kako to tumačiš?
Čegec: Novinama za kulturu dinamika kulturnog prostora sigurno nije zanemariva. Kako je hrvatska kultura u devedesetima bila podvrgnuta teroru različitih redukcionizama, novine koje su je pokušavale pratiti nisu mogle biti bitno drukčije, tj. nisu tu kulturu mogle izmisliti. Mislim da svakoj kulturi treba neka vrsta antipoda, ili čak i najbanalnijega, gotovo sportskog rivaliteta. Mislim da su na toj osi u ex-Yu funkcionirale kulture gradova kao što su Zagreb, Novi Sad, Beograd, Ljubljana, Split, Rijeka ili Sarajevo, a da se ta vrsta kreativne tenzije ne može postići između Ljubljane i Kopra, Zagreba i Splita, Sarajeva i Zenica, Beograda i Bačke Palenke…

Grakalić: Nakon što si prestao biti urednik u danas zaboravljenoj ali nekad važnoj i velikoj nakladnoj kući ”Mladost”, mislim da je to bilo 1993. godine, pokrećeš vlastitu izdavačku kuću – Meandar. Dvadesetak godina, eto, ne samo da si književnik i pjesnik, već posve nesklono tome, i poduzetnik. Vjerujem dakako da to nije prvi, ali je izgleda ipak to bio nužan izbor, profesionalni. Znamo da sada situacija nije dobra za nakladnike uopće, no kad sagledaš sve od početka do danas, zasigurno možeš iznijeti neko mišljenje, stvarnost i koncept?
Čegec: Firmu Meandar pokrenuo sam iz očaja, jer jednostavno nisam mogao gledati ubijanje Mladosti pod dirigentskim štapićem „nove vlasti“. To je sada samo još jedna, uglavnom završena, tužna priča o tranziciji na hrvatski način. Sve što je slijedilo nakon te 1993. za mene je zanimljiva, dinamična, ali i dozlaboga zamorna priča, u kojoj ima svega više nego, kako ti kažeš, poduzetništva. Ja već dvadeset godina pokušavam objavljivati neke dobre knjige, neke knjige do kojih mi je stalo, i neke za koje sam pronašao možda i iracionalni razlog. Sve drugo je „bitka s vjetrenjačama“ kao što sugerira podnaslov knjige oko koje smo počeli ovaj razgovor.

Grakalić: U Račanovoj vladi 2001. godine postao si pomoćnik ministra za kulturu, gospodina Vujića, upravo u resoru nakladništva i knjige. Sada opet imamo novu vladu ali čini se i još težu situaciju ne samo u proizvodnji već i glede održanja kulture. Što bi po tvome mišljenju bilo korisno napraviti da se pomogne i omogući održanje književne produkcije i nakladničke djelatnosti?
Čegec: Ono što je nužno i jedino moguće u situaciji bez novca redefiniranje je kriterija i distribucije novca u kulturi. Za strukturne zahvate nužan je zamašnjak ukupne proizvodnje neke vrijednosti, zamašnjak koji predugo stoji i već je uglavnom zahrđao. Ne znam ima li sada novca za jednu golemu kantu WD-40, ali bez toga ni kulturi, pa onda niti knjizi u svim njezinim proizvodnim i egzistencijalnim fazama neće biti bolje.

Grakalić: Osnovao si ne tako davno Centar za knjigu koji izdaje časopise ”Tema” i ‘Quoruma”. On je ujedno dobrodošlo mjesto za popularizaciju kulture, ali nekako i projekt koji je uvjetovan nepostojanjem značajnijeg ili nekog nacionalnog instituta kao subjekta koji bi se bavio tom problematikom. Zašto je u stvari Hrvatskoj potreban takav centar odnosno institucija?
Čegec: Hrvatskoj je nužno mjesto preko kojega će se strateški i operativno voditi politika prema knjizi. Moja davna ideja Centra za knjigu nije početkom prošloga desetljeća naišla na plodno tlo, odnosno, vjerojatno se našla na putu nekim drugim idejama. No, u posljednje se vrijeme sve češće spominje potreba utemeljivanja nekoga takvog mjesta, bez obzira kako će se zvati: Centar za knjigu, Agencija za knjigu itd. Kako je moj Centar, pokrenut s namjerom da jedna, uvjeren sam, dobra ideja ne ode u vjetar, non-profit ustanova u kulturi, koja već ima neki svoj minijaturni prostor, s nekoliko više ili manje uspjelih projekata i dva vrlo dobra časopisa, možda bi bilo najjednostavnije da ga država posvoji tako da očuva njegovu autonomiju, a da preko njega provodi politiku prema knjizi na način sličan onome kako funkcionira npr. HAVC ili slovenska Javna agencija za knjigu.

Grakalić: Godine 1999. kada je došlo u pitanje dalje održavanje pjesniče manifestacije ”Goranovo proljeće” jer SKUD Ivan Goran Kovačić nije bio na čistu što s time učiniti postaješ predsjednikom te manifestacije koja doživljava značajnu reafirmaciju. Nagrada ”Goranov vijenac” za poeziju zasigurno je danas najuglednija domaća nagrada te vrste.
Čegec: Goranov vijenac je definitivno najznačajnija pjesnička nagrada u ovoj zemlji i najiskrenije se nadam se će sadašnje u buduće ekipe znati cijeniti tu činjenicu i sačuvati mjesto i dignitet nagrade. Jednako je i s festivalom Goranovo proljeće, jer su nagrada i festival dio iste priče, što ne bi trebalo zaboraviti osobito u vremenima nesklonim poeziji, kao što je ovo naše vrijeme. Ako pogledate popis dobitnika Goranova vijenca, od onih u ex-Yu, do onih koji su ga dobili u proteklih dvadeset godina, moje riječi zvučat će još uvjerljivije.

Grakalić: Za kraj pitam te što se danas zbiva s književnom multimedijalnošću s obzirom na sintetičku i fonetičku konkretnost aktualne poetike? Pitam to zato što smo preplavljeni tekstovima i knjigama koje ne zvuče nikako i svoju ulogu pronalaze tek u prigodnim individualnim ambicijama. Naime, primjetna je jedna dekonstrukcija književne produkcije i scene.
Čegec: Ne znam što si točno mislio pod „dekonstrukcijom književne produkcije i scene“ ali mogu reći da je prostor književnosti, a osobito pojedinih njezinih aspekata, poput poezije, drame ili esejistike strašno getoiziran, da nema ni traga kritičkim čitanjima u malo tiražnijim medijima, da kritička recepcija, kao glavni posrednik prema općoj, čitateljskoj recepciji više nije nikakav motiv čak niti studentima književnosti, što nije neka obećavajuća situacija. No, ideja geta, koliko god frustrirajuća bila, ako je već nužnost, može biti i poticajna, jer se unutar geta lakše organizirati, a kad već nešto bude organizirano (što spada u neki popis mojih kratkoročnih želja) onda će to posve sigurno, mic po mic, moći pomicati granice geta i osvajati izgubljene prostore. Naravno, ako neka genijalna politika u međuvremenu ne spusti rolete i pusti plin.

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s