Januarska nedjelja 2014.
Konačno pade nešto
sitno snijega krajem
Januara 2014. Nedjelja je.
Nakon dobrovoljnog i
samoprislinog ležanja
i odmaranja išijatičnih nogu,
ustajem, jedem, oblačim
po sopstvenoj procjeni
dovoljno redovne i
dodatne opreme –
gaće, obične i duge,
deblju košulju, džemper
boje skoro crvene narandže,
jaknu i štitnike za uši,
umjesto štapa narandžasti
kišobran s natpisom
protiv torture i krećem
mami na mezar udaljen kojih
pedesetak metara zračne linije
od mog stana uzbrdo,
na mezarju tušanjskom
solidno idem i penjem se
uz brdo strmo, malo klizavo,
ali kišobran pomaže,
već sam desetak metara
udaljen od našeg placa
i maminog nišana, kad
se kišobran polomi pod
stokilaškim tijelom, padoh
ja na strmu stazu, sijevnu
bol kroz cijelu nogu,
ja zaplakah, zahvaljujući Bogu što znam
da polomio ništa nisam,
popeh se još 3-4 metra
i sa slobodnih pozicija koje još čekaju
tetku i tetka koji još životne bitke vode
proučih Fatihe majci i tetki Muneveri Jovanović.
Nekako prevladah strah i prepreke
i uspjedoh se spustiti tih dvjesta koraka
niz strrmo brdo Tušanjskog mezarja
žaleći sebe sama i cvileći
poput cuke koji se blizu mjesta gdje radim
skrasio i usvojio nas moleći
za malo pažnje… Kod očeve kuće
očetkah skoreno blato od pada
s pantalona štofanih teget
i podsjetih sestru da me vozi na sahranu
naše drage Saše Hanjenko od koje učismo
i naučismo engleski,
što život okonča pred svojom zgradom
jer je kola udariše idući u rikverc,
udarcem glavom o beton,
nenadano, penjuči se opet
sad kroz grobove pravoslavne,
opet uzbrdo, mršteći se, pazeći
da ne psujem naglas, skidam snijeg
s borova dok se penjem kasneći koju minutu
i šutim
dok je molitva u toku,
mada mnogi sahrane koriste i da se ispričaju,
Sabrina Mičanović mi čisti jaknu od snijega.,
Plačem bez glasa za jednim naprasno
prekinutim životom osobe koja
je zavrijedila moju ljubav davno.
Počivaj u miru draga Saša, uz majku Raju
i oca Gabriela.
Sestra me dočekuje pred cvjećarom
i spuštamo se do Slatine.
Prolazi još jedna tuzlanska nedjelja…
radio gornji grad 
