Apsolutni umjetnik (sjećanja i osjećaj) – Antonio Gotovac Lauer U kinu Europa

ves_1

Piše: Marijan Grakalić

Neobično je topao dan za veljaču. Nema hladnoće ni vjetra koji bi podizao smeće s ulice niti sivila i sjena zime kojima bi se moglo poduprijeti stanje svakodnevne lakovjernost i obmane. U kinu ”Europa” (bivšem kinu ”Balkan”), točno u podne počinje performansa posvećena pokojnom Tomu Gotovcu Laueru: ”Apsolutni umjetnik – sjećanja i osjećaj”, kojeg izvode prijatelji, također umjetnici, Vlasta Delimar i Milan Božić. Upravo oni koji su s njim izveli i zadnji performans ”Dva muškarca i žena”. Dotiče me to kao svojevrsni povratak u skromnosti minulih dana, onih izgubljenih i zaboravljenih tu na Cvjetnom placu na kojem je Tom sedamdesetih izveo pred natiskanom gomilom po drugi ili treći puta svoj čuveni performans ”Brijanje i šišanje”. Tu je tada  na improviziranoj pozornici s glave nestala bujna kosa pod škarama i britvom, kao i poduža brada. Uostalom smisao koncepta ja-forme njegovog nastupa upravo je bio u bilježenju svakidašnjih događanja, dakako, kao doživljaja. Inspirativna potka performansa i umjetnosti neodvojiva je od tronutosti epohom i životom, pa je svojedobno u jednom interviewu baš on kao pravi anarho-otac performansa i strukturalističkog filma ispričao primjer s studentskim filmom Joce Jaovanovića kojeg je na nekom na nekom festivalu studentskog filma u Chichagu vidio Martin Scorsese: ”Fimu Joce Jovanovića ‘Izrazito ja’, Scorsese je dodijelio glavnu nagradu. Film je napravljen po Sartreovoj priči ‘Herostrat’ u kojoj glavni lik zamjenjuje muško spolovilo za revolver. A to je, u svojoj biti, i Scorsceseov Taksist. Glavni lik je izgubio glavu jer ne može spavati s onom plavom novinarkom i on u svojoj ljubomori pošao istrebljivati gangstere.” Na zanimljiv način Gotovac je u svojim performansama, koristeći se često i vlastitim tijelom, privatno i svakodnevno činio javnim i dostupnim umjetnosti putem postupaka koji su provocirali običaje i rutine običnog. To je bio njegov način otklona i nadilaženja svih tih nebrojenih sekvenci malograđanskog i rutinerskog u kulturi, jer, kako je taj  inače pasionirani ljubitelj u kino i film držao i živio – sve je movie!

Upravo zato preformans ”Apsolutni umjetnik – sjećanja i osjećanja”, na rođendan prošle godine preminulog Gotovca, održava se u kinu. Mrak sale i tišina apostuliraju tu praksu umjetnosti izvan žargona ulice koja  mu je inače prije bila čestim pozorištem i prizorištem akcije. Odmak koji se dakle u umjetničkom smislu dešava posthumno naglašen je mjestom. U pozi moćnog kipa, neke vrste snagom i potencijom obdarenog muža, s lijeve je strane na uzdignutoj bini Milan Božić. Njega se šiša i brije. Gotovo ritualan posao koji je posve muški. Nema niti u pokretima niti u vizuri ikakve feminizirane inačice. To je ukrašavanje vojnika, Boga ili patrijarha. Ritual svečan i uzvišen. Pravi obred. No, s desne je strane budoar. Tipični ženski. Stolić i zlatno ručno ogledalo. Pudrijera, škare i pomade. Na stolcu gracilno, ženski, gotovo groteskno sjedi Vlasta Delimar. Ona nepojmljivim zadovoljstvom uređuje i šiša sama sebe, ogleda se i koketira, uljepšava ističući ženski princip mita, oprečan onom strogom i muškom, neupitnom. U toj koleraciji muško-ženskog, tvrdog i mekog, onog nužnog koje je oprečno onom zabavnom, odvija se radnja performanse sve dok oboje aktera nisu završeni u svojoj estetici. Visoki muški lik u crnoj tregerici, obrijane glave i lica, i plavuša u širokoj crnoj svilenoj košulji  koja se ”zrihtala” tako da naglasi svoju poželjnost. Sada na pozornicu dolaze svirači. Jazz odzvanja tamnom salom, a Delimarica oblači crvene rukavice. Ističu se kao simbolična životnost, kao ruke, posao, djelo koje nas jedino ustvari ne odvaja samo od bjeline ili crnila, već od smrti. Razmiče se zastor i ona tim rukama u crvenim rukavicama dotiče filmsko platno, ono isto koje je simbolički predstavljalo život Tomislava Gotovca. Sada je glazba završila, a Božić stojeći iznenada sam na sredini pozornice zamoli minutu šutnje za pokojnog Toma. Ljudi stoje i šute. I ono malo svijetla nestaje i zastor se spušta. Ostaju nam neprebolnosti, ono osjećanje konačnog određenja koja nas odvaja od epohe odrastanja i zrenja. a koja je pak neodvojiva od lika i dijela Toma Gotovca Lauera. Performans je završio, ali svijest o prolaznosti ostaje i dalje djelom one tronute medijalnosti naših bića, osjećanja kojeg ustvari ništa ne može nadrasti ili zamijeniti, pa zato kao takvo ponekad kao i danas, bude prepoznato u samoj suštini umjetničke prakse.

Komentiraj

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.