Forever Young

Piše: Marijan Grakalić

Nekad je među popularnijim mislima bila ona o sukobu generacija. Sjećam se da su o tome svojedobno napisane brojne socijalne rasprave, posvećivana brižna pažnja u radio i tv emisijama, što je također pratilo uvaženo klimanje glavama, lakonsko mudrovanje i pozersko nalakčivanje brade na šaku. Danas mi to djeluje kao nešto vrlo daleko ne samo zbog toga što su mediji izgubili onu pedagošku notu koju su nekada imali, jer je tada bilo normalno da se narod prosvjećuje  a ne tek banalno komercijalizira, a i sada nekako kao stariji znam da nikada nisam riješio niti jedan svoj sukob a najmanje onaj sam sa sobom. Ponekad nas zatekne iznenada neki fragment , treptaj što podsjeti na ono vrijeme osjećanja povjerenja onog doba kojeg sada više nema. Bilo je to nadanje zasnovano na uvjerenju kako je moguće nadići ograničenja i da je cijeli svijet ono nešto što se poslaguje točno onako kako mi rastemo. Sada kada smo već stariji manje razmišljamo o Veneciji i njenoj laguni, bliža nam je pomisao na banje ili toplice, i nekako bih se puno radije uklopio u atmosferu makar i iluzornog epikurejstva koje fascinira svijet napuknut u svojoj kulturi nego bio sljedbenikom brojnih nametnutih doktrina što same po sebi svoj ishod imaju jedino u nestvarnoj misli da su  one jedine dobre i ugodne za život.

Nekako se pri tome vraćamo na osnovno pitanje što je ustvari dobro, pa mnijući o tome, gledamo vlastitu djecu koja rastu nenadano iznenađeni ponekad time da oni svoje stavove i mišljenja ne crpe iz knjiga već iz stvari koje su neposredne, a ta bliskost ustvari i jest ona čarobna mladenačka vrlina koju smo moguće također mi već zaboravili ili zagubili po putu. Mladost, ma kako da se izražava, ostaje u čovjeku kao pustolovni ornament koji ga veže uz predodžbu cijelog onog svjetskog teatra u kojemu se zbivaju odrazi praiskonskog udesa.

Prve ljubavi, potajno pušenje cigareta, rani bijeg od svega na par sati kako bi se iskusilo proročanstvo daleke i zamišljene samostalnosti i iskušala razlika između opsjene doma i zbilje koja je, kao po zadatku, tamo negdje vani. Uostalom, bez mladosti ne bi niti postojala umjetnost. Zasigurno, ne samo ona koja bi u sebi sjedinjavala naprasitu i snažnu erotiku s htijenjem da se bude svoj, dakle drugačiji.

Ono što pak s druge strane opterećuje nas same jest problem koji se može predočiti slikom otrovanog zavičaja. Moguće i neodređenog nasljeđa kojeg ostavljamo iza sebe nesigurni u to hoće li u njemu i dalje postojati ona začudnost koja je ponijela našu generaciju u širine svih vidika i bila joj temelj duhovnog odnosno misaonog zajedništva. Moguće je i to kako je i to strahovanje suvišno, no svakako nije suvišno reći kako smo uvijek htjeli nešto bolje, pa je zato tim tragičnije to što to nismo mogli.

Zavičaj prelomljen između zaborava i nemoći, romantični antikapitalizam, klasični obrasci sluge i gospodara, društvene nejednakosti, legalizacije nepravdi, ideološke karikature mišljenja i svakojake druge predstave samo potvrđuju kako prijelom epohe kojeg smo doživjeli stavlja i danas mlade ljude u situaciju u kojoj je nada tek mogućnost da će se opet jednom doseći ona razina povijesti koja je time izgubljena. Doduše, ponekad je se ipak sjetimo…

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s